Prijevara zmije

Priča iz Edena

Prvi čovjekov grijeh i susret sa zmijom, krađa plodova s drveta spoznaje dobra i zla, poput Prometejeve krađe božje vatre, prijestup protiv Božje zapovijedi…

Čim otvorim Bibliju, nakon priče o stvaranju slijedi kako su prvi ljudi i zabrljali. Hm, pitam se, nisu li samo prvi ljudi?

Jer, i dan danas nosimo taj njihov biljeg u sebi, nosimo tu ljagu u koju su nas uvalili i kao da u svakom od nas spava jedan Adam i jedna Eva koji upravo kušaju te plodove, kao da u svakom od nas čući uspavana zmija koja će nas izgnati iz raja svojim nagovorom. Dakle, u igri su: Bog, Adam, Eva i zmija. I naravno sve to u idiličnom početku, u samom raju. Imam neki dojam kao da je sve to u nama, ili je barem bilo, davno prije, prije nego smo probali te plodove. A zmija, gdje je zmija?

I tko je zmija, nadasve?

Pogledajmo što piše u Bibliji doista….Na samom početku Starog zavjeta, u opisu raja, na prvim stranicama Biblije stoji kako je Bog dopustio čovjeku sve, sve da kuša, osim plodova drveta spoznaje dobra i zla. Jer, kad okusi s njega, umrijet će:

15Jahve, Bog, uzme čovjeka i postavi ga u edenski vrt da ga obrađuje i čuva. 16Jahve, Bog, zapovjedi čovjeku: "Sa svakoga stabla u vrtu slobodno jedi, 17ali sa stabla spoznaje dobra i zla da nisi jeo! U onaj dan u koji s njega okusiš, zacijelo ćeš umrijeti!"

Dakle, Bog kaže čovjeku, Adamu, jer ne zaboravimo da je Stari zavjet plod patrijarhalnog židovskog društva, da ne smije jesti sa stabla spoznaje dobra i zla jer će umrijeti!

Cijena spoznaje dobra i zla jest smrt! Drugim riječima, u rajskom stanju, našeg pretka nisu trebale zamarati stvari poput dobra i zla. Kad proba zabranjeno voće, doći će očito do nepotrebnog prosuđivanja, osuđivanja i čovjek će izgubiti svoj blaženi mir.

No pogledajmo što se dalje dogodilo:

Zmija bijaše lukavija od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Ona reče ženi: "Zar vam je Bog rekao da ne smijete jesti ni s jednog drveta u vrtu?" 2Žena odgovori zmiji: "Plodove sa stabala u vrtu smijemo jesti. 3Samo za plod stabla što je nasred vrta rekao je Bog: 'Da ga niste jeli! I ne dirajte u nj, da ne umrete!'" 4Nato će zmija ženi: "Ne, nećete umrijeti! 5Nego, zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo." 6Vidje žena da je stablo dobro za jelo, za oči zamamljivo, a za mudrost poželjno: ubere ploda njegova i pojede. Dade i svom mužu, koji bijaše s njom, pa je i on jeo. 7Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. Spletu smokova lišća i naprave sebi pregače.

Hm, odnekud dolazi neka zmija, budi se iz svoje jazbine, prilazi ženi, i nagovara ju da proba, da ipak kuša. Žena posluša zmiju i eto veselja za cijeli ljudski rod.

No, ako malo bolje pogledamo o čemu se radi možemo uočiti neke pojedinosti. Naime, ako ne shvaćamo Bibliju doslovno nego alegorički, u metafori, možemo Evu shvatiti kao žensko načelo koje postoji u svakom čovjeku, u svakoj osobi, bio on muškarac ili žena, dok Adam predstavlja muško načelo, kao par Evi koja je proizašla iz njega. Eva, žensko, ovdje igra ulogu predanosti, davanja povjerenja nekome, otvaranje, privrženost…

I zmija uspijeva zavesti ženu u nama, zmija uspijeva prevariti našu vjeru, predanje i otvorenost.

Zanimljivo je još nešto u ovoj paraleli žene i zmijske lukavštine:

15Neprijateljstvo ja zamećem
između tebe i žene,
između roda tvojeg i roda
njezina:
on će ti glavu satirati,
a ti ćeš mu vrebati petu.

To reče Bog zmiji. I doista, rod žene satre glavu zmiji u Novom zavjetu kada jedna žena reče:

"Evo službenice Gospodnje, neka mi bude po tvojoj riječi!"

Ovdje žena igra sasvim drugu ulogu, ovdje žena konačno pobjeđuje zmiju i otvara se, predaje se Bogu.

No, prvi ljudi bijahu još djeca, rekli bismo, naivni, nezreli, i neiskusni. A zmija bijaše prepredena.

I nisu imali povjerenja u Boga, željeli su spoznaju dobra i zla, željeli su biti poput bogova koji razlučuju dobro i zlo. A zmija im je upravo to obećala.

No, pitao sam se što je loše u tome da mi ljudi znamo dobro i zlo. Ta kako uopće možemo živjeti i funkcionirati u ovom svijetu ako ne razaznajemo dobro i zlo.

Da!

Razaznavati dobro i zlo, prosuđivati je jedno, a znati što je dobro a što zlo u konačnici, e to je nešto sasvim drugo.

Jeste li se ikad našli u situaciji da za sebe prosudite što je dobro a što loše? Za sebe, za svoju kožu a ne za drugoga!

Naravno da jeste, pa to svakog dana činite!

A jesmo li se kada našli da generaliziramo dobro i zlo, da svoje prosudbe koje su bile dobre za nas u određenom trenu namećemo drugima, pa i sami sebi u nekom drugom slučaju?

Jeste li i vi poput mene bili u onoj gomili koja se spremila baciti kamen na Mariju Magdalenu?

Jeste li i vi poput mene sudili, bili sudac, onaj koji donosi sud, konačnu odluku o nekome?

Ako jeste, i vas je zmija zavodila

Jer, prosuditi situaciju, prosuditi je li nešto dobro za nas, jest posao ljudi, to nije plod s onog stabla, a osuditi, donijeti neku konačnu odluku o nekoj osobi jest Božji posao. To se nas ne tiče!

I u tome grmu leži zmija! U toj sklonosti čovjeka da se zanosi da je Bog kada sluša zmiju, da je on sudac, da je on taj koji poznaje dobro i zlo. A poznavati dobro i zlo, i njihovu ulogu u konačnici zna samo Bog, samo iz Božje perspektive se zna što je dobro a što je doista zlo.

A otkuda zmija u cijeloj priči, i što ona predstavlja? Tko je ta zmija i tko stoji iza nje?

Očito je i zmija personifikacija nečega, neke sile u čovjeku koja ga navodi na neposluh Bogu. Vidjeli smo da su prvi ljudi počinili grijeh uslijed neiskustva, naime, željeli su probati i drugu mogućnost, život bez Boga. I to neiskustvo, tu silu nepoznatog, nedoživljenog, nesvjesnog upravo predstavlja zmija. Ne bez razloga, jer svi atributi koji krase zmiju kao životinju baš krase i te sile u čovjeku koje, kada se probude, znaju prevariti našu vjeru i predanost i odvesti čovjeka na stranputicu, na oholost da je sam sebi dovoljan, da je sebi počelo i cilj, da je upravo on svjetlonoša, svijetlo koje sija samo od sebe…Prepoznajete li epitete zla, đavolskog?

Zlo je nedostatak Boga, i gdje nema Boga caruje i vara zmija, gdje nema Boga čovjek se uznosi, čovjek sve sebi pripisuje.

Kao što rekoh, i ja sam bio prevaren od zmije, misleći da je ona sila koja me vodi k Bogu, da je ona sama Božja nazočnost u meni. No okus tih plodova za moja probavu je bio poguban. Nisam uspio to probaviti.

A zanimljivo je da priča o zmiji u nekim drugim religijama izgleda sasvim drugačije. Dapače, baš onako kako sam mislio. No, čovjek drugačije i ne može zaključiti. Da bi nadišao prijevaru zmije ljudske snage nisu dovoljne. Potreban je netko tko je više od čovjeka.

-nastavit će se-(ako nekoga zanima, naravno, riječ je o rukopisu "Prijevara zmije")

Inače zmija u Bibliji predstavlja Sotonu, no kad smo kod zmije, svi ste čitali o mjedenoj zmiji koja je praslika Isusa, kako vi shvaćate usporedbu zmije i Krista...

NASTAVAK

Priča iz Indije

Ma odakle mi samo ideja da zmija može čovjeka odvesti k Bogu? Možda se to pitate, jer lijepo piše u Starom zavjetu kako je zmija u stvari lukava. No, tražeći Boga, pretpostavio sam logički da sve religije moraju imati istu ideju Nadbića, istu ideju konačnog odgovora na ljudska pitanja. Da, pretpostavio sam, jer ljudi za slične probleme nalaze slične odgovore, barem je tako u sferi materijalnog djelovanja. Što onda ne bi bilo i u duhovnoj sferi gdje na svaki ljudski vapaj za smislom i odgovorom mora biti isti odgovor, isti te jedan jedini Bog koji se javlja na razne načine shodno podneblju, vremenu i običaju naroda u kojem se rodi neki pojedinac nadahnut duhom koji svoja traganja i spoznaje zapiše te tako nastanu sveti spisi?

Bog kojeg sam vidio i doživljavao kao ljubav, kao bezgraničnu i neuvjetovanu ljubav jamačno mora biti univerzalan i svima dati istu mogućnost da Ga nađu. Danas, kada gledam na to imam istu misao: da, Bog je svima dao istu šansu da proniknu u Njega, da se predaju Njemu, ali na žalost mnogi se na putu izgube i zalutaju, budu prevareni uvidima i spoznajama svoje svijesti.

Jeste li kad vidjeli znak zmije koja jede svoj vlastiti rep? Zmija sklupčna u krug jede svoj vlastiti rep!

To je simbol beskrajnog i cikličkog kretanja energija u svemiru, stalnog stvaranja i rastvaranja svijetova u jednom beskonačnom postojanju, ciklusima kroz koje se pojedinac više puta javlja i očituje tražeći izlaz iz stalnog kruga rađanja i umiranja.

Taj simbol predstavlja i suštinu vjerovanja istočnjačkih religija i pretpostavku iz koje kreće nadgradnja cjelokupne orijentalne filozofije. Temelj svega, suština stvarnosti i postojanja, Bitak rečeno filozofskim rječnikom, mora biti sadržan i u čovjeku. Odnosno, čovjek kao dio postojanja, mora baštiniti narav sveukupnog. Bit univerzuma, stvarnosti, ogleda se u biti pojedinca. Cjelokupnu misao istočni narodi su saželi u jednakost atman=brahman, drugim riječima rečeno, da je pojedinačna duša istovjetna i istobitna općoj duši, to jest Bogu gledano personalno i teistički. Bog na kraju ispada princip, to jest zakon, koji se poosobljuje u osobi koja živi taj zakon. Konačni cilj je stapanje pojedinačne duše, bolje rečeno prepoznavanje svoje duše kao jedne jedine duše svega. Bez obzira na razne varijacije na tu temu, sve filozofije i teologije koje proizlaze iz te pretpostavke su panteističke. Da ne razbijamo glavu filozofskim terminima, kazat ću samo da panteizam kao svoju posljedicu u stvarnom životu relativizira dobro i zlo, izjednačujući uloge i dobra i zla u konačnici.

Apsolut kao temelj stvarnosti je u svakome, pa tako i u lošemu i u dobrome, i iz pozicije ostvarenja Apsolutnog u sebi takvoj osobi biva dopušteno sve, činiti ama baš sve. Za takvu osobu ne postoje moralne ograde i zakoni koji vrijede za obične smrtnike koji nisu spoznali apsolutno, takva osoba poznaje dobro i zlo. Dobro ste čuli, poznaje dobro i zlo, a to je poanta priče iz Edena: «… i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo…»

A u abrahamovskim religijama uči se o Bogu kao Apsolutnom izvoru dobra koji je sebe predstavio kroz Zakone, i ne može se kršiti niti jedan od zakona a da se tvrdi da čovjek ima Boga u sebi. Sveti Augustin je rekao: «Ljubi, i čini što te volja!»

Istina je, čovjek koji ljubi kao što Bog ljubi nas, može stvarno činiti sve i sve mu je dopušteno činiti. No takva osoba više nema zapovijedi, takvoj osobi zapovijedi dane kroz Deset zapovijedi postaju način života i pjesma duše. Njoj ne treba policajac s palicom u ruci da ju upozori na kršenje moralnih zakona jer zna da kada krši i jedan od zakona reže sama sebi granu na kojoj sjedi, odsjeca se od Božje ljubavi koja ju hrani.

Bog, gledan kršćanski, jest Apsolutno dobro, i On ne može biti relativiziran niti sveden na pojavnost u svjetovnom. Tamo gdje je zlo Njega nema, i niti jedno zlo ne vodi dobrome, niti jedno zlo koje ima formu zla, nema dobro u suštini.

Ideja Božje apsolutnosti koja se može spoznati i koju čovjek može baštiniti svojom biti jest ideja ljudskog uma i svijesti, i svi uvidi koji se stječu tom logikom jesu ljudski uvidi, uvidi uma čovjeka, doživljaji njegove vlastite svijesti, a ne Objave nadnaravnog.

A gdje je ljudsko uvijek postoji mjesto i za lukavstvo zmije. Zmija koja se kao simbol javlja u istočnim religijama nije bez razloga odabrana. Naime, osim što simbolički predstavlja određenu filozofiju ona predstavlja i određenu silu u čovjeku koja se počinje očitovati kada osoba hrli spoznaji Boga. U Edenu zmija predstavlja naše neiskustvo, naše nesvjesno, a kada se nesvjesno počinje ostvarivati kroz život, kada se zmija probudi, javljaju se stanovite sile u psihi i tijelu čovjeka koje su pokazatelj da je proces buđenja krenuo. Jest, proces buđenja je krenuo, ali u kojem smjeru, i s kojom namjerom.

Ta sila se u Indiji naziva kundalini, u zapadnim ezoternim tradicijama i sveta vatra. Svojedobno sam mislio da se u kršćanstvu ista pojava naziva djelovanjem Svetog Duha, odnosno blagodatima Duha Svetoga, kako navode kršćanski sveci i mistici. No, kao što sam rekao, bitan je smjer kojim je proces buđenja krenuo. Slikovito si to možemo predočiti na slijedeći način: snažan vihor ostavlja na nas isti dojam kada žmirimo kao i kada pored nas prođe vozilo velikom brzinom-isti vjetar povuče za sobom. Budući da žmirimo, i pretpostavimo da i ne čujemo, ne znamo o čemu je riječ. No je li isto?

Naizgled to može biti slično. Kada se nesvjesno budi čovjek to zna prepoznati kao dobro i predavati se spontanosti sila nesvjesnog da ga nose. Ne treba posebno naglašavati kakve su sile nesvjesnog kada ožive-to je ona divlja životinja u čovjeku koja je ukroćena normama ponašanja. A kada nesvjesno oživi, tu se onda vidi tko je kakav u suštini. Čovjek u svojoj suštini je sklon padu, on je palo biće rečeno religiozno i čovjek ne može sam sebe izvući iz živog blata u koje je upao. Stoga, prepuštanje silama nesvjesnog vodi u propast.

Djelovanje Duha Svetog je nešto sasvim drugačije i ostavlja sasvim druge plodove u duši čovjeka. Stanja čovjeka nakon djelovanja zmijske sile i djelovanja Duha nisu ista. Suptilne varke ljudskog uma i svijesti mogu voditi čovjeka u propast ukoliko se ne preda Milosti da ga vodi.

Te varke se očituju prije svega u svjetonazoru i životu neke osobe.

Tražeći odgovore na svoja pitanja o smislu postojanja, o stvaranju svemira i cilju čovjeka došao sam u dodir i a tom silom, buđenjem zmijske snage, i sa djelovanjem Duha Svetoga. Ono po čemu sam ih razlučivao nije bilo plod mog uma i mojih sposobnosti razlučivanja. Bog mi je govorio kroz druge osobe, kroz bližnje koji su na svojoj koži osjećali moje takozvane uvide i spoznaje. Moje ponašanje u svijetu bilo je odraz doživljenog iznutra, i moj svijet izvana, bolje da kažem pogled na taj svijet bio je odraz stanja u dubini moje duše. Ljudi oko mene su me upozoravali na to kako se odnosim prema njima, i kako ih doživljavam. Osim toga, razne životne okolnosti govorile su mi o smjeru kojim idem. Sama Božja Providnost vodi čovjeka, tu čovjek ne može ništa sam, i ukoliko se osloni na svoje snage samo se klanja tvorevinama svoje svijesti, samom sebi.

Iako sam rođen u kršćanskoj sredini, iako sam prva duhovna iskustva ostvario kroz kršćanstvo, nešto ono mi nije dalo mira te sam tražio kruha preko pogače, tražio sam i hranio znatiželju svog uma hranom s istoka. Na stranicama koje slijede pokušat ću dati presjek i usporedbu s kršćanskim svjetonazorom, te ukazati na one bitne nedostatke ljudskih nastojanja da pronikne u Tajnu, u misterij postojanja. Samo Božja Objava može čovjeku dati Mir, samo ako ju prihvati i srcem i umom.

Uh, New Age.

dominik je napisao/la:

Uh, New Age.

Na jednom yoga forumu me izbaciše jer sam svojim pisanjem ispao katolički fundamentalist, a ovdje me ti trpaš u new age koji mi se blago rečeno gadi. Pa čiji sam ja, kamo onda spadam?

Procitao sam malo bolje te tvoje tekstove. Ne znam...cudan si mi nekako. Ne mogu to definirati, ali definitivno sam upozoren da "nesto nije u redu". Kako si sam rekao otisao si u istok (nakon sto si upoznao istinu), i mislim da je nesto tog istoka ostalo. Ali ja ti nisam doktor. To moze rijesiti samo Bog, iskreno bih ti preporucio da to preispiras pred Njim.

Ne bih zelio ulaziti u dublju prosudbu teksta vec cu se obazreti na koristenje Pisma:

"Cijena spoznaje dobra i zla jest smrt!"
Nije tako. Ljudi su umrli jer su se pobunili protiv Boga, htjeli su biti iznad Njega. Uzoholili su se i nacini direktan NAPAD na Boga.

'You will not certainly die,' the snake said to the woman. 'For God knows that when you eat of it your eyes will be opened, and you will be like God, knowing good and evil.' When the woman saw that the fruit of the tree was good for food and pleasing to the eye, and also desirable for gaining wisdom, she took some and ate it.

Inace u drugom postu si to spomenuo...ne razumijem cemu 2 tumacenja. Inace kako je Kristozom rekao...zmija predstavlja Sotonu...i opet razlika je izmedju sotone i nase pale Adamove naravi.

Ovo je druga stvar:

Neprijateljstvo ja zamećem
između tebe i žene,
između roda tvojeg i roda
njezina:
on će ti glavu satirati,
a ti ćeš mu vrebati petu.

"To reče Bog zmiji. I doista, rod žene satre glavu zmiji u Novom zavjetu kada jedna žena reče:
Ovdje žena igra sasvim drugu ulogu, ovdje žena konačno pobjeđuje zmiju i otvara se, predaje se Bogu."

Kao sto se jasno vidi iz tvog citata - rod zene satire glavu zmiji. Tj. Isus (Bog), a ne Marija (zena). Grijesis ako mislis da je Marija pobijedila zmiju...Isus ju je pobijedio. I Isusu se daje slava - NE Mariji. Kada govoris da je ona pobijedila zmiju - krades Kristu slavu! Cinis li to svjesno? Ili ne? Ja ne znam..ali tvoje rijeci nisu prave, bar po tom pitanju.


Toliko za sada...

NASTAVAK

Zašto zmija?

A zašto uopće spominjem zmiju, odnosno neku fiktivnu silu u čovjeku koja se oslobađa kada se nesvjesne sfere čovjeka počnu očitovati u našoj svijesti, našem duhu?

Iz jednostavnog razloga što je sfera nesvjesnog u stvari skriveni rezervoar neispunjenih ljudskih težnji koje zbog usvojenih normi ponašanja nismo smjeli, a niti mogli ostvariti. To su sve one želje i imaginacije koje bismo inače ostvarili da imamo potpunu vlast nad čitavim svijetom, da smo poput Boga koji može činiti sve, i ima sve u moći. Pa zamislite kakav bi svijet bio pakao da u svijesti čovjeka ne postoje mehanizmi kojima se takove želje ili sublimiraju ili transformiraju u nešto drugo. Neću ulaziti u psihološke škole koje tumače sve ove mehanizme, samo bih želio ukratko reći da je sfera nesvjesnog u stvari područje određenja čovjeka onakvog kakav jest, kakav je čovjek u stvari iznutra.

A iz priče iz Edena jasno nam je da čovjek u svojoj suštini nije sklon Bogu, nego suprotnom smjeru. Čovjek jednostavno ima težnju odživiti neiskušano, ispuhati svoja pluća i ako mu srce i um nisu umireni u Bogu jasno je da buđenje sila nesvjesnog može osobu odvesti u propast, u patnju i bezdan. Čovjek želi bezuvjetnu slobodu, bez nadzora, bez ikoga iznad sebe, želi biti poput divljeg tigra koji slobodno tumara po džungli.

Sloboda čovjeka ne leži u neobuzdanoj volji nego upravo u predanju svoje volje, u usklađenju svoje volje s Božjom. Sloboda čovjeka nalazi se van njega samog, u drugoj osobi, i kada netko predaje svoje biće Bogu, predaje ga upravo osobama oko sebi, zajednici, bližnjima, daje sebe na službu. To je kršćanski put, to nije arogantno sebeljubje kojim se veliča svoja osobnost. Odmah se uočava razlika između kršćanskog poimanja uloge pojedinca u svijetu, i istočnog pogleda. Naime, istočni pogled naglašava individualnost, svojevsrnu odvojenost od svijeta, od ljudi oko sebe, povlačenje iz svijeta nakon spoznanja. Naprotiv tome, kršćanski pogled potiče čovjeka na aktivnu ulogu u društvu, na promicanje zajedništva, život Crkve, brigu za braću i sestre po vjeri, na svojevrsno propovjedanje duhovnih vrednota u koje vjerujemo svojim životom.

Dok sam bio zanesen istočnjačkim učenjima to me je najviše smetalo. Svi takozvani duhovnjaci bili su osobenjaci svoje vrste, svi su naglašavali potrebu za samorealizacijom, da se svaki čovjek brine sam za sebe, da nikome ne može pomoći, da sve što čini za drugoga je u stvari egoizam kojeg treba odbaciti jer tobože smeta čovjeku na duhovnom putu.[/size]

Bože koje laži i obmane

Razumljive su iz pozicije i pretpostavke da je sve jedno, da je pojedinačna duša u biti istovjetna općoj duši. Po takvome svjetonazoru drugo se i ne može očekivati. Jer, kada jedna individua postigne realizaciju njena dužnost postaje boriti se protiv iluzije, a u iluziji žive svi drugi koji nemaju spoznaju. I što se onda ima njima pomagati, pokušavati ih shvaćati ili razumijevati, tražiti njihove dubine, otkrivati drugu osobu u Bogu, kada je čovjek sam Bog koji govori kroz tijelo koje je u njemu prepoznalo sebe. Što se uopće takva božja inkarnacija ima petljati sa smrtnicima koji žive u iluziji. Ta, sami su si odabrali iluziju, i sami ju trebaju odbaciti. To je život osamljenika, život samaca, to nije život zajedništva.

A kada čovjek hrli Bogu, kada želi proniknuti u tajne postojanja, on upravo želi nadići svoje trenutno stanje, želi spoznati. Ta volja u čovjeku ujedno povlači cjelokupno biće ka cilju, ka objektu svojih žudnji. Tako povlači i nesvjesno za sobom. Nesvjesno je poput onog skrivenog djela sante leda koji se nalazi ispod površine vode. I što čovjek biva predaniji određenoj ideji, što više angažira svoju volju, to se santa leda više zagrijava, topi se, i led se pretvara u vodu. Čovjekovo trenutno stanje počinje se otapati, nadilazi se i pretvara u nešto sasvim drugo, nepredvidljivo i neuhvatljivo poput vode u dlanu. Stoga je jako bitno kome ili čemu se osoba predaje, kamo stremi.

Proces «otapanja» nesvjesnog može biti dakle izazvan i buđenjem takozvane kundalini energije koja se još često naziva i zmijskom snagom, ali i pod djelovanjem Duha Svetog, kada se čovjek moli i otvara Bogu. Efekti su samo naizgled slični, samo površinski, jer nakon iskustva s kundalini energijom, dolaze vrlo burne transformacije osobnosti čovjeka praćene raznim i ugodnim i neugodnim fizičkim i psihičkim senzacijama. Bitan je cilj kamo sve to vodi. Zmija zavodi čovjeka nudeći mu plodove stabla spoznaje i svakim trenom čovjek biva sve bliži Bogu. Naravno, samo fiktivno, poput pijanog čovjeka koji umišlja svoju snagu i moć. Osobnost se transformira, u stvari gasi se, jer je cilj postavljen u samim temeljima tog svjetonazora a taj je istovjetnost sveopće duše s pojedinačnom. Sve ono što krasi pojedinu dušu nastoji se ugasiti, utopiti u nešto bezlično gdje čovjek postaje poput marionete upravljane nečim izvana. U isti mah javlja se podvojenost osobe, jer duša se ne može ugasiti niti zatomiti pa se osoba nalazi u rascjepu: istovremeno vidi sebe kao sveopću dušu, a istovremeno je potpuno svjesna svog identiteta pa dolazi do govorenja o sebi kao nekoj drugoj osobi.

Zašto taj proces vodi u stranputicu?

Kao što rekoh, tim procesom se oslobađaju latentne sile i sposobnosti u čovjeku. Doista, osoba može povećati svoje sposobnosti na raznim područjima svog djelovanja, no sve je to jalovo jer se koristi samo za klanjanje samom sebi.

Razumljivo je to, polazeći od ideje da čovjek ostvarujući sebe, tzv. samospoznajom dostiže ujedno i bogospoznaju-osoba pronalazi svoju suštinu u Božjoj, prepoznaje Boga kao Onoga što je oduvijek željela biti
Jasna je poruka zmije koja je zavela i naše praroditelje: bit ćete kao bogovi, i to se i događa kada se čovjek realizira, kada zaokruži svoje traganje u sebi poznatome svijetu. No, treba se nadići iznad toga, čovjek se treba predati izbavljenju. Kada se malo bolje razmisli vidi se da se samospoznajom spoznaje samo ovaj naravni svijet, ma koliko on tajni krio.

Nadnaravno, transcendentno ostaje nedokučivo.

Postiže se samo realizacija cjelokupne suštine čovjeka kakav on jest u naravi. A kakav čovjek doista jest govori nam Biblija, također na samom početku:

…ta iz zemlje uzet si bio -
prah si, u prah ćeš se i vratiti…

Tu činjenicu da u čovjeku nema ništa vječno, ništa dobro uočio je Buda koji je napravio svojevrsnu kritiku hinduizma.

U čovjeku ne postoji ništa postojano ili kako su to budisti rekli vječno govoreći o konceptu an atmana. No tu su i stali u razmišljanju jer je to očito krajnji produkt uma. Posljedica tih zaključaka je negacija osobnosti te svojevrsni nihilizam dok naprotiv biblijska poruka govori ipak o potrebi razvoja i ostvarenja čovjeka kao osobe. Budizam je u pravu u tom smislu u kojem govori da doista nema u čovjeku ništa vječno ili postojano te da se ne treba oslanjati na ništa ljudsko i svjetovno. Čovjek je doista pepeo kako veli Biblija, i u pepeo će se pretvoriti ako mu je biće u zemlji i usredotočenost svijesti na prolaznom. Dakle, čovjek se razvija i mijenja i ide određenom cilju kroz vrijeme i to kao jedinstveno biće koje raste poput gusjenice koja čeka da postane leptir. Sve prolazno otpada a ta sila koja nas vuče je ono stalno i postojano, to je prst Božji za koji se držimo.

Za razliku od varke zmije, istinsko predanje čovjeka Bogu ne vodi u stranputicu. Po plodovima se sve prepoznaje.

Iako se slični simptomi javljaju i kod djelovanja Duha Svetoga nije riječ o istoj pojavi. U praksi tzv. Isusove molitve, mistične tradicije pravoslavnog kršćanstva spominje mogućnost zavođenja nečastivog ako osoba nema staratelja uza sebe. Naravno, jer neiskusni asketa dolazi u doticaj s buđenjem nesvjesnog. Iskustva koja dolaze u molitvi a u kojima se krije mogućnost zastranjenja nazivaju se duhovnim obmanama. O tome ću više napisati u poglavlju o molitvi.

Prije par godina susreo sam se praksom Isusove molitve, i sam doticaj s njom označio je u mom životu definitivnu prekretnicu, povratak kršćanskoj duhovnosti i napuštanje istočnjačkih religija i raznih metoda duhovnosti. U toj fazi preobrazbe prošao sam razne faze kristaliziranja pogleda. Miješali su se utjecaji, no hvala Bogu na vodstvu i pomoći shvatio sam svu nedorečenost orijentalnih tradicija.

Susrevši se s tradicijom Isusove molitve bio sam suočen i s raznim savjetima, preporukama i uputama. Ponajviše me zanimala ta mogućnost duhovnih obmana jer su me na nju svi upozoravali, od raznih knjiga i tekstova, do nekoliko svećenika, što katoličke što pravoslavne tradicije. Ali, jako sam bio razočaran što nitko nije govorio mnogo, kao da su čuvali tajne, kao da to osoba mora sama otkriti i sav svoj život povjeriti svojem duhovnom staratelju. Na žalost, ja svojeg zemaljskog duhovnog vodiča nisam našao nego sam sam kročio stazu.
Da, sam, ali u zemaljskim okvirima, jer iznutra me vodio Bog i doveo do toga odbacim jednu od svojih najvećih obmana: samospoznaju. Isusova molitva bila je moj vodič, Božji govor u meni. Iako sam potpuni početnik po tom pitanju, ipak se usuđujem kazati kako sam uz pomoć molitve shvatio svoje zablude i počeo otkrivati svu dubinu kršćanske duhovnosti. Stoga ova knjiga nije knjiga o kršćanskim otajstvima nego prije svega jedan priručnik svim osobama koje dvoje, koje miješaju religije svodeći ih pod isti nazivnik. Vidio sam na tržištu knjiga svakakvih koktela i pokušaja tumačenja kršćanstva raznim mističnim uvidima, metaforičkim tumačenja i čemu sve ne, ne bi li izjednačili Isusovu poruku s ljudskim pokušajima traženja istine. No sve to ostaje jalovi pokušaj kada se iz svih tih tumačenja izbacuje središnja poruka Biblije sadržana u osobi Isusa Krista.

Dominik, pročitaj nastavak....
A o Mariji, to je sasvim novo poglavlje koje će doći...

Mali princ je napisao/la:

Iako se slični simptomi javljaju i kod djelovanja Duha Svetoga nije riječ o istoj pojavi. U praksi tzv. Isusove molitve, mistične tradicije pravoslavnog kršćanstva spominje mogućnost zavođenja nečastivog ako osoba nema staratelja uza sebe. Naravno, jer neiskusni asketa dolazi u doticaj s buđenjem nesvjesnog. Iskustva koja dolaze u molitvi a u kojima se krije mogućnost zastranjenja nazivaju se duhovnim obmanama. O tome ću više napisati u poglavlju o molitvi.

Taj pravoslavni misticizam za mene baš ne liči na kršćanstvo, već na new age.

Susrevši se s tradicijom Isusove molitve bio sam suočen i s raznim savjetima, preporukama i uputama. Ponajviše me zanimala ta mogućnost duhovnih obmana jer su me na nju svi upozoravali, od raznih knjiga i tekstova, do nekoliko svećenika, što katoličke što pravoslavne tradicije. Ali, jako sam bio razočaran što nitko nije govorio mnogo, kao da su čuvali tajne, kao da to osoba mora sama otkriti i sav svoj život povjeriti svojem duhovnom staratelju. Na žalost, ja svojeg zemaljskog duhovnog vodiča nisam našao nego sam sam kročio stazu.

Koje su ove filozofije. Kršćanstvo je jednostavno, molitva je jednostavni razgovor s Bogom, čemu sav taj misticizam?!

Feba je napisao/la:

Koje su ove filozofije. Kršćanstvo je jednostavno, molitva je jednostavni razgovor s Bogom, čemu sav taj misticizam?!

Molitva kao razgovor s Bogom, nakon koje ostaneš isti kao i prije molitve, nije uopće molitva.
Isihazam, pravoslavna molitvena tradicija, naučava kako se moli i kako se dovodi do toga da Bog moli u nama, jer On najbolje zna što nam treba.

Mali princ je napisao/la:

Feba je napisao/la:

Koje su ove filozofije. Kršćanstvo je jednostavno, molitva je jednostavni razgovor s Bogom, čemu sav taj misticizam?!

Molitva kao razgovor s Bogom, nakon koje ostaneš isti kao i prije molitve, nije uopće molitva.
Isihazam, pravoslavna molitvena tradicija, naučava kako se moli i kako se dovodi do toga da Bog moli u nama, jer On najbolje zna što nam treba.

A tko uopće govori o takvoj molitvi?!

Feba je napisao/la:

A tko uopće govori o takvoj molitvi?!

A ti ne čitaš pažljivo, ili ti je do tjeranja maka na konac?

Pa pravoslavni misticizam upravo govori o takvoj molitvi, i po onome što znam mislim da je to najdublji izričaj kršćanske mistike.

Mali princ je napisao/la:

Feba je napisao/la:

A tko uopće govori o takvoj molitvi?!

A ti ne čitaš pažljivo, ili ti je do tjeranja maka na konac?

Pa pravoslavni misticizam upravo govori o takvoj molitvi, i po onome što znam mislim da je to najdublji izričaj kršćanske mistike.

Izgleda da se nismo razumjeli. Ja govorim o tome da je molitva jednostavna a to što je jednostavna ne znači da si nakon nje isti kao i prije. Svaki susret s Bogom te mijenja. Za to mi ne treba misticizam.

Ono sto me uvek iznova zacudi kada citam prve stranice Biblije je sledece.

Kako je neverovanje samo jednog dela Bozije Reci prouzrokovalo pad ljudi. I iznad svega slazem se da je zmija djavo.

Samo je jako karakteristican njegov nastup prema Evi.

Je li Bog rekao da cete umreti?
Kao da nije bio siguran u ono sto je Bog njima rekao i kao da je na neki nacin trazio potvrdu od nje same.

Je li dakle Bog rekao da cete umreti?

I Eva odgovara mozemo jesti sa svakog drveta u vrtu samo sa drveta znaja o dobru i zlu sa tog drveta nam je Bog zabranio da jedemo jer je rekao da cemo toga dana kada to ucinimo umreti.

I onda pocetak svakog zla, svakog greha, smrti, bola, tuge kada mu je poverovala.

Necete vi umreti nego zna Bog da ce vam se tada otvoriti oci.

Da umrli, su umiremo i mi danas ali prvi greh je bio nevera u Boziju Rec i to samo jedan Njen deo.

Djavo nikada nije dosao i rekao nema Boga, nikada nije hulio Njegovo Ime, nije bio agresivan, krvozedan bio je ocigledno slatkoreciv.

Nije porekao Bozije postojanje i time sebe predstavio kao ateistu.

ON JE POREKAO JEDAN MALI DEO RECI BOZIJE!

I to je prouzrokovalo pad.

Koliko je samo vazno da toj Reci nista ne dodajemo i od Nje nista ne oduzimamo.

Zato vam ljudi, Feba predlaze molitvu ,najjednostavnije,ako se iskreno molis nemozes biti,nakon molitve kao i prije nje.A kako Dragomir rece djavo treba nase odobrenje,jer on nije siguran koji je slijedeci nas potez.

Feba je napisao/la:

Svaki susret s Bogom te mijenja. Za to mi ne treba misticizam.

Molim te, možeš mi pojasniti što je po tebi misticizam?

Kakav je čovjek u suštini?

Promatrajući ljude oko sebe, svoje poglede na svijet, stvarnost, život i osobe koje me okružuju često sam se pitao kakav je čovjek u suštini. Može li čovjek vjerovati čovjeku, ili na žalost stvarnost ona crna istina: homo homini lupus, čovjek čovjeku vuk. Može li čovjek čovjeku biti čovjek, može li jedan osoba uistinu vjerovati drugoj osobi. O tom pitanju nastala su mnoga književna i filozofska djela, mnoge rasprave. Humanizam kao pravac svjetonazora polaže bezrezervne nade u čovjeka, marksizam je također polagao slične nade. Neki čak govore da je humanizam kršćanststvo bez Boga, da je Isus Krist bio u stvari prvi začetnik humanizma. No, humanizam kao kršćanstvo bez Boga je zasnovano na čovjeku, i nada se da je čovjek u svojoj suštini dobar. Narod pak kaže: Daj čovjeku vlast i vidjet ćeš kakav je!

Mnogi su na vlasti bili i ljudi i životinje, mnogi su na vlasti pokazali i jednu i drugu stranu.

No, osim vlasti i moći, postoji i suprotnost tome: bijeda i agonija, očaj, bespomoćnost. Ja bih se usudio izreći poslovicu: Dovedi čovjeka na rub postojanja pa ćeš vidjeti tko je!

Jer, imao sam iskustva s ljudima koji su imali svu vlast, ne doduše političku i financijsku, nego jednu suptilnu moć nad drugim osobama, moć da sebe dovedu u centar pažnje, da budu u središtu. To je kvalitativno isto kao i vlast koja proistječe iz političke ili novčane moći. Isti ti ljudi bili su dovedeni na rub očaja, u agoniju svog zdravlja i rušenja svjetonazora kada je sebe trebalo prepoznati na dnu a ne u središtu pozornosti. I tada bi pokazivali sasvim drugo lice koje je bilo skriveno ispod opsjene moći. Stoga mislim da je to bolji pokazatelj određenja čovjeka.

Ruski svetac Starac Siluan je znao reći: «Drži svoj um u hadu(paklu) i ne očajavaj!… Svi će se spasiti, samo ja ću propasti.» Tako je dovodio sebe na rub bezdana jer je znao da ga u toj tmini čeka Svijetlo, to je bilo njegovo poniženje pred Bogom, ujedno prihvaćanje Spasitelja koji je sišao i nad njegov pakao. No mnoge osobe i takvom stanju postaju još oholije, i goropadnije…

Kada čovjek potroši svu energiju koju je projicirao prema van promovirajući sebe kao posebnost nad drugima, ulazi u mrak vlastitog temelja. Odnosno, sagledava da temelj na kojem gradio svoj odnos sa svijetom, da taj temelj u kojem ego caruje, nije ništa drugo nego sušta ništavnost. Čovjek sam po sebi je ništa, ono nihilističko ništa, potpuni ne-bitak, kao i sam svijet kojem je bio usmjeren. Suočen s vlastitom tamom, a ujedno vezan uz postojanje, svjestan sebe i svoje bićevitosti, dotaknuvši dno čovjek traži nadu i vapi za pomoć. Ta nada stiže, zapravo je uvijek i bila s nama, u vidu osvješćenja položaja u kojem jest. Mrak je tako mjesto susreta sa svjetlošću jer konačno u tmini sebe upoznaje sebe kakav jest. Susretom sa svojim bićem uočava se određeni jaz, premosnica koja izvlači biće iz ne-postojanja u ništavnosti u postojanje, u to da jest. Ta sila je ruka koja dovodi biće do pitanja kuda sam se to doveo svojim djelovanjem, sila koja neda da se svijest ugasi, da mrak prevlada. Sila je to Boga u nama za kojim hrlimo kad se osjetimo sami i napušteni. Upravo je područje neuspjeha i agonije mjesto našeg susreta s Bogom u sebi….»

No ta pružena ruka koja nas izvlači iz agonije zna biti odbačena, prezrena i čak napadana. Sve Milosti koje se čovjeku daruju da se izbavi odbacuju se, i takva osoba postaje rastrojena, raspada se. To je pakao svoje vrste kada se odbacuje Božja blizina u samom predvorju ponora. Očito je čovjekova realnost bez Boga mračna, i čovjek sam po sebi jest obično ništa jer to ništa preostaje nakon urušenja svih ciljeva i objekata s kojima je osoba bila poistovjećena. Ljudsku dušu ne može ispuniti ništa izvan nje, ali onaj bitni iskorak naprijed još ne čini, čovjek se nalazi, pleše na rubu oštrice noža. Određuje li to stanje zaista čovjeka u suštini?

Što govori Biblija o tome?

18Još rekoh u sebi: "Ljudi se ponašaju tako da Bog može pokazati kakvi su uistinu, da su jedni drugima poput zvijeri."

19Jer zaista, kob ljudi i zvijeri jedna je te ista. Kako ginu oni, tako ginu i one; i dišu jednakim dahom, i čovjek ničim ne nadmašuje zvijer, jer sve je ispraznost.

20jedni i drugi odlaze na isto mjesto; svi su postali od praha i u prah se vraćaju.

Mnogi kršćanski mislioci podlegli su, unatoč biblijskom shvaćanju ljudske duše, ideji da ljudska duša nije izgubila božansko obličje padom u grijeh. Te ideje imaju korijen u grčkoj filozofiji (Platon, Aristotel) i predstavljaju vjerovanje da ljudska duša sama teži Bogu i da je besmrtna.

No s pravom se postavlja pitanje o potrebi i smislu biblijskog plana spasenja uopće, u takvom slučaju! Jer, zašto bi duši uopće trebala milost i spasenje ako to već ima u svojoj suštini u početku?

Zmija, na početku priče vara ljude idejom besmrtnosti:

"Ne, nećete umrijeti!", nudeći čovjeku atribute koji pripadaju samo Bogu:

«koji jedini ima besmrtnost»

A kada bi čovjek ima u svojoj suštini besmrtnost i ostale Božje atribute gdje bi tu bila onda sloboda volje i izbora? Kako bi birao između života i smrti, bio bi unaprijed osuđen na besmrtnost, vječnost! Kažem osuđen, iako ta osuda slatko zvuči, jer Bog želi slobodno biće, želi druga, prijatelja, koji će Ga slobodno odabrati kao svoj izbor. Zato je i stvoren takav kakav jest. Zlobnici bi rekli da je čovjek roba s greškom, da ga je Bog namjerno stvorio takvog da ima mogućnost činjenja zla, da izabere suprotno Njemu.

I s pravom se pitaju kakav je to otac koji svom djetetu na stol stavlja najbolju hranu, delicije, i otrov pored njih od kojeg može umrijeti.

Dijete, neiskusni čovjek u ovoj priči, ne zna što bira i što čini, jer da zna ne bi to činio(Oprosti im Bože jer ne znaju što čine!). I tako čovjek bira otrov, bira svoju smrt. No, to nije smrt, to je tek ukus smrti koji slijedi nakon krivog izbora, to je mučnina i gadljivost nad progutanim. I sam izbor biva kazna po sebi. No tu Bog ne napušta čovjeka, i u tom stanju kada je čovjek pao Bog je uz njega, pruža mu ruku i lijek protiv mučnine.

Malo skretanje u parabolu, u slikovitu priču nije naodmet. Doista, čovjek je stvoren slobodan da izabere između dviju opcija: između Boga i onoga što je Bogu suprotno. Božju blizinu je čovjek već okusio, u rajskom stanju, i ta blizina kao sjećanje stoji u duši na osnovi koje može ponovo prepoznati Božji glas koji ga zove natrag. No, pogrešno je to sjećanje na raj nazvati prirodom duše, pogrešno je duši pripisati svojstva koja pripadaju Bogu. To bi bilo nalik kao da komadu željeza pripisujemo svojstva vatre u kojoj je užareno. Željezo nalikuju vatri kad je u njoj, no kad se od vatre udaljava postepeno se hladi, toplina odlazi, no ta toplina u duši jest naš zalog povratka. Ta toplina ljudskih željeznih duša jest sjećanje na rajska stanja gorenja u Božjoj blizini. To nikako nije prava narav duše, njena suština, jer Biblija jasno govori tko je i kakav čovjek sam po sebi. Često spominjan prah i pepeo, to je čovjek bez Boga, to je čovjek po sebi, ničim drugačiji od životinja.

I što se onda može nadati osoba u samospoznaji, što može spoznati, može li nadići sebe samu?

I kada završi spoznanje sebe, kakvo znanje dobiva?

Zmija dalje obećava: «i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.»

U svojem samospoznanju čovjek se želi izjednačiti s Bogom po kvalitetama koje ne posjeduje udaljavajući se tako od onoga što ga s Bogom zbližuje. Čovjek želi iz svojeg srca krenuti u visine, krenuti u traganje za smislom i odgovor na postojanje. Stoga je često ljubav kao takva, lišena osobnosti,predmet meditacija. Osjećaj ljubavi prema nekome se u meditaciji «izolira», odvoji se objekt ljubavi i pušta se da ljubav cvijeta u srcu čovjeka. Ljubav ne kao osjećaj, nego kao stanje duha. Ali, kakva je ta ljubav ljudskog srca i kamo ona može voditi čovjeka, u što izrasti?

Iz ljudskog srca izviru sebični motivi, samopravedni koje osoba proglašava kao iskru božanske ljubavi u sebi. I tako gledajući u sebe, osoba svoje uvide proglašava Božjim objavama.[/size]No pogledajmo kako sam proces buđenja svijesti izgleda kada čovjek svojim naporima uzdiže svoj duh, svoju svijest usmjeruje i usredotočuje u ideal ljubavi, božanskog u sebi. Slijedeće poglavlje je pisano iz perspektive ljudske potrage za Božanskim i uočit ćete temeljne greške u koracima, rečeno sportskim rječnikom.

Ma budi sretan,priblizi se Kristu-odredit ces svoj identitet.



<BLOCKQUOTE>

Mali princ je napisao/la:

dominik je napisao/la:

Uh, New Age.

Na jednom yoga forumu me izbaciše jer sam svojim pisanjem ispao katolički fundamentalist, a ovdje me ti trpaš u new age koji mi se blago rečeno gadi. Pa čiji sam ja, kamo onda spadam?

</BLOCKQUOTE>