Totus Tus
Molim te reci odakle ti podatak da je strah Božji jedan od sedam darova Duha?
Djuro
Doista mi je drago da postavljaš zanimljiva i konkretna pitanja. To je za svaku pohvalu. Prema tvojim godinama koje si napisao, vrlo si mlad (ako je to točan podatak!?). Dok današnji mladići teže ga pijanstvom i ljenčarenju, divno je susresti osobe koje traže smisao i istinu u životu. Moram priznati da me podsjećaš malo i na mene u danima moje mladosti. Tada nisam bio vjernik nijedne crkve, niti pripadnik nijedne pobožnosti. Ali sam stalno težio ka istini, smislu i sreći u životu.
Nakon mnogo pročitanih knjiga, istraživanja i razočarenja - to sam uspio postići samo onda kada sam susreo Bibliju, i Boga Biblije. On mi je dao sve odgovore na pitanja koja sam imao, dao je potpuni smisao mom životu i učinio me sretnim čovjekom. I sada znam, da dok sam ja tražio sreću, smisao i istinu – za to vrijeme je Bog tražio mene. I zahvalan sam mu što sam Ga sreo kroz Bibliju i kroz Krista – što je rezultiralo potpunom promjenom u mom životu.
Pitaš, da li Bog prihvaća dobročinstva pokrenuta lukavošću i sebičnim interesima? I sam daješ pravi odgovor. Ako je to u tvojim očima «lukavstvo i prijevara» - u Božjim očima je to još više. Kada mi kao nesavršena bića prepoznamo u nećemu gadost, bijedu, sramotu i nemoral – kako to ne bi prepoznao savršeni Stvoritelj?
Bog gleda na srce, na motive (pobude) koji ga pokreću. I zato može biti sudac svakom čovjeku, jer poznaje njegove najveće dubine.
Ukoliko nas na «dobra djela» pokreće naše grešno srce (naša grešna narav), tada će i sva djela koja učinimo iz takve naravi biti «grešna djela», a ne «djela ljubavi» (bez obzira kako korisna i potrebna djela bila). Djela ljubavi su samo ona djela koja su pokrenuta ljubavlju. A ljubav je prvi rod Svetog Duha (Galačanima 5,22). Da bi Duha Sveti učinio djelo novorođenja u čovjeku (iz grešne naravi u narav ljubavi) – On mora upisati u čovjeka (u um i u srce) Božji moralni zakon. Tek tada imamo pravi motiv u srcu (ljubav) i živimo s naravi koja je u svemu poslušna Bogu.
Kada nahranimo gladnog, a na to nas pokreće grešna narav nekim od svojim grešnih motiva (samopravednost, sebičnost, potreba za dokazivanjem, strah od Boga, sentimentalnost itd), mi tada pomažemo toj osobi, ali Boga nismo prevarili. «Kada bih na hranu siromasima razdao sve svoje imanje ... a ljubavi ne bih imao, ništa mi koristilo ne bi» (1. Korinčanima 13,3) Gladan ima od toga koristi, ali «dobročinitelj» nema pred Bogom od toga koristi!!!
Pitaš: što onda opravdava čovjeka ako ne djela?
Prvo treba razjasniti riječ «opravdati». To je riječ u srodstvu sa riječi «pravednost». A pravednost je stanje kada na čovjeku nema krivnje, kada nema krivice na njemu. Tada ga ništa ne može osuditi na propast. Budući da nam Biblija upoznaje da smo svi Adamovi potomci i da zbog toga svi imamo grešnu narav (koja nas sve svrstava na stranu Božjih neprijatelja) - kada i kako čovjek može postići to stanje bez krivice???
Biblija je tu vrlo jasna. Čovjekova dobra djela ne donose pravednost, jer kada bi to bilo moguće – tada bi Kristova smrt bila uzaludna. Budući da bi čovjek morao umrijeti (vječnom smrću, smrću koja traje cijelu vječnost) – Bog je iz svoje dobrote ponudio još jednu priliku onima koji potraže pomoć, onim koji ostave grijeh i okrenu leđa zlu, onima koji žele vječno živjeti. Zato je Bog platio kaznu sam – poslao je svoga Sina da umre vječnom smrću, kao Spasitelj svijeta. Od tada je opravdanje ponuđeno svima. Ali nisu svi automatski opravdani Kristovom smrću. Nego to postaju oni koji prihvate Kristovu žrtvu – kao zamjenu za vlastitu propast. Tako se čovjek može opravdati pred Bogom – prihvativši Krista za svog Spasitelja od grijeha.
Da li nas tada opravdavaju naša djela? Ne, nego Kristova djela, Kristova dragovoljna smrt na križu. A mi se za ponuđeno spasenje vežemo vjerom (odnosno povjerenjem prema Bogu). Tada postajemo poslušni Bogu jer mu vjerujemo. Poslušnost i pokornost Bogu je dokaz naše vjere, našeg povjerenja koje nas opravdava!!!
Justin je lijepo objasnio da naša dobrota nije dovoljna za opravdanje. Najteže je pozvati na prihvačanje Kristove prvednosti one osobe koje žive urednim i kulturnim životom, koje su obzirne, suosjećajne i spremne činiti dobro drugima. Uvijek se pitaju: «zašto bih trebao Krista? Zar nisam dovoljno dobar?» Naročito kada takve osobe žive životom koji je plemenitiji od mnogih religioznih ljudi (vjernika, svećenika, propovjednika) – još manje imaju potrebu za prihvaćanjem pobožnosti.
Ali Biblija nam pomaže da postanemo svjesni svog pravog stanja – grešnosti. I najplemenitiji ljudi mrze, sebični su, oholi, samopravedni («što će mi Krist, kad sam dobar?»). A to je razlog da trebaju Krista, i Njegovo spasenje.