Tko ima nadu živi drugačije; darovan mu je novi život
Predstavljena Papina enciklika "U nadi spašeni"
Na dogadjaji dana mozeze citati novu encikliku pape Benedickta XVI , ovdje prikaz enciklike u kojoj papa upucuje na rjesenje krize vjere , a time i krize nade i utjehe, krize u kojou je usao svijet vjerom u bolji svijet bez Boga:
Papa Benedikt XVI. danas /petak/je u Biblioteci Apostolske palače potpisao svoju drugu encikliku, naslovljenu „Spe salvi“, a koja polazi od rečenice iz poslanice svetoga Pavla Rimljanima (Rm 8, 24): „Ta u nadi smo spašeni“. Otkupljenje, spasenje, prema kršćanskoj vjeri nije jednostavna činjenica – objašnjava Sveti Otac u uvodu. Otkupljenje nam je dano u tom smislu što nam je darovana nada, pouzdana nada, po kojoj se možemo suočiti sa sadašnjošću. I teška sadašnjost može biti življena i prihvaćena ako ona vodi prema nekom cilju, ako možemo biti sigurni u to, i ako je taj cilj toliko velik da opravdava napor hoda – naglasio je Papa.
Zbog toga je obilježje kršćana, po kojemu se oni prepoznaju, činjenica da imaju budućnost: … oni znaju da njihov život ne završava u praznini. Papa nadalje ističe kako kršćanska poruka nije samo „informativna“, nego je „performativna“. To znači da Evanđelje nije samo priopćivanje stvari koje se mogu znati, nego je ono komunikacija koja prouzrokuje činjenice i mijenja život. Tamna vrata vremena, budućnosti, širom su otvorena. Tko ima nadu živi drugačije; darovan mu je novi život. Slijedeći svetoga Pavla, Papa je potaknuo kršćane da se ne žaloste kao oni koji nemaju nade, a sa svetim Petrom nas poziva da odgovorimo svima koji nas pitaju o razlozima nade koja je u nama.
Upoznati pravoga Boga, to znači primiti nadu. To su shvaćali i prvi kršćani, poput Efežana, koji su, prije nego što su susreli Krista, imali brojna božanstva, ali su živjeli bez nade i bez Boga – napomenuo je Papa te kao svjedoka kršćanske nade spomenuo svetu Josipu Bakhitu, rođenu 1869. godine u Darfuru, u Sudanu. U dobi od 9 godina prodana je kao ropkinja. Nakon strašnih kušnji stigla je u Italiju gdje je upoznala „veliku nadu“, nakon čega je rekla: „ja sam voljena i štogod se dogodilo, mene očekuje ta Ljubav. Sveti je Otac potom napomenuo kako Isus nije donio društveno-revolucionarnu poruku poput Spartaka, i nije bio borac za političko oslobođenje, kao Barabba ili Bar-Kochba. On je donio nešto potpuno drugačije: … susret sa živim Bogom … susret s nadom koja je bila jača od patnji ropstva, i koja je zbog toga iz nutrine mijenjala život i svijet.
Krist je pravi filozof koji nam kaže tko je u stvari čovjek, i što treba činiti kako bi uistinu bio čovjek. On pokazuje i put poslije smrti; samo tko je u stanju to činiti, pravi je učitelj života. On nam daje nadu koja je ujedno iščekivanje i nazočnost; jer, činjenica da ta budućnost postoji, mijenja sadašnjost. (…) Ta nada nije nešto, nego Netko: ne temelji se na stvarima koje prolaze i koje nam mogu biti oduzete, nego na Bogu koji se daruje zauvijek. Zbog toga je to nada koja oslobađa i brojnim kršćanima omogućuje da iz ljubavi prema Kristu ostave sve, kao što je učinio sveti Franjo, i da se suoče s progonima i mučeništvom, protiveći se moći ideologije i njezinih tijela informiranja, i čineći ih tako kadrima obnoviti svijet.
Sveti Otac nadalje napominje kako mnogi danas možda odbacuju vjeru jednostavno zbog toga što im se vječni život ne čini nečim poželjnim. Ne žele vječni, nego sadašnji život, a vjera u vječni život im se, zbog toga, više čini kao prepreka. Sadašnja kriza vjere – nastavlja nadalje Papa – ponajviše je kriza kršćanske nade. Obnavljanje izgubljenoga raja više se ne očekuje od vjere, nego od tehničko-znanstvenoga napretka, iz kojega će – tako se smatra – proizići „kraljevstvo čovjeka“. Nada tako postaje „vjera u napretku“, utemeljena na dva stožera: na razumu i slobodi, koji kao da sami od sebe, jamče novu savršenu ljudsku zajednicu. Kraljevstvo razuma se očekuje kao novo stanje čovječanstva koje je postalo potpuno slobodno – napomenuo je Papa te spomenuvši potom Francusku i marxističku revoluciju, istaknuo kako je glavna Marxova pogreška bila to što je zaboravio čovjeka i njegovu slobodu. Vjerovao je da ako u jednom trenutku sredi gospodarstvo, da bi sve bilo na svom mjestu. Njegova je glavna pogreška materijalizam. Recimo to na vrlo jednostavan način – piše Sveti Otac – čovjeku treba Bog, inače je on bez nade. Čovjeka nikada ne može otkupiti jednostavno neka vanjska struktura. Tko obećava bolji svijet koji bi neopozivo trajao zauvijek, taj daje lažna obećanja. Tako griješe i oni koji vjeruju da čovjek može biti otkupljen kroz znanost. Znanost može i uništiti čovjeka i svijet. Ne otkupljuje čovjeka znanost. Čovjek se otkupljuje ljubavlju. Bezuvjetnom, apsolutnom ljubavlju: Istinska velika ljudska nada, koja ostaje unatoč svim razočaranjima, može biti samo Bog – Bog koji nas je volio i voli nas i sada sve do kraja.
Papa potom ističe četiri mjesta na kojima se upoznaje i vježba nada. Prvo je molitva – napomenuo je Sveti Otac, te spomenuvši iskustvo vijetnamskoga kardinala Van Thuana, koji je 13 godina bio u zatvoru, od kojih 9 u samici, naglasio kako u stanju naizgled potpunoga očaja, slušanje Boga, i mogućnost razgovora s Njime, za njega je bilo jačanje nade. Uz molitvu, tu je djelovanje, ali i trpljenje je – prema Papinim riječima - mjesto primanja nade. Naravno, treba učiniti sve moguće kako bi se patnja ublažila; međutim, bijeg pred boli ne ozdravlja čovjeka, nego sposobnost prihvaćanja patnje i sazrijevanje u njoj, pronalaženje smisla kroz jedinstvo s Kristom. Osim toga, vrlo je važno znati trpjeti s drugim i za druge. Društvo koje ne uspijeva prihvatiti trpeće … okrutno je i nehumano društvo – napomenuo je Sveti Otac. I na koncu, još jedno mjesto na kojemu se upoznaje nada jest Božji sud. Vjera u konačni sud je prije svega, i iznad svega, nada. Papa je uvjeren da je pitanje pravednosti bitan argument, u svakom slučaju najjači argument u korist vjere u život vječni. Nemoguće je, naime, da je nepravda povijesti posljednja riječ. Bog je pravednost i on ju stvara. To je naša utjeha i naša nada. Ali, u njegovoj se pravednosti nalazi i milost. To nam daje nadu i mogućnost da idemo puni pouzdanja u susret Sucu kojega poznajemo kao našega 'odvjetnika' – istaknuo je Sveti Otac, te u posljednjem odlomku upravio svoju molitvu Mariji, zvijezdi nade, kako bi nas poučila vjerovati, nadati se i ljubiti zajedno s njom, i uputila nas na put prema kraljevstvu.
utjeha Isusovasub 16 lip 2007, 00:19