Dan reformacije 31.10.

Danas je dan reformacije,sto reformacija danas znaci;da li je ona napredovala ili je mrtva?




Sola gratia * Sola fide * Sola Scriptura * Solo Christo * Soli Deo gloria

• Reformacija je donijela promjene koje su utjecale na razvitak društvenih zajednica i kršćanstva općenito.


POVODOM DANA REFORMACIJE:
Što je reformacija i kako su nastali protestanti?

Reformacija je vjerski i društveni pokret koji je nastao u zapadnoj Europi tijekom 16. stoljeća. Bio je to pokušaj unošenja duhovnih i organizacijskih promjena u Crkvu te strukturnih u društvenu zajednicu. Te težnje su dovele do uspostave reformiranog kršćanstva, tri crkve europske reformacije: Reformirane - Prezbiterijanske, Evangeličke i Episkoplane, te novog pravca u misli poznatog kao protestantska teologija.

Reformacija se sučelila s ustrojem, strukturom, praksom i teologijom tadašnje Crkve. Europska je reformacija poticala primjenu izvornih načela teologije i prakse kršćanstva, to nije bio revolucionarni pokret, nego težnja poboljšanja postojećeg. Zbog političkih, ekonomskih i religijskih interesa promjene su bile teško izvodljive, zbog toga je došlo do uspostave novih konfesija kršćanstva, iako reformatori to nisu htjeli.

Društveno okružje prije reformacije

Europa 16. stoljeća imala je podosta društvenih problema koji su doveli do stvaranja klime nezadovoljstva, a nezadovoljnici prije ili kasnije započinju promjene. Manjina je bila bogata: plemstvo i institucionalna Crkva te većina njezinih službenika. Bila je ujedinjena religijom, latinskim jezikom i pismom te obrazovnim sustavom koji je razvila Crkva. Nije bila gusto naseljena, a kuga je stoljeće i pol ranije usmrtila trećinu pučanstva. Tek je početkom 17. stoljeća broj stanovnika dosegao onaj prije ''crne smrti'', 85-100 milijuna.

Većina stanovništva su bili poljodjelci koji su živjeli u selima, manjina je živjela u gradovima. Život je bio nezdrav, neugodan i težak. Organizirani sustav proizvodnje se tek počinje razvijati i to samo u nekim regijama. Glavni je proizvod bio tekstil, koji se proizvodio u pred-industrijalizacijskom procesu. Počinje se razvijati konkurencija te nastaju monopoli u industriji i trgovini. Tiskarstvo je razvijalo izdavačku industriju, a sveučilišta su rasla i širila se Europom.

U Srednjem vijeku Crkva je bila najveća politička i vjerska institucija tog vremena. Njezin je utjecaj na društveni život bio velik, a pod njenim vodstvom došlo je do mnogih promjena u životu ljudi onoga vremena. Svojim je aktivnostima nastojala donositi napredak budući je razvijala univerzitete, umjetnost pa čak i proizvodnju.

Unatoč tomu, papinstvo je bilo u velikoj krizi; jedno su vrijeme bila dva, a kraće čak tri pape: rimski, avignonski i pisanski. To je vrijeme poznato kao Velika šizma papinstva, traje od 1378. do 1417. godine. U papinstvu tog vremena, što ne znači da su svi bili isti, bilo je mnogo amoralnosti i srebroljublja. Tako je Inocent VII. (1484. - 1492.) imao vanbračnu djecu, a Alexandar VI. (1492. - 1503.) koje mu je bilo ime Rodrigo Borgia postao je poznat kao jedan od najamoralnijih papa svih vremena. Kardinalom je postao, nakon što ga je, njegov ujak, tadašnji papa Calixtus III. (1455. - 1458.), koji se skrbio za njegov odgoj i obrazovanje imenovao na to funkciju. Njegova se skandaloznost, između ostalog, očitovala u činjenici da je tijekom sukoba s Francuzima u pomoć pozvao turskog Sultana.

Ovakvi primjeri stvarali su buntovnike koji su to koristili da bi opravdali svoje nezadovoljstvo. Tako su vjernici, dobronamjerni, ali i 'hohštapleri' počeli razmišljati o mogućoj izmjeni uvriježenog sustava. Među iskrenim vjernicima, dobronamjernima i intelektualcima onog vremena treba izdvojiti: Johna Wyclifa (†1384.) kojega još nazivaju ''Zvijezda koja je najavila reformaciju'', Jana Husa (†1415.), Desideriusa Erasmusa (†1536.) itd.

U to je vrijeme Engleska, iako još uvijek pod upravom Rimskog biskupa, bila u ambivalentnim odnosima sa svojom središnjicom. Jedan je od razloga bio taj što je papa stolovao među susjedima, tijekom velike šizme papinstva, s kojima nisu bili u dobrim odnosima. Wyclif je bio među prvima, ali ne jedini koji je progovorio o grijesima institucije kojoj je pripadao, poglavito je naglašavao probleme povezane s papinstvom. Iznosio je primjedbe glede redovnika i klera te fokusirao njihovu pasivnost i neprimjereno ponašanje. On nije odbacio vrhovništvo, ali je smatrao da se uloga, značaj i utjecaj treba smanjiti te da financijska korupcija treba prestati. Počeo je obrazovati tzv. ''siromašne propovjednike''. Trebali su propovijedati ljudima na narodnom jeziku i načinom koji su mogli shvatiti i razumjeti.

Kao i svi ''heretici'', tako je i on rekao nešto što nije smio. Počeo je odbacivati nauk da se kruh i vino u euharistiji pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu, poznato još kao pretvorba: transupstancijacija. Wyclif je preveo Bibliju na narodni jezik 1380., a odlukom Koncila u Konstaci osuđen je za herezu, tada je već bio pokojnik, zemni ostaci su iskopani i spaljeni na lomači zajedno s njegovim spisima za upozorenje drugima.

Renesansa je potakla civilizaciju srednjeg vijeka ka modernim vremenima. Sloboda je čovjeka i pojedinaca postaje sve veći ideal. Tako je svjetovno i prolazno postajalo centar zanimanja, a umjetnost slobodnija, otvorenija, opuštenija i profanija. Bilo je to vrijeme razvitka u područjima znanja i znanosti, ne manje važna je i ekspanzija trgovine. U ono se vrijeme počeo propagirati egocentrizam kao ideal, tako je čovjek postao mjerilo i centar svega, a njegov um predmet obožavanja.

Poticaji na reformu kršćanstva javljali su se tijekom cjelokupne povijesti. Mnogi su pokušaji reformi prihvaćeni, drugi su pak gušeni nasilnim putem. Među onima koji su potaknuli znakovitije rasprave o pravovaljanosti Crkve bili su; valdežani, lolardi, husiti itd. Želja je za vjerskim reformama bila prisutna u monarhijama, a dokumenti kao što su Provisors and Praemunire, i Pragmatična sankcija građanstva, svjedoče o težnjama Engleza i Francuza. U njima se izražavaju želje o uspostavi crkava koje bi bile subordinirane na nacionalnom nivou kako bi se smanjila politička i financijska kontrola Rima. Raslo je protivljenje prema; političkom utjecaju, profanosti i rastrošnosti kurije.

Kratak pogled na pokret

Zamah vjerskim reforama velikog obima započeo je, potpuno neplanirano, svećenik i doktor teologije koji je dobronamjerno htio započeti raspravu o potrebnim reforma institucije kojoj je pripadao. Martin Luther je, 31. listopada 1517., na tada uobičajen način iznio stavove, sažete u 95 teza, na vrata župne zgrade u Wittenbergu.









Nova uvjerenja koja je propovijedao brzo su se širila, budući je bilo mnogo onih koji se nisu slagali s Rimom uglavnom zbog političkih i ekonomskih pritisaka. Nove su se ideje brzo širile, a stoljetna su vjerovanja i praksa mijenjala novim. Mnogi su podržavali promjene, posebno zato što je to značilo manja fiskalna opterećenja.

Luther je svoju teologiju temeljio na nauku Svetoga pisma i prihvaćanju onih dijelova tradicije i učiteljstva koji nisu bili u suprotnosti s Biblijom. Sukladno učenju apostola Pavla naučavao je da je vjera uvjet spasenja: Gal 2, 15-21, a Biblija iznad tradicije te izvor naučavanja. Zalagao se za nauk apostola Petra o svećenstvu svih vjernika: 1.Pt 2,9. Odbacio je nauk o transupstancijaciji, te naučavao konsupstancijaciju ili mističnu nazočnost Krista u elementima kruha i vina. Odbacio je crkveni red kako je shvaćen od Rimokatoličke crkve, celibat klera, i papine ovlasti u Njemačkoj.

Od 1523. do 1525., svećenik Huldrych Zwingli (1484. - 1531.) počeo je provoditi promjene nužne za duhovni i društveni napredak. Njegove je zamisli podržavala gradska uprava, bez čije pomoći i podrške ne bi mogao provesti u praksu reforme u Zürichu.

Djelovanjem je Jeana Calvina (1509. - 1564.) oko 1541. došlo do bitnog poboljšanja duhovnih i društvenih prilika u Ženevi. Calvin je imao utjecaj na razvitak reformirane teologije, a njegovo djelo Institutio Christiane Religionis (1536.) najbolje je djelo sustavne teologije reformacije. Njegov je teološko-socijalni nauk imao utjecaj na razvoj mnogih društava; švicarskog, njemačkog, francuskog, nizozemskog, engleskog, škotskog, mađarskog, sjevernoameričkog i dr. U svomu je nauku naglašavao suverenost, sveznanje i svemoć Boga. Biblija je Božja objava, a knjige Sv. Pisma su nadahnute od Duha Svetoga te poticaj za razvoj duhovnosti i društva temeljenog na pravdi i socijalnoj osjetljivosti. Crkvu je promatrao kao zajednicu vjernika pozvanih i odabranih za spasenje. Naučavao je da su društvena zajednica i Crkva jedinstvena cjelina, a država treba omogućavati slobodu vjere, te ne smije kontrolirati Crkvu. Naučavao je da je Gospodin Isus Krist uspostavio dva sakramenta (Krštenje i Večeru Gospodnju), koji su vidljivi znaci primljene milosti Boga. Vjerska disciplina i crkveno vodstvo zajednice treba biti usmjereno od prezbitera (staratelja ili starješina), a edukacija je sastavni i važan dio crkvenog života. Predodređenje ili predestinacija je temelj spasenja i vječne utjehe te poticaj i nada vjernicima.

U Francuskoj se reformacija proširila među plemstvom i pučanstvom. Ipak, zbog serije progona, maltretiranja i pokolja Hugenota, gotovo je u potpunosti uništena. Treba spomenuti tzv. Bartolomejsku noć (23./24. kolovoza 1572.), pokolj kršćana reformacije, u literaturi poznat kao sinonim za ubojstvo i nasilje inspirirano vjerskom netrpeljivošću i mržnjom te je u pravom smislu te riječi genocid. Broj ubijene djece, žena i muškaraca nikada se neće s točnošću utvrditi. Krvnici, inspirirani i vođeni demonima, prave su podatke prikrili i umanjili, brojke se kreću sve do osamdesetak tisuća mučenika vjere za Gospodina Isusa Krista.

Reformacija je uzela zamah u Nizozemskoj, i ukorijenila se do današnjih dana. U Škotskoj je John Knox (1514. - 1572.) uveo tzv. prezbiterijalni ustroj, po uzor na Calvinov eklezijalni ustroj, po kojem su Prezbiterijanske crkve postale nadaleko poznate.

Reformacija je u Engleskoj bila potaknuta pragmatičnim i političkim potrebama. Kralj Henry VIII. (†1547.) nije mogao dobiti, iz političkih razloga, od pape rastavu braka. Stoga je donio Akt o supremaciji 1534., te odbacio kontrolu pape, i uspostavio nacionalnu crkvu koja je nazvana Anglikanskom, izvan Velike Britanije se zove Episkopalna. Iako potaknuta politikom reformacija u Engleskoj je u kasnijem razvoju bila pod utjecajem tzv. kalvinske teologije, koja je ostavila traga na razvijanju teologije i prakse Anglikanske crkve.

Problemi i promjene

Na žalost reformatori nisu bili složni, iako je bilo pokušaja usuglašavanja prakse i teoloških pogleda. Razjedinjenost je pomogla protureformaciji, a žalosna i sramotna epizoda je Tridesetogodišnji rat koji je donio mnogo tuge i razorio Europu. Nakon što je okončan (1648.) donio je stabilnost te je od tog vremena zavladao mir i snošljivost, a protestantizam (luteranizam i kalvinizam) postao rasprostranjena konfesija Europe.

Reformacija je donijela promjene koje su utjecale na razvitak društvenih zajednica i kršćanstva općenito. Važnost duhovne obnove, naglasak na svakom pojedincu, te odgovornosti za život i napredak, briga društva za svakog člana zajednice, sloboda i jednakost neke su od vrijednosti koje su danas sastavni dio naših svjetonazora, a poticaje nalaze i u reformacijskom nauku. Reformacija je utjecala na stvaranje i razvoj mnogih narodnih jezika, koji su počeli predstavljati alternativu latinskom te razvijati nacionalnu svijest i kulturni identitet. Potaknula je masovnije opismenjivanje jer su svi trebali razumjeti i čitati Sv. pismo. Indirektno je potaknula razvoj kapitalističkog društava zbog naglaska na pobožnosti i predanom radu te umjerenom životu.

Reformacija i ekumenizam 21. stoljeća

Ekumenizam je pokret među kršćanima različitih konfesija i denominacija: Crkva i zajednica. Za razliku od Rimokatoličke crkve, koja teži stvaranju centra pod vlašću Vatikana, protestanti temelje ekumenizam na težnji suradnje i zajedništva.

Za istinsko zajedništvo potrebno je nekoliko temeljnih preduvjeta; vjera u Gospodina Isusa Krista, razumijevanje sakramentalne teologije i dva temeljna (za protestante i jedina) sakramenta; Krštenje i Večera Gospodnja tj. euharistija, ravnopravnost, prihvaćanje i uvažavanje različitih ustroja i praksi crkvi. Istinska ekumenska nastojanja potiču mir među kršćanima, te svim ljudima. Potiču opće dobro u svim aspektima društvene zajednice; kako na duhovnoj, tako i na materijalnoj razini. Ne koriste se za prozelitizaciju i uvjeravanje drugih u ispravnost svojih stavova.

Potrebno je naglasiti da ekumenska nastojanja postoje od samih začetaka kršćanstva te su bila prisutna, u različitim oblicima, tijekom cijele povijesti kršćanstva. Crkve reformacije: Reformirana - Prezbiterijanska, Evangelička i Anglikanska, tj. Episkopalna, inicijatori su modernog ekumenizma, čiji začetci sežu u polovinu 19. stoljeća, točnije 1846. godine kada je osnovana Evanđeoska alijansa u Engleskoj.

Ekumenizam dobiva međunarodni karakter 1910. godine na Svjetskoj misijskoj konferenciji u Edinburgu, da bi 1921. bilo osnovano Međunarodno misijsko vijeće. Sljedeći značajan događaj zbio se 1925. u Stockholmu, kada je održana Opća kršćanska konferencija o životu i radu, čiji je pokrovitelj bio Nathan Sodelbrom (1866. - 1931.), evangelički nadbiskup i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1930. te prva skupština Svjetskog saveza Crkava 1948. u Amsterdamu.

Značajan poticaj ekumenskim nastojanjima dala je Ekumenska povelja (Charta Oecumenica). Dokument koji daje smjernice zajedničke suradnje, dijaloga i kohabitacije kršćana te predstavlja poticaj za kršćanstvo 21. stoljeća. Predložila ju je Konferencija europskih crkava (KEK) i Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) 22. travnja 2001. u Strasbourgu. Ona nije obvezujuća i nema učiteljski niti pravni učinak za one koji ju prihvaćaju. Dokument predstavlja temelje suradnje između crkava.

Promatrajući učinke reformacije 16. stoljeća može se zaključiti kako je djelomično središnji i uglavnom sjeverni dio Europe postao protestantski. Danas u svijetu ima preko četiri stotine milijuna pripadnika crkava europske reformacije. Baš kao kod ostalih kršćana, ponegdje u svijetu ove Crkve imaju rast, na drugim mjestima stagnaciju, a negdje jednostavno egzistiraju bez rasta ili odumiranja.






30.10.2007








Komentiraj
Ispiši

Evo pred nama je Dan reformacije, pa se prisjetimo nekih velikih reforamtora

John Wycliffe (oko 1328.-1384.)


John Wycliffe se naziva „zvijezda Danica Reformacije“. On je zastupao neka učenja Pisma jednako kao što su to kasnije činili Martin Luther i Jean Calvin, iako je umro gotovo sto godina prije negoli se Luther rodio. Wycliffe je bio Rimokatolički svećenik koji je stekao visoko obrazovanje na sveučilištu Oxford (Engleska), na kojem je i radio veći dio svog života. Njegovi prvi pokušaji reformiranja bili su uklanjanje nemoralnog klera (svojih kolega) te lišavanje Rimokatoličke crkve golemog bogatstva koje je, prema Wycliffovom vjerovanju, bilo uzrokom mnogih zala unutar crkve. Wycliffa su u njegovim stavovima podržavali i štitili neki engleski plemići koji su bili spremni preuzeti kontrolu nad vlasništvom crkve. No redovito proučavajući Bibliju, Wycliffe se od 1378. počinje javno protiviti nekim osnovnim dogmama Rimokatoličke crkve. Opovrgao je autoritet pape, tvrdeći da je Krist jedina Glava crkve (za vrijeme većeg dijela Wycliffova života papom se nije smatrao samo jedan čovjek, pa je tako jedan papa bio u Avignonu – Francuska, a drugi u Rimu).1

1382. godine Wycliffe je dovršio prijevod Novog zavjeta na engleski jezik, smatrajući da svaki narod treba imati Bibliju na svom narodnom jeziku. Jedan Wycliffov prijatelj dovršio je Stari zavjet 1384. godine. Wycliffe je 1382. odbacio dogmu o transupstancijaciji, nauku koje kaže da za vrijeme mise kruh i vino postaju doslovno tijelo Kristovo (ovo je još uvijek Rimokatolička dogma). Jedna od posljedica Wycliffovog učenja bila je da spasenje nije više u vlasti svećenika, obzirom da su oni dijelili pričest. Lokalni crkveni sabor u Londonu osudio je Wycliffov pogled na transupstancijaciju te je bio prisiljen napustiti Oxford i otići u župu Lutterworth u Engleskoj. No do tada su njegove stavove već naveliko širili njegovi bivši studenti na Oxfordu kao i propovjednici-laici zvani Lollardi. Propovijedanje Wycliffovih stavova u Engleskoj se od 1401. godine kažnjavalo smrtnom kaznom. Wycliffe je umro 1384. pa je bilo prekasno da bi ga se moglo izravno kazniti. Međutim Rimska crkva tvrdi da ona može dohvatiti i iza groba. Sabor u Konstanzu (1414-1418) osudio je Wycliffa te naredio da se njegove kosti ekshumiraju iz groba crkvenog dvorišta u Lutterworthu i bace daleko od crkvenog groblja. Zatim su ih zapalili i bacili u obližnju rijeku.

Jan Hus (oko 1369. – 1415.)


Zbog kraljevskog braka između engleskog kralja Richarda II i Ane od Bohemije (latinski naziv za Češku), bohemijski su studenti odlazili na studije u Oxford. Tamo su mnogi prihvatili Wycliffove ideje i vratili se da bi ih proširili u Bohemiji. Jedan od studenata koji su prihvatili Wycliffove stavove bio je Jan Hus. Postao je rektor sveučilišta u Pragu 1402. godine. Njegovo propovijedanje Wycliffovih pogleda doprinijelo je buđenju nacionalizma među Bohemijcima koji su bili ogorčeni pod upravom Svetog Rimskog carstva i njegove desne ruke, Rimokatoličke crkve. Rimokatolička hijerarhija kritizirala je Husa te se morao pojaviti pred crkvenim saborom u Konstanzu (Švicarska). Usprkos pisanog dokumenta svetog rimskog imperatora Sigismunda da će biti zaštićen pred saborom, Hus je optužen kao heretik te javno spaljen na lomači nakon sedam mjeseci utamničenja i mučenja (crkveni kler rekao je Sigismundu da je sasvim u redu slagati heretiku!).

Hus je zagovarao reformu Rimske crkve po uzoru na Wycliffa, pozivajući se na Bibliju a odbacujući apsolutizam. On je umro mučenički ali su njegove ideje zaživjele, pojavivši se kasnije kod Bohemijske braće i u Moravskoj crkvi. Čak su utjecale i na Martina Luthera. Između 1409. i 1449. godine održano je u zapadnoj Europi više crkvenih sabora s pokušajem reformiranja Rimske crkve iznutra. No ni jedan od njih nije uspio u tome, iako su donekle izliječili podjelu papinstva i obračunavali se s takozvanim hereticima poput Jana Husa. Nesposobnost reformiranja crkve dovela je do takozvane Protestantske Reformacije koja je postala neizbježna čim su zapadni Europljani dobili pristup Bibliji. Nakon izuma tiskarskog stroja, prva čitava knjiga koja je tiskana 1454. godine bila je Biblija.

Martin Luther (1483.-1546.)

Nakon visokog školovanja i zastrašujućeg doživljaja u jednoj oluji, Luther je 1505. godine otišao u Augustinski samostan Staupitz. Generalni vikar augustinskog reda ohrabrio je Luthera na proučavanje Biblije što je on marljivo i činio. Njegov samostan poslao ga je 1510.-1511. kao redovnika u Rim gdje je vlastitim očima mogao vidjeti svu pokvarenost i luksuz Rimske crkve, sve ono što u svojoj rodnoj Njemačkoj (Saksoniji) nikad ne bi vidio. Nakon toga bio je postavljen za profesora teologije na sveučilištu u Wittenbergu gdje je počeo poučavati svoje studente koristeći Bibliju kao glavnu podlogu. Tamo je oko 1513.-1517. razumio i prihvatio istinu da se grešnik pred Bogom opravdava po vjeri, a ne putem sakramenata podijeljenih od svećenstva ili pak vlastitim naporima. Biblija je postala jedini autoritet kojem je vjerovao, nakon što ju je proučavao na jezicima na kojim je izvorno bila napisana.

Daljnji razvoji

Kada je prodavač oprosta Tetzel došao u okolicu Wittenberga, Luther mu se smjelo suprotstavio (uz podršku svjetovnog upravitelja, Saksonskog kneza koji je želio prkositi papi). Na početku je Luther pozivao jedino na reformu u pogledu indulgencija (oprosta). No do 1521. su i on i papa Leo X shvatili da će doći do potpunog razlaza između Luthera i njegovih ideja i Rimske crkve. Lutheru je dana mogućnost da opozove svoje tvrdnje, no on je to odbio te je ekskomuniciran. Luther je izjavio da bi ih mogao opozvati jedino ako bi mu Biblija mogla dokazati da je u krivu. To se nije dogodilo. U međuvremenu su Lutherovi stavovi prošireni i prihvaćeni po čitavoj Njemačkoj. U nizu svojih spisa Luther je oštro osudio papinsku hijerarhiju, sustav sakramenata (odbacujući učenje da se spasenje dobiva kroz sakramente) i Rimsku teologiju (koja je zamijenila svećenstvo svih vjernika). Luther je uskoro preveo Bibliju na njemački jezik i ona je bila vrlo čitana u njemačkom narodu. Nakon što je 1529. održan drugi sabor u Speieru (kojeg su vodili Rimokatolici) skupina luteranskih plemića napisala je „protest“ na odluke sabora, te je tako nastao naziv „Protestanti“. Luther je uz pomoć Philipa Melanchtona i drugih postepeno razvio ono što je u povijesti poznato kao „luteranstvo“ (iako izgleda da mnogi današnji luterani nemaju prvotnog Lutherovog znanja niti njegove teologije).

Jean Calvin (1509.-1564.)

Jean Calvin, po rođenju Francuz, pripada drugoj generaciji reformatora. Njegovo učenje često se naziva „Kalvinizam“, „Reformirana vjera“ i „Prezbiterijanstvo“. Moje mišljenje je da mnogi ljudi koji se vrlo kritički odnose prema Calvinu nikad nisu osobno pročitali njegove spise i vrlo malo znaju o tom čovjeku i njegovu životu. Oko 1533. godine on se osobno obratio Kristu i prihvatio ideje Reformacije. Potom je odustao od svojih Rimokatoličkih povlastica (prihodi od triju župa, iako nikad nije bio zaređeni svećenik; njegov otac, koji je bio biskupov tajnik, priskrbio mu je te povlastice, prvu od njih kad mu je bilo šest godina).
Uz pomoć Williama Farela Calvin je donio svoje shvaćanje Reformacije u Genevu (Švicarska) i odatle ga proširio.

On je naglašavao, dopustit ću si da budem površno kratak, Božju suverenost, potpuno duhovno zastranjivanje ljudskog roda, potpuni autoritet Biblije i spasenje kao potpuno Božje djelo. Njegovi spisi sastoje se od 57 svezaka. I Calvin i Luther zalagali su se za obrazovanje, a kasnije su kalvinistički Puritanci osnovali mnoge najstarije koledže i sveučilišta u Sjevernoj Americi. Jedna od zemalja u koju se proširila kalvinistička Reformacija bila je i njegova rodna Francuska. Kalvinisti su tamo postali tako brojni (oko 20 % stanovništva) da je francuski kralj, inače Rimokatolik, proglasio rat protiv njih. To je uzrokovalo masakre nad mnogim građanima, a jedan od najpoznatijih masakra, koji se zbio u kolovozu 1572., poznat je pod nazivom „Bartolomejska noć“.

Ostali

Vrijeme i prostor ne dopuštaju nam da pobliže govorimo o ljudima kao što su: Savonarola (1452.-1498., redovnik iz redova Rimokatoličke crkve u Firenzi, Italija); Philip Melanchton (1497.-1560., luteranski teolog i Lutherov zamjenik); Hulderich Zwingli (1484.-1531., Rimokatolički svećenik koji je bio za neženstvo i svoju je prvu župu stekao od svog ujaka, biskupa koji je prije svog obraćenja ubijen u bitci protiv Rimokatoličke vojske); Theodore Beza (1519.-1605., Calvinov nasljednik u Švicarskoj); John Knox (1513.-1572., koji je studirao za vrijeme Calvina u Genevi i potpomogao širenje Reformacije u Škotskoj 1567. godine). Ovi i mnogi drugi bili su oruđa u prenošenju Protestantske Reformacije i njezinih blagodati u zapadnoj Europi i Sjevernoj Americi, a u manjim razmjerima i po čitavom svijetu. To su bile blagodati koje Rimokatolička protureformacija (od 1545. na dalje) predvođena papom i Jezuitima (Isusovcima) nije mogla uništiti.

Daljnja reformacija

Otprilike jedno stoljeće kasnije mnogi su vjernici shvatili da vanjske promjene društvenog i političkog razvoja kao ni uklanjanje kipova, idolatrije i krive prakse, koliko god da to samo po sebi bilo dobro, ipak nije dovoljno. Shvatili su da je potreban nastavak djelovanja Svetog Duha u životima vjernika (Ef 5,18; Rim 8,14). Ovaj daljnji razvoj prepoznaje se kod Puritanaca, Pijetista i drugih. Reformacija je potrebna i u našim danima, osobito u pogledu najnovijih kretanja. Mnoge blagodati koje su u doba Reformacije ponovno otkrivene, danas su u opasnosti zbog neznanja i nedostatka uvjerenja u vezi njih. Općenito se blagodati Reformacije mogu ovako sažeti: autoritet Rimske crkve zamijenjen je autoritetom Biblije, koju svi vjernici mogu slobodno čitati, tako da svaki vjernik može djelovati kao svećenik i voditi svoj život u zajedništvu s Bogom nakon što samo po vjeri prihvati njegovog Sina kao svog Spasitelja.

SRETAN DAN REFORMACIJE SVIM PROTESTANTIMA

Monah koji je promenio svet

Martin Luter pokrenuo je 31. oktobra 1517. godine proces reformacije crkve. To ne samo da je izazvalo raskol unutar Rimokatoličke crkve, već je imalo posledice i po Nemačku, Evropu, ali i po čitav svet.



Monah Martin Luter želeo je da progovori o lošim stvarima unutar Katoličke crkve. Međutim, ono što se 31. oktobra 1517. desilo u Vitenbergu, završilo se reformom koja je ostavila bitan pečat na istorijska zbivanja kako u Nemačkoj i Evropi, tako i u celom svetu. Da bi se moglo razumeti kakav je zemljotres izazvalo 95 teza Martina Lutera, moramo se vratiti u daleku prošlost.

Pokornost Bogu

Hrišćanskom verom u kasnom Srednjem veku dominirao je stav o rimokatoličkom monopolu na davanje odgovora na sva pitanja koja se tiču vere. To se odražava i kroz samo ime „katoličko“ koje ima korene u grčkom jeziku i znači „sveobuhvatno“. Dogme i propisi određuju život običnih ljudi. Iznad svih bdi Bog koji presuđuje i kažnjava i kojem ne promiče ni najmanja greška njegovih vernika.

Zbivanja i događaji koji se nisu mogli racionalno objasniti, poput lične nesreće, propalih letina, ratova ili kriza – mogli su se objasniti samo na jedan način: reč je o posledicama čarobnjaštva, magije, čaranja veštica i ljudi koji su sklopili pakt s đavolom. Lomače za spaljivanje ljudi su bile uobičajena stvar u to doba.

Strah kao motiv

Martin Luter je bio sin vlasnika jednog malog rudnika. Rođen je 1483. u Ajslebenu i od malena je važio za nadareno dete. U proleće 1501. počeo je studije na univerzitetu u Erfurtu. Četiri godine kasnije stiče titulu Magister Artium i počinje studije prava, takođe u Erfurtu.

Ipak, desilo se nešto što je promenilo njegov život. Petog jula 1505. mladi student je zapao u veliku oluju. Šokiran je nakon što ga je udar groma bacio na zemlju. Odmah ga je obuzeo veliki strah od smrti i da će „nepripremljen“ stati pred Boga. U velikoj nevolji se setio Svete Ane, zaštitnice rudara, i uskliknuo: „Sveta Ana, pomozi mi, želim da postanem monah!“

Bilo je to izjava s posledicama. Dvanaest dana kasnije, mladi Martin Luter je zakucao na kapiju samostana reda avgustinaca u Erfurtu i zatražio da ga prime. Strah je, dakle, bilo ono što je pokrenulo Lutera u tom smeru.

U monaškom životu video je šansu za ostvarenje savršenstva koje od vernika navodno traži Bog. Bila je to i potraga za milosrdnom Bogom, drugim rečima strahovao je da će propustiti šansu za večnim životom, nakon što okonča ovozemaljski.

Od početka je pao u oči zbog rigoroznog pridržavanja pravila monaškog života. U to su se ubrajale molitve koje su trajale i po šest sati dnevno, strogi post, samokažnjavanje, potpuna ispoved i odricanje od sopstvene volje. Već 20 meseci nakon ulaska u samostan postao je sveštenik.

Otkup grehova

Luter je 1510. kao delegat svog svešteničkog reda poslovno otišao Rim. Putovanje ga je promenilo. Crkva je bila u velikim finansijskim problemima zbog gradnje Bazilike Svetog Petra. Da bi ublažila finansijske probleme, vatikanska Kurija uvela je otkup od grehova. To je značilo da se za novac ili dobra dela mogao isposlovati oproštaj od grehova u prošlosti, ali i onih u budućnosti. Postojale su i tarife koje su zavisile od primanja vernika. Štaviše: navodno su se novcem od večne vatre u paklu mogli spasiti i preminuli članovi porodice. Mladi sveštenik je u prvi mah, ne razmišljajući kritički, i sam učestvovao u tome. Tek kasnije mu postaju jasne negativne posledice takve prakse.

Bezuspešna potraga

Godinu i po dana kasnije, u oktobru 1512, Luter postaje doktor teologije i profesor za tumačenje Biblije na Univerzitetu u Vitenburgu. Već tada je uživao veliki ugled kod kolega i pretpostavljenih.

Međutim, Martin Luter je još uvek čovek u potrazi za samilosnim Bogom koji se još uvek pita: šta bi trebalo da uradim kako bi na Strašnom sudu izbegao vatru pakla?

Ujedno nastavlja da proučava teologiju, mnogo čita Bibliju, prvenstveno poslanice apostola Pavla u Novom zavetu. Poslanica svetog Pavla ranohrišćanskoj zajednici Rima ga je posebno dirnula. Luterova potraga za Bogom, sve više se koncentriše na pojmove kao što su Božija pravda i opravdavanja grešnih ljudi pred pravednim Bogom.

Luterov preokret

Tako se u njegovoj glavi iskristalisalo sve ono što će kasnije postati sadržajem njegove reformatorske teologije. Luter je shvatio: Bog nije samo pravedan i strog sudija, već i Otac koji voli ljude koje je stvorio i koji je svog Sina poslao na svet kako bi pobedio greh – dakle ono što razdvaja Boga i ljude.

Iz toga se zaključuje: onaj ko veruje u Boga i njegovog sina Isusa, njemu je već oprošteno. Bog je ljudima već podario oproštaj. Time je Luter pronašao odgovor na pitanje koje ga je mučilo godinama: „Kako da dobijem milost na dan Strašnog suda?“

Četiri stuba vere

Za Martina Lutera hrišćanska vera počiva na četiri stuba.

Prvo: Sveta knjiga. Biblija je jedino merilo vere. Njegovi protivnici su se uglavnom pozivali na ono što su pisale pape ili papski koncili.

Drugo: Oproštaj je stvar božije milosti. Hrišćani oproštaj dobijaju, ne na osnovu sopstvenih zasluga i zarade, već isključivo od Boga i na osnovu božije milosti. Time se okrenuo protiv crkvene prakse otkupa greha.

Treće: Isus Hrist – Isusova smrt na krstu, simbol koji ukazuje na grehove svih ljudi, most je koji vodi ka Bogu.

Četvrto: Vera – Ono što pri tom misli on objašnjava ovako: „Sve počiva na veri, na tome počiva život hrišćana. Isus je kroz veru u nama i sa nama. Kroz veru je njegov oproštaj ujedno i naš, a sve ono što je njegovo, pa i on sam, postaje naše.“

Revolucionarno učenje

Luter je odnos čoveka i Boga podigao na novi stepen. Čovek sada može direktno da se obrati svom Stvoritelju, za to mu nisu potrebne ni crkva, ni sveštenici, ni sveci kao posrednici. On je na taj način slobodan od bilo kakvih odluka koje mu nameće Crkva.

Takvim učenjem srušena je pozicija moći koju je imala crkvena hijerarhija. Time je za Lutera pogrešno i tumačenje da je papa autoritet koji stoji iznad Biblije. Luterova saznanja su revolucionarna, ona ruše sva moralna načela celog Srednjeg veka. Pri tom taj sveštenik ne misli da je stvorio nešto novo, već samo da je obrisao prašinu sa onoga što je odavno zapisano.

Borba protiv otkupa grehova

Profesor teologije je te spoznaje prenosio u propovedima i u predavanjima svojim studentima. U prvi mah je to prošlo nezapaženo. Pažnju je privukla tek Luterova reakcija na to. On je bio odlučan u nameri da se bori protiv pogrešnog učenja i da hrišćansku teologiju vrati na njeno izvorište. Ono na šta se prvo obrušio jeste otkup grehova koji je uzeo maha u svim crkvama Nemačke. Moto koji se tada mogao čuti glasi: „Novčić u kutiju za priloge, duša iz pakla.“ Luter nije hteo da ćuti pred praksom da se novcem kupuje oproštaj za počinjene grehove.

Luterove teze na vratima crkve

Iz tog razloga je u oktobru 1517. sazvao teologe na razgovor o praksi otkupa grehova. Niko se nije odazvao. Nakon toga je svoje teze poslao direktno nadbiskupu i vojvodi Albrehtu od Brandenburga. Istovremeno je, navodno, tačno 31. oktobra 1517. prikucao svojih 95 teza na vrata crkve u Vitenbergu.

Kako je Luter u to doba imao pristup i novoj tehnici štampanja knjiga na Gutenbergovoj mašini, bilo je moguće da se na taj način njegove ideje brzo rašire celim Rajhom. To je izazvalo pravi zemljotres u Rimokatoličkoj crkvi koja je bila uzdrmana do temelja. Epicentar tog zemljotresa bio je Vitenberg.

Hrišćani koji pripadaju Evangelističkoj crkvi danas taj dan slave kao Dan reformacije, a planiran je niz manifestacija tokom cele 2017. godine. U svakom slučaju, ono što se pre 500 godina dogodilo na prelazu iz Srednjeg u Novi vek, označilo je početak pokreta obnove Crkve, početak protestantizma i početak brojnih reformi u skoro svim segmentima društva.

https://www.dw.com/sr/monah-koji-je-promenio-svet/a-36208970

Evo i mog malog doprinosa vezanog za istoriju protestantizma uz mali osvrt na protestantizam u Srbiji.

https://www.nasiusvetu.com/izdvajamo/61900/sta-to-slave-31-oktobra-svi-protestanti/?fbclid=IwAR3-Fkf2muoPhM2pTUwzhsaINc4LBCgH0VCEFbNqWVyDIoDoBPX33a2NzX8

Hvala Padre - interesantno štivo kako je protestantizam došao u Srbiju. Za upoznati Nazarene i njihovo učenje bi trebalo kupiti tu knjigu koju si naveo u članku, O njima bih volio više naučiti. Na Facebooku imaju neki Romi koji uvijek prenose nešto uživo - ono vidiš face za koje bi čovjek mislio da su kriminalci, ali naveliko slave Gospoda. Ko bi to rekao.

Ukucao sam u google da nađem knjigu o Nazarenima, ali nisam ništa našao - gdje se može kupiti Padre?

kainos je napisao/la:

Ukucao sam u google da nađem knjigu o Nazarenima, ali nisam ništa našao - gdje se može kupiti Padre?

Ova engleska verzija se moze naci na Amazonu jer je stampana u USA.
Srpska veryija U Hrista verujuci je objavio Centar 9 iz Beograda. Mislim da je ima na Kupindu ili mi se javi u PP