• Produženje mladosti u roditeljskoj kući naziva se i sindromom Petra Pana, koji je karakterističan za brojne Europljane, a tako i stanovnike Hrvatske.
JESU LI MLADI LJUDI DANAS SAMOSTALNI I KAKO ŽIVE?
Sindrom Petra Pana u Hrvatskoj
Uvriježeno se smatra da su pubertet i adolescencija turbulentna životna razdoblja za svakog pojedinca. Teško se orijentirati dok još ne znamo gdje je naše mjesto pod suncem. Ali trend praćen zadnjih dvadesetak godina pokazuje da u Hrvatskoj, kao i u drugim europskim, a posebice južnoeuropskim zemljama, sve više mladih ljudi ostaje živjeti u zajedničkom kućanstvu s roditeljima i kada odrastu, a ne traži svoje mjesto pod suncem fizički odvojeno od roditelja.
Statistika je neumoljiva. 50% hrvatskih djevojaka i 71% hrvatskih mladića starosti između 20 i 30 godina još živi pod roditeljskim krovom. A te situacije nisu uvijek komične poput onih u veseloj obitelji Kosmički iz naše serije “Odmori se, zaslužio si“.
Materijalne (ne)prilike
Sigurno je da ponajprije materijalne (ne)prilike ne omogućavaju i ne dopuštaju osamostaljenje mladih ljudi. Osoba s prosječnom hrvatskom plaćom ne može u Zagrebu živjeti sama jer joj je za preživljavanje potrebno minimalno 4.100 kuna, i to samo ako na hranu i piće troši dnevno 20 kuna, stanarinu ili kredit plaća 2.750 kuna, na odjeću mjesečno potroši 176 kuna, na higijenske potrepštine 129 kuna, obrazovanje 140 kuna i prijevoz 280 kuna, ali i uz uvjet da nikada nikamo ne izlazi, ne kupuje novine, ne ide na godišnji odmor, a isto tako neplanirani troškovi ne dolaze u obzir. Jednostavna računica pokazuje da je takva situacija životno nerealna.
Ali i želja za komocijom i lagodnijim životom katkad je presudna. Suživot s roditeljima uglavnom znači da mladom čovjeku mjesečna plaća ostaje za džeparac. Mama sprema obroke, pere i glača odjeću, odlazi na poštu platiti račune, a kada joj zatreba makar i fizička pomoć oko dnevne ili tjedne nabavke namirnica i nošenja vrećica s tržnice, potomak složi namrgođeno lice.
Impuls osamostaljenju je brak, a sudeći po učestalom pohađanju zaručničkog tečaja u troje, to znači da je za odlazak iz roditeljskog doma često presudna neplanirana trudnoća. Mladići se ne žele ženiti, jer brak doživljavaju kao okove i zatvor, a djevojke drže da neće za ikime čistiti ni biti ičije sluge i kuhati partneru, pa se stupanje u brak odgađa do iza tridesete godine života. Fakultetsko obrazovanje vječnih studenata se oduži u bezbrižnosti. Hrvatska je tragedija kad životne okolnosti učine da novi bračni par živi s roditeljima, ali ne kao nekada tri ili četiri generacije na istom seoskom gospodarstvu, nego u stanu od 50 kvadratnih metara. Tenzije, svađe i uplitanja su neminovna posljedica. Ipak, da nema tih trudnoća, bi li se itko uopće odlučivao za brak? Ili bi živio izvanbračno, na “probnim rokovima“, što je postalo vrlo popularno?
'Bridget Jones' generacija
Djevojke su samostalnije u cijeloj Europi. Kod nas 57% mladića do 34. godine živi s roditeljima, no to isto čini “samo“ 38% djevojaka. Ipak, kada odu iz roditeljskog doma, djevojke često žive same i to zato jer si to mogu financijski priuštiti.
'Bridget Jones' generacija uspješna je u poslu i odlučna u ostvarenju životnih ciljeva, posebice onih vezanih uz karijeru. Žena u većini slučajeva više nije ekonomski ovisna o muškarcu, a razlog njene neudaje leži u tome što želi romantičnu ljubav i čeka onog Pravog, nepritisnuta zastarjelom normom “stare cure“. Sposobnija od mladića, djevojka si može dopustiti visoke kriterije pri odabiru bračnog partnera. U generaciji koja ima između 25 i 34 godine svaka peta žena ima završen fakultet ili višu školu, dok isto ima samo 13% muškaraca. Žene danas u Hrvatskoj čine 47% posto svih magistara i 43% doktora znanosti.
Mladići ne žele obveze
A ni mladićima se ne žuri. Ima podosta onih koji se čak hvale da žive sami, samostalno, u stanu ili kući koje su im omogućili njihovi roditelji. Ta “samostalnost“ gotovo uvijek znači da odlaze mami na ručak i nose joj rublje na pranje, a beneficija je samo nepolaganje roditeljima ikakvih računa o privatnom životu.
Mladići ne žele obveze, pa čak ni prema roditeljima, ne žele govoriti kada i kuda odlaze, te kada će se vratiti kući, a žele nesmetano dovoditi prijatelje u svoj prostor i naravno, u njemu redati djevojke. Seksualna revolucija u njihovoj je postelji u punoj snazi. I među nježnijim spolom može se naći onih sličnih nazora i navika.
S mobitelom do partnera
Suvremeno vrijeme i pred hrvatske sociologe postavlja brojna pitanja i nedoumice. Brak, razvod, potomstvo i njegov odgoj… Sve duži radni dan, sve veća usmjerenost na virtualne susrete i veze…
U Aziji je izmišljena “igra“, koncipirana kao osuvremenjena izvedba nekad megapopularnog Tamagotchija, koja je već stvorila brojne ovisnike. To je djevojka ili mladić privlačne vanjštine koja(i) “živi“ u mobitelu, razgovara, zavodi, ljuti se, zahtjeva, plače i smije se, sposoban je biti pažljiv, nježan i seksipilan. Sa svojim vlasnikom može razgovarati o više od 35.000 tema, od filozofije do tračanja. Zarade mobilnih operatera su enormne, a ljudi se zaljube u tu iluziju i doživljavaju je stvarnom osobom koja je uvijek uz njih.
Naličje tehnološkog napretka je naličje slike čovječanstva; svakog čovjeka koji je zapravo dovoljan sam sebi, a ne usmjeren na druge, nespreman na žrtvu, odricanja i kompromise, samoživ i egoističan. Zametke svih tih osobina uočavamo i u modernim hrvatskim mladim ljudima.
29.9.2007
JESU LI MLADI LJUDI DANAS SAMOSTALNI I KAKO ŽIVE?
Sindrom Petra Pana u Hrvatskoj
Uvriježeno se smatra da su pubertet i adolescencija turbulentna životna razdoblja za svakog pojedinca. Teško se orijentirati dok još ne znamo gdje je naše mjesto pod suncem. Ali trend praćen zadnjih dvadesetak godina pokazuje da u Hrvatskoj, kao i u drugim europskim, a posebice južnoeuropskim zemljama, sve više mladih ljudi ostaje živjeti u zajedničkom kućanstvu s roditeljima i kada odrastu, a ne traži svoje mjesto pod suncem fizički odvojeno od roditelja.
Statistika je neumoljiva. 50% hrvatskih djevojaka i 71% hrvatskih mladića starosti između 20 i 30 godina još živi pod roditeljskim krovom. A te situacije nisu uvijek komične poput onih u veseloj obitelji Kosmički iz naše serije “Odmori se, zaslužio si“.
Materijalne (ne)prilike
Sigurno je da ponajprije materijalne (ne)prilike ne omogućavaju i ne dopuštaju osamostaljenje mladih ljudi. Osoba s prosječnom hrvatskom plaćom ne može u Zagrebu živjeti sama jer joj je za preživljavanje potrebno minimalno 4.100 kuna, i to samo ako na hranu i piće troši dnevno 20 kuna, stanarinu ili kredit plaća 2.750 kuna, na odjeću mjesečno potroši 176 kuna, na higijenske potrepštine 129 kuna, obrazovanje 140 kuna i prijevoz 280 kuna, ali i uz uvjet da nikada nikamo ne izlazi, ne kupuje novine, ne ide na godišnji odmor, a isto tako neplanirani troškovi ne dolaze u obzir. Jednostavna računica pokazuje da je takva situacija životno nerealna.
Ali i želja za komocijom i lagodnijim životom katkad je presudna. Suživot s roditeljima uglavnom znači da mladom čovjeku mjesečna plaća ostaje za džeparac. Mama sprema obroke, pere i glača odjeću, odlazi na poštu platiti račune, a kada joj zatreba makar i fizička pomoć oko dnevne ili tjedne nabavke namirnica i nošenja vrećica s tržnice, potomak složi namrgođeno lice.
Impuls osamostaljenju je brak, a sudeći po učestalom pohađanju zaručničkog tečaja u troje, to znači da je za odlazak iz roditeljskog doma često presudna neplanirana trudnoća. Mladići se ne žele ženiti, jer brak doživljavaju kao okove i zatvor, a djevojke drže da neće za ikime čistiti ni biti ičije sluge i kuhati partneru, pa se stupanje u brak odgađa do iza tridesete godine života. Fakultetsko obrazovanje vječnih studenata se oduži u bezbrižnosti. Hrvatska je tragedija kad životne okolnosti učine da novi bračni par živi s roditeljima, ali ne kao nekada tri ili četiri generacije na istom seoskom gospodarstvu, nego u stanu od 50 kvadratnih metara. Tenzije, svađe i uplitanja su neminovna posljedica. Ipak, da nema tih trudnoća, bi li se itko uopće odlučivao za brak? Ili bi živio izvanbračno, na “probnim rokovima“, što je postalo vrlo popularno?
'Bridget Jones' generacija
Djevojke su samostalnije u cijeloj Europi. Kod nas 57% mladića do 34. godine živi s roditeljima, no to isto čini “samo“ 38% djevojaka. Ipak, kada odu iz roditeljskog doma, djevojke često žive same i to zato jer si to mogu financijski priuštiti.
'Bridget Jones' generacija uspješna je u poslu i odlučna u ostvarenju životnih ciljeva, posebice onih vezanih uz karijeru. Žena u većini slučajeva više nije ekonomski ovisna o muškarcu, a razlog njene neudaje leži u tome što želi romantičnu ljubav i čeka onog Pravog, nepritisnuta zastarjelom normom “stare cure“. Sposobnija od mladića, djevojka si može dopustiti visoke kriterije pri odabiru bračnog partnera. U generaciji koja ima između 25 i 34 godine svaka peta žena ima završen fakultet ili višu školu, dok isto ima samo 13% muškaraca. Žene danas u Hrvatskoj čine 47% posto svih magistara i 43% doktora znanosti.
Mladići ne žele obveze
A ni mladićima se ne žuri. Ima podosta onih koji se čak hvale da žive sami, samostalno, u stanu ili kući koje su im omogućili njihovi roditelji. Ta “samostalnost“ gotovo uvijek znači da odlaze mami na ručak i nose joj rublje na pranje, a beneficija je samo nepolaganje roditeljima ikakvih računa o privatnom životu.
Mladići ne žele obveze, pa čak ni prema roditeljima, ne žele govoriti kada i kuda odlaze, te kada će se vratiti kući, a žele nesmetano dovoditi prijatelje u svoj prostor i naravno, u njemu redati djevojke. Seksualna revolucija u njihovoj je postelji u punoj snazi. I među nježnijim spolom može se naći onih sličnih nazora i navika.
S mobitelom do partnera
Suvremeno vrijeme i pred hrvatske sociologe postavlja brojna pitanja i nedoumice. Brak, razvod, potomstvo i njegov odgoj… Sve duži radni dan, sve veća usmjerenost na virtualne susrete i veze…
U Aziji je izmišljena “igra“, koncipirana kao osuvremenjena izvedba nekad megapopularnog Tamagotchija, koja je već stvorila brojne ovisnike. To je djevojka ili mladić privlačne vanjštine koja(i) “živi“ u mobitelu, razgovara, zavodi, ljuti se, zahtjeva, plače i smije se, sposoban je biti pažljiv, nježan i seksipilan. Sa svojim vlasnikom može razgovarati o više od 35.000 tema, od filozofije do tračanja. Zarade mobilnih operatera su enormne, a ljudi se zaljube u tu iluziju i doživljavaju je stvarnom osobom koja je uvijek uz njih.
Naličje tehnološkog napretka je naličje slike čovječanstva; svakog čovjeka koji je zapravo dovoljan sam sebi, a ne usmjeren na druge, nespreman na žrtvu, odricanja i kompromise, samoživ i egoističan. Zametke svih tih osobina uočavamo i u modernim hrvatskim mladim ljudima.
29.9.2007
piše: Karla Kuzle
karla.kukac@vip.hr
karla.kukac@vip.hr