sreca i nesreca-Karla

• Priručnici za samopomoć nude sreću u instantnom obliku, često zagovarajući samo sebičnost, egocentričnost i samoljublje.


JESMO LI UISTINU (NE)SRETNI?
Što je sreća, a što nesreća?

Svi smo mi ljudi zaokupljeni srećom. Voljeli bismo da je ona konstantno i trajno stanje u našim životima, a zaključujemo da je tako rijetka. Tek poneki sretni trenuci u dolini suza.

Iako mnogi sreću povezuju s materijalnim blagostanjem i tehnološkim inovacijama koje nam osiguravaju napredak civilizacije, znanstvena istraživanja pokazala su da nisu najsretniji “bogati, lijepi i slavni“, kao ni nacije u zemljama visokog socijalnog standarda. Možda su najsretnije još rijetke zajednice koje na zemlji žive plemenskim načinom života.

Drugi su sretniji od mene?

Ljude, dokazano je, najviše usrećuje skladan obiteljski život, druženje s prijateljima i vjera. Naravno da je potreban i minimum socijalne sigurnosti i dovoljno slobodnog vremena, ali nije presudno.

Često nam se čini da drugi žive sretnije od nas. Što stoga jer se ljudi u javnosti vole prikazivati sretnima i nadmetati se količinom postignute sreće u svojim životima, a što stoga što iz srama taje svoje probleme i sve ono što ih čini nesretnima. Sretnijima od nas samih smatramo ih i zato što “sit gladnom ne vjeruje, ni zdrav bolesnome“, a to znači da se najveća patnja svakome čini upravo ona njegova, jer je on trpi i osjeća.
Moć empatije, suosjećanja s tuđom boli, je, dok doživljavamo vlastitu patnju, još manja, a u ophođenju s drugim ljudima u današnje je vrijeme ionako vrlo potisnuta. Uostalom “u tuđem vrtu uvijek raste ljepša trava“.

Altruizam i dobročinstvo izašli su iz mode u svijetu gdje svatko misli najprije i isključivo na sebe. Ne mislim na humanitarne akcije održavane uz puno pompe i za vlastitu promociju. Danas će ti rijetko u nevolji priskočiti u pomoć prvi susjed, a stanari iste zgrade jedva da se poznaju iz viđenja, ponekad se čak ni ne pozdravljaju. Neke pojedince čak usrećuje tuđa nesreća, jer im se tada vlastita čini manjom. Svjesnim ponižavanjem drugih pokušava se uzdići sebe.

Postoji priča o čovjeku kojem je obećano ispunjenje bilo koje želje, ali uz uvjet da njegov prvi susjed dobije duplo više toga što si zaželi. Čovjek je poželio da njemu izvade jedno oko, a susjedu oba.

Produciranjem vlastite sreće pogotovo se vole baviti takozvane slavne osobe. Pritom zaboravljaju da “tko visoko leti nisko pada“, pa često neslavno završe spektakularnim razvodima idiličnih brakova, bankrotom u savršenim biznisima i u međusobnom prepucavanju. Fotografije svoje sreće neki čak i prodaju za velik novac. Po tome možemo znati na kolikoj je cijeni sreća. No još nas je Gundulić uputio “kolo sreće se okreće“, pa ne bi tako ishitreno trebali postajati pozeri, jer skromnost je vrlina, “a u dobru se ne povisi, a u zlu ne ponizi.“

Priručnici za samopomoć nude sreću u instantnom obliku, često zagovarajući samo sebičnost, egocentričnost i samoljublje, a rijetko naglašavajući da čovjeka može itekako usrećiti i ispuniti pažnja i briga za bližnje, te što veće darivanje sebe drugima.

Ovo ljeto i na kioscima se mogla kupiti čudotvorna pinky knjiga Lane Biondić reklamirana kao “najveći hrvatski hit prodan u 20.000 primjeraka“. Pomama za tom knjigom bez ikakve umjetničke kvalitete, ali s ponudom “malih savjeta za sretne žene“ zorno ukazuje na to koliko ljudi požudno žele komadić njene besposlene, ali materijalno obilne sreće i harmonične bračne idile s prizvukom glamura i jet-seta. Gledajući u zvjezdana lica “moramo paziti što poželimo, da nam dobri Bog to ne bi ostvario i želju ispunio“.

Realno razmatrajući, naš skromni i skučeni um ne zna što je za nas najbolje. Svatko iz vlastitoga iskustva može posvjedočiti da zapravo ne zna što je sreća, a što nesreća. Ne u smislu da različite ljude usrećuju različite stvari, nego da svatko, primjerice, kašnjenjem na avion i strašno se živcirajući pri tome može izbjeći avionsku nesreću. Slični, iako ne tako očiti primjeri, događaju nam se svaki dan, a u njima je Božja providnost, na naše krajnje dobro.

Ima li nesreća vrijednost?

U konkretnim životnim situacijama mi zaista ne možemo znati Božji plan s nama. Ne upisati se na fakultet - tragedija. Ali to možda znači sretnu udaju već iste godine, a koja bi se odlaskom na studij izbjegla. Otkaz - novi bolji posao, novi bolji prijatelji. Ležanje u bolnici - cimer u bolesničkoj sobi je možda novi dragi prijatelj, a dok “bespomoćni i besposleni gubimo vrijeme na bolest“ možda smo pošteđeni velikih razočaranja u svijetu izvan bolničkih zidova, što i ne slutimo, niti ćemo za to ikada Bogu zahvaliti. “Nije svako zlo za zlo.“ Znanstveno je dokazano da se najiskrenije i najčvršće veze između ljudi rađaju baš u naizgled bezizlaznim situacijama i velikim nevoljama kroz koje su zajednički prošli.

Svaku patnju u svome životi trebali bismo shvatiti da je za naše dobro. Može se činiti kao da si sišao s uma Bogu zahvaljivati za patnju i iskušenja, pogotovo u najvećim i teško izdržljivim i teško podnošljivim nedaćama. Ljudskim umovima čini se paradoksalnim zahvaljivati Bogu za patnju i trpljenje, ali za dobro cijeloga svijeta i za naš vječni život svaka patnja je najbolji zalog. Što ima većega nego pomoći nositi Isusu križ za spasenje cijeloga svijeta? To je najveća tajna naše vjere. Prigrliti svoj križ, jer Bog na kraju uvijek sve okrene na dobro.

Sveti Franjo Ksaverski tugovao je i žalostio se ako koji dan ne bi doživio teškoća i smatrao protraćenim svaki onaj dan u kojem mu Bog nije poslao bar malu patnju i izazov. Sreća je uglavnom precijenjena, a “lijepa je samo dok se čeka“ i dok o njoj sanjamo i maštamo.

Bog od nas ne traži da mazohistički uživamo u patnji, ali kako je nikome ne daje preko njegovih snaga, to znači da moramo u sebi naći snage i izdržati. Samo iskreni vjernik, a to nije lako biti (i Isus je padao pod križem i upitao Oca: “Bože moj, zašto si me ostavio?“), uzet će hrabro svoj križ i vidjeti smisao u svojoj patnji. Ljudi je pokušavaju objasniti, ali samo će je vjernik moći bar donekle razumjeti. U krajnjoj liniji patnja je sreća. Patnja je za čovjeka dobar dar. Što je u ljudskim očima loše u Božjim je možda dobro.

Diskriminacija po nesreći

Na kraju želim naglasiti da u društvu postoji diskriminacija nesretnih ljudi. Ta je diskriminacija, nakon rasne i vjerske, treća po redu. Nesretni su ljudi naporni te ih izbjegavamo. Zamaraju nas svojim jadikovkama i kuknjavom, a mi želimo da je oko nas sve vedro i lepršavo. Čak i u vjerskim knjigama zna se susresti napis da pesimiste treba izbjegavati u širokom luku i da oni za vjernika nisu dobro društvo. Ali ti ljudi, koje su pritisnuli životni problemi, trebaju našu pomoć. Zajedno je lakše prebroditi nevolju. Bogu nitko nije antipatičan, ma kako turobno lice imao, pa tako ne bi trebao biti ni nama. Mir ljudima dobre volje znači ljudima dobre namjere, a ne osmijeha. Pomažući drugima u nevolji i iskreno se radujući tuđoj sreći mi smo već korak do božanskog.

U teškim razdobljima svoga života tješila me bilježnica s popisom dobrih događaja u mom danu s jedne strane tabele, a loših s druge strane. A onda sam shvatila da u plusove trebam stavljati svakodnevno i - vidim, pijem čistu vodu, znam čitati i pisati, danas me nije pregazio auto… No i bez toga, običnim prebrojavanjem svakodnevnih sitnica koje su me u svakom danu mogle razveseliti bilo je uvijek više. Pokušajte!






28.8.2007