Biografije

Luter je 31. oktobra 1517. godine postavio na vrata kapele zamka u Vitenbergu 95 teza da bi osporio neka od učenja Katoličke crkve. Tako je rođena reformacija.

Naime, ona je na taj način postala vidljiva. Tačno je, međutim, da su se porođajne muke već događale, u relativnoj tišini i duže vrijeme u duši samog Martina Lutera.

Put do zamka bio je obilježen čitavim nizom unutrašnjih duhovnih borbi. Luter je želio da ugodi Bogu, ma koliko ga to koštalo, i nastojao da se nađe prav na dan suda. Djelima ispaštanja, pokušavao je da se pomiri sa Bogom. No, nije uspijevao da pronađe duševni mir. Čak mu ni sholastičke studije Biblije nisu pružile spokojstvo.

Godine 1507. Luter je rukopoložen i tako postao pripadnik rimokatoličkog sveštenstva. Devet godina kasnije, postao je doktor teologije i profesor u Vitenbergu, svečano se zavjetujući: »Zaklinjem se da ću istinu jevanđelja braniti svom svojom snagom.« I držao se tog zavjeta sve do kraja svog života.

Upravo je u Bibliji Luter tragao za svjetlošću i dubljim shvatanjem istine i tu ih i nalazio, mada je svjetlost dolazila postepeno, godinama, u nizu otkrivenja. Pozvan da predaje teologiju, Luter je otpočeo egzegetsko proučavanje nekih knjiga iz Starog zavjeta, a zatim i iz Novog. Najviše je bio zaokupljen time da sazna Božju volju i da duhovno hrani svoju pastvu u Vitenbergu.

Ubrzo mu biva jasno da se spasenje ne može zaraditi ispaštanjem ili dobrim djelima. Na Boga je gledao kao na strogog sudiju koji je od njega zahtjevao nemoguće. U djelima svetog Avgustina čitao je da je Bog predodredio samo mali broj za vječno spasenje. Ostali će, kako je saznao, biti osuđeni Božjim dekretom zasnovanim na predestinaciji. Luter se bojao da ne pripadne toj drugoj grupi. Napredujući u traganju za istinskim poznanjem o Bogu, počeo je sve više da se obraća Svetom pismu, a sve manje crkvenim ocima.



Luter je shvatio da je teologija njegove crkve zapravo raskinula s načelom Sola Scriptura, budući da je prihvatala crkvu i papu kao konačne tumače Biblije. Uviđao je da se, ukoliko bilo koji vanbiblijski autoritet bude imao posljednju riječ kad je u pitanju Božja riječ, za Bibliju više neće moći tvrditi da sama sebe objašnjava. Luter je takođe zapazio da su duh apostolske crkve i jednostavnost jevanđelja izvitopereni tokom godina tradicionalnog učenja. Jevanđelje se bilo izgubilo u sve složenijem sistemu zasluga, dobrih djela, sakramenata i pokore, tako da je crkva u srednjem vijeku učila da izvan nje ne može biti spasenja. Uviđao je da samo sveštenstvo nije moglo da pruži sakramentalnu blagodat spasenja, iako je izgledalo da je crkvena hijerarhija stekla monopol nad božanskom blagodaću. Shvatao je da je lična sigurnost spasenja bila izgubljena.



Luterova kriza savesti



Luter se i sam borio da pronađe ličnu sigurnost spasenja, čak i u trenutku kad se već suprotstavljao autoritarnim tvrdnjama svojih pretpostavljenih u crkvi. Uočavao je osnovnu razliku između potrebe za hrišćanskom slobodom savjesti i diktatorskog ponašanja crkvene hijerarhije.

Kad je Luter počeo da proučava Psalme, pripremajući svoja predavanja, njegov prvenstveni interes nije bio teoretske, već praktične prirode. Tragao je za nekom vrstom iskustvene teologije, za spasonosnim poznanjem Boga. Njegov stav bio je da radije teži Božjoj istini, nego da brani tradiciju.

Jedan njegov kamen spoticanja ogledao se u tome što nije mogao da shvati značenje izraza »pravda Božja«. Njegova latinska Biblija sadržavala je izraz justitia Dei. Termin »justitia« bila je uobičajena riječ za osvetničku pravdu ili kažnjavanje, kako su to mislili sholastički teolozi. Drugim riječima, shvatajući riječ na taj način, Luter je na kraju u Bogu vidio strogog sudiju.

Pošto je »pravdu Božju« shvatao kao pravdu koja kažnjava, Luter nije bio u stanju da razumije kako je David u Psalmu 31,1 mogao ovako da se moli: »Po pravdi svojoj izbavi me«, i u 143,1: »Gospode, ... usliši me po pravdi svojoj.« Riječ »pravda« grmjela je u Luterovim ušima samo kao Božji gnjev i vječna kazna. Tako se Luter borio sa Božjim gnjevom koji je u njegovoj svjesti gorio kao vatra koja sažiže. Napokon se okrenuo Novom zavjetu da potraži utjehu. Tekst u Rimljanima 1,16 privukao mu je pažnju: »Jevanđelje... je sila Božja na spasenje svakome koji vjeruje.« Spasenje! Luter je bio duboko potresen. Da nije to suština, tajna za kojom je tragao? Čitao je dalje: »Jer se u njemu javlja pravda Božja...« (stih 17). Luter nije uspjevao da razumije. Da li mu to apostol govori da je čak i jevanđelje otkrivenje Božje pravde? Kako je apostol Pavle mogao da jevanđelje nazove »pravdom«? Nije li ono samo druga manifestacija zakona? Ako jeste, onda i jevanđelje osuđuje griješnika. Zar »pravda« nije Božji stav da svakome vrati prema onome što je zaslužio? Luter je uzdisao: »Ko može voljeti Boga koji se gnjevi i osuđuje?« Kao i Jakov, on se borio s Bogom. Proučavao je. Pokušavao je da shvati izraz »pravda Božja«, ali se nikakva vrata nisu otvarala pred njim.



Luter otkriva jevanđelje



U njegovoj maloj sobici, Biblija je stajala otvorena, dok je on pripremao svoja predavanja. Kroz glavu mu je prolazilo pitanje: »Kako je Pavle mogao da jevanđelje nazove »pravdom Božjom«?

Luter je ponovo pročitao odlomak u vezi sa kontekstom. Došao je do Rimljanima 3,21: »A sad se bez zakona javi pravda Božja...« Iznenada mu se pogled razbistrio. Milošću Božjom shvatio je šta je Pavle htio da kaže: pravda nije nešto što Bog traži da ljudi ponude Njemu, već nešto što Bog nudi ljudskim bićima koja vjeruju jevanđelje – bio je to prekrasan izraz blagodati Božje! Bog daje ličnu Hristovu pravednost kao svoj božanski dar vjerniku, i to sada! To je spasenje jevanđelja. Bog opravdava ljudsko biće koje se kaje Hristovom pravdom. To znači da jevanđelje ne zahtjeva od nas rad ili potpuno savršenstvo, već nam nudi milostivi dar Hristovog delanja i savršene pravde. Svojom blagodaću On nas opravdava i proglašava pravednim.

Kad je Luter shvatio tu istinu, savest mu se oslobodila bremena krivice i on je postao slobodna osoba. Sada su Psalmi zazvučali razumljivo. Kasije je Luter ovako opisivao svoje otkriće: »Činilo mi se da sam se ponovo rodio i da ulazim u raj kroz tek otvorena vrata. Odjednom je Biblija stala da mi govori na sasvim drugačiji način. Sam izraz »pravda Božja«, koji sam nekada mrzio, postao je jedan od najomiljenijih. Eto kako se taj Pavlov tekst za mene pretvorio u vrata za nebo. Odjednom mi je čitavo Sveto pismo pokazivalo jedno drugo lice.«1 Što se tiče Lutera, Božje obećanje da će »pravednik od vjere svoje živ biti« obezbeđivalo mu je spasenje koje je tražio. Pavle je naveo to obećanje iz Avakuma (2,4), ali je stavio novi naglasak na to kako jedna osoba postaje pravedna, objašnjavajući: »Dobiće život ko se opravdava vjerom (Rimljanima 1,17, NEB), ili »Svako ko biva pravedan kroz vjeru živjeće (NJB).

U Luterovom otkriću novo je bilo to što je on utvrdio da su Božja pravda i Hristova pravda jedno, i shvatio da se ta božanska pravednost prima vjerom već sad! Ta poslednja tačka je Isusovo učenje, iznijeto u paraboli o fariseju i cariniku: »Kažem vam da ovaj otide opravdan kući svojoj, a ne onaj /toga dana/ (Luka 18,14). Upravo će tako i svi vjerni opstati na ispitu Božjeg posljednjeg suda. Luter je objašnjavao: »Evo nadugačko i ukratko o tome: Onaj koji vjeruje u čovjeka prozvanog Isus Hristos, u Božjeg jedinog Sina, ima život vječni – kako to On sam kaže (Jovan 3,16): »Jer Bogu tako omilje svijet da je i sina svojega jedinorodnoga dao da nijedan koji ga vjeruje ne pogine nego da ima život vječni.«2

Neki naučnici koji su se bavili Luterom tvrde da je Luter prvi posle Pavla uspjeo da iznađe prvobitnu čistotu jevanđelja Novog zavjeta. Ono što je od Lutera načinilo reformatorom hrišćanske crkve bilo je to što je njegova evanđeoska vest bila ukorijenjena na zdravoj egzegezi Biblije. Jedino na taj način ona je mogla biti od trajne vrijednosti za čitavu crkvu. »Vrata raja« otvorila su se pred Luterom, zato što su mu »ključevi carstva« uručeni kad je pojmio centralni tekst Poslanice Rimljanima: »Pravednik će od vjere svoje živ biti.«

Danas a i na sudu spasavamo se vjerom u Hrista i njegov besplatni dar pravde. To je Lutera navelo da 1520. napiše svoju poznatu knjigu Hrišćaninova sloboda posvećenu papi Lavu X.

Sada je u potpunosti nestalo nemira izazvanog nastojanjem da bude prihvaćen od Boga. Elen Vajt će kasnije ponoviti to uvjerenje u svojoj upečatljivoj izjavi: »Mi možemo uživati naklonost Božju. Ne treba da brinemo o tome šta Bog misli o nama, već o tome šta Bog misli o Hristu, našem Zamjeniku. Vi bivate prihvaćeni u Ljubljenom Božjem Sinu.«3



Luterovo poimanje jevanđelja





Luter je došao do jasnijeg shvatanja kad je brižljivije proučio Pavlove poslanice Rimljanima i Galatima. Te dvije poslanice postale su dvosjekli mač protestantske reformacije u njenoj borbi protiv isticanja sistema opravdanja djelima. Luter je koristio polemičke Pavlove tekstove (Rimljanima 3,22-26.28; 3,10; 5,4), uperene protiv sistema zasnovanog na zaslugama farisejskog judaizma, u svojoj borbi protiv teologije i pobožnosti srednjovjekovne crkve koja je težila opravdanju sopstvenim zaslugama.

U Rimljanima 3,24 Pavle dva puta naglašava prirodu Božje milosti kad kaže »zabadava blagodaću njegovom!« To je postao zaštitni znak protestantske reformacije: »Samo blagodaću!« Ali, Božja blagodat nije više tumačena kao metafizički fluid sakramentalne blagodati. Ponovo je shvaćena u svom drevnom apostolskom značenju »nezaslužene Božje naklonosti«. Odbacujući depersonalizovani koncept blagodati koji su predlagali sholastički teolozi, Luter je radosno objavljivao da Bog prihvata lično onoga koji vjeruje.

U Rimljanima 3,28, Pavle sažima opravdanje u svojoj istorijskoj izjavi: »Mislimo dakle da će se čovek opravdati vjerom bez djela zakona.« Luter je Pavlov naglasak na opravdanju vjerom »bez djela zakona« prenio na njemački dodavši reč »jedino«: »allein durch den Glauben«, »jedino vjerom«. Bio je to tačan prevod Pavlove polemike usmjerene protiv opravdanja djelima. Luterova kratka formula o opravdanju »jedino vjerom« postala je dio zastave čitave protestantske reformacije: »Samo vjerom«.

Tako je reformacija protestantsko vjerovanje sažela u tri kratka pokliča koja su se prolamala nasuprot učenju crkve toga vremena: Sola Scriptura – Sola Gratia – Sola Fide!

Luter je u međuvremenu znatno napredovao što se tiče razumjevanja opravdanja. Uz pomoć Avgustina otkrio je da je Božja pravda besplatan božanski dar. Međutim, on je još uvek razmišljao o tom daru samo u smislu nastavanja u Hristu i postupnog uvećanja pravde u vjerniku. To je značilo da je vjernik uvijek djelimično pravedan i dijelimično griješan. Na tom stepenu, opravdanje je za Lutera značilo biti iznutra pravedan.



Dalje razjašnjenje za Lutera



Kasnije, u svom komentaru o Poslanici Galatima (1535) Luter je dospjeo do svog zrelog koncepta o opravdanju: to je sudbeno i zakonsko uračunavanje Hristove pravde vjerniku koji se kaje. Sada je učio o potpunom opravdanju griješnika opraštanjem njihovih grijeha. Sada je naglasak stavljao na Hrista, koji je umro za naše grijehe, a ne više na blagodat kao nešto što se uliva griješniku. »Tuđa pravda«, Hristova pravda sada postaje suština opravdanja i osnova za sigurnost ličnog spasenja, zato što ona nije više djelimična, već potpuna pravda. Mi se spasavamo tuđom, a ne sopstvenom pravdom! Godine 1528. Luter je govorio u jednoj od svojih propovedi: »Kao što je Adam donio osudu za nas /nama/ tuđim grijehom, tako nas je Hristos spasao tuđom pravdom... Naše svjedočanstvo i uvjerenje glasi: Nećete se spasti sopstvenom pravdom, već kroz Hrista. Tu morate načiniti razliku – s jedne strane vi, s druge Hristos. Vi niste sišli s neba, vas nije rodila Marija, već ste bili načinjeni od praha. Zato je Hristovo djelo drugačije od vašeg.«4 Luter je isto tako vratio »vjeri« njeno apostolsko značenje. Umjesto popularnog pojma »vjere« kao intelektualnog pristanka koji se može zamjeniti »djelima«, ili nekim drugim ljudskim ponašanjem, Luter je objavio da vjera znači čin predanja jedne osobe Bogu i Njegovoj riječi. Vjera spasava, ne kao čin čovjekove zasluge, već zato što se ona hvata za Hrista. On je naš Spasitelj, On nam prašta, opravdava nas, On ispunjava zakon. Bog prihvata one koji vjeruju i smatra ih pravednima jedino zbog Hrista i Njegovih zasluga. Vjernik biva opravdan u Hristu! Takvu vjeru ne treba zamjenjivati djelima, jer takva vjera djeluje od samog početka!

Luter je skovao duboku rečenicu koja je često pogrešno shvatana: čovjek koji vjeruje u Hrista je simul justus et peccator«, u isti mah i pravedan i griješan«. On je time htjeo da kaže: U Hristu se vjernik potpuno opravdava, dok u sebi, to jest u sebi svojstvenoj griješnoj prirodi (ne karakteru) ostaje potpuno griješan! Stoga je i mogao da izjavi sa apostolom Pavlom: »I mi koji novinu duha imamo, i mi sami u sebi uzdišemo čekajući posinjenja i izbavljenja tijelu svojemu. Jer se nadom spasosmo« (Rimljanima 8,23.24). Spasonosna vjera bi tako trebalo da spriječi da se vjernici ikada osjete svetima po sebi!

Luter, međutim, svakako ne sugerira da je posvećeni život nebitan ili nepotreban. On u potpunosti priznaje da opravdanje efikasno djeluje u procesu posvećenja, ali je isticao da takva dobra djela nisu dio samog opravdanja. Upravo opravdanje stvara novog čovjeka, a ne novi čovjek opravdanje.

Upravo tu se moramo suprotstaviti rimokatoličkoj doktrini o opravdanju definisanu na Tridentinskom koncilu 1546. godine. Tridentinski koncil uči da se opravdanje može ostvariti sopstvenim naporima u saradnji sa Bogom, pa stoga niko nikada ne može steći utješno ubjeđenje da ga je Bog prihvatio. Tu je srž problema, što se tiče Lutera.

Luter kao Hristov svijedok i svijedok Biblije



Luter je shvatio da je osnovna stvar da se sa drugima podijeli radost i obećanje o iskupljenju. On je bio sholastički teolog da bi zatim postao najefikasniji evađelista, onaj koji će učiti o blagodati Božjoj i privlačiti ljude Hristu. Vjerovao je da Bibliju treba proučavati radi jevanđelja kako bi ona postala jevanđelje za njegove bližnje. Podjednako su potrebne i pisana i usmena Riječ.

Kad su vođe crkve odbacile njegovo otkriće o jevanđelju besplatne blagodati i zapretili mu ekskomunikacijom u buli Exsurge Domine od 1520, on je bio šokiran. Desetog decembra 1520. javno je spalio papsku bulu, zajedno sa primjerkom Kanonskog zakona, koji je papi davao vlast.

Kad su njegovi prijatelji pokušali da ga odvrate da ne ide u grad Vorms gde je trebalo da svoju vijest brani pred carem, jer su se bojali za njegov život, on je bez ustezanja odgovorio: »Kad bi u Vormsu bilo toliko đavola koliko ima crepova na krovu, ipak bih otišao.«5

S pravom postavljamo pitanje: Kako je Luter mogao biti tako apsolutno ubjeđen da je u pravu, a da čitava crkva griješi? Jednom prijatelju je pisao ovako: » Mi ne možemo uspjeti da razumijemo Pismo ni proučavanjem ni intelektom. Tvoj prvi zadatak je da otpočneš s molitvom. Usrdno se moli da ti Gospod, u svojoj velikoj milosti, podari istinsko razumijevanje svoje Riječi. Nema boljeg tumača Božje riječi od samog Autora te Riječi, baš kao što je On rekao: »I biće svi naučeni od Gospoda.« Nemoj se nipošto uzdati u sopstvene napore, sopstveno shvatanje. Uzdaj se samo u Boga i djelovanje Njegovog Duha.«6

Za ostvarenje istinske reformacije, kako je to vjerovao Luter, bila je potrebnija pobjednička moć Biblije nego crkveni pritisci, primoravanje ili zakonske odredbe. On je pisao: »Ja sam jednostavno učio, propojvedao i pisao Božju riječ, inače ništa drugo nisam uradio... Ja ništa nisam učinio, sve je učinila Riječ.«7

Luter je u propovjedanju i poučavanju bio bez premca. On je propovjedanje uzdigao do novog uzvišenijeg značenja, dajući mu prednost u odnosu na sakramente. Isticao je da sedam crkvenih sakramenata ne spasavaju, spasava jedino vjera u propovjedanu Riječ Božju. Propovjedao je tokom sedmice i tri puta nedjeljom, počinjući u pet ujutru.

Za Lutera je propovjedanje prije svega značilo tumačenje Riječi Božje. On je sistematski prelazio čitave biblijske knjige, najpre iz Starog zavejta, a onda iz Novog, uvijek primenjujući biblijske karaktere u vezi sa sopstvenim iskustvom. Primera radi, evo jednog djela njegovog izlaganja o Joni. »Da li se uopšte može zamisliti da čovjek provede tri dana i tri noći u utrobi ribe bez svjetlosti, bez hrane, potpuno sam, i da odatle izađe živ? Ko to ne bi shvatio kao bajku da se ne nalazi u Svetom pismu? Ali, Bog je čak i u paklu. »I zamoli se Jona Gospodu Bogu iz trbuha ribljega.« Ne vjerujem da je on mogao da sastavi tako divan psalam dok je bio u ribljem trbuhu, ali to govori kako je razmišljao. On nije očekivao spasenje. Mislio je da mora umrijeti, a ipak se molio: »Zavapih u nevolji svojoj ka Gospodu.« To pokazuje da se uvijek moramo moliti Bogu. Samo ako zavapite, svršeno je sa agonijom. Pakao nije više pakao ako uzmognete da zavapite Bogu. No, niko ne može da pojmi koliko je to mučno. Mi možemo da shvatimo jadikovanje, drhtanje, uzdisanje, sumnju, ali da upućujemo vapaje Bogu, to već nismo u stanju da učinimo. Savjest, grijeh i Božji gnjev sjede nam za vratom. Naša priroda nije u stanju da vapi. A kad je Jona dospio do tačke da mu se iz duše oteo vapaj, odnio je pobjedu. Zavapite Bogu u svojoj tjeskobi i lakše ćete je podnositi. Samo zavapite i ništa više. On vas ne pita za vaše zasluge. Razum to ne može da primi, i uvijek želi da unese nešto što bi umilostivilo Boga. Razum ne može da vjeruje da je za smirivanje Božjeg gnjeva neophodan samo vapaj.«8

Luterovo shvatanje jevanđelja poniklo je iz odgovorne egzegeze Pisma, koja mu je, kao hrišćanskom vjerniku, pružila novo i oslobađajuće iskustvo. Sa velikom hrabrošću, on je uzdizao Hrista iznad svega. Luterova predanost vječnom jevanđelju opisana je na sljedeći način: »On se skrivao iza Čovjeka sa Golgote, nastojeći da jedino prikaže Hrista kao Izbavitelja griješnika.«9 U tom pogledu, Luter je pravi Ilija, i preteča sveopšteg probuđenja i reformacije do kojih će doći putem apokaliptičkog objavljivanja trostruke anđeoske vjesti iz Otkrivenja 14. glave.




<BLOCKQUOTE>



1. Luther’s works. Concordia Publishing House, sv. 54:105.

2. Citirano u H.A. Obermann, Luther, man between God and the devil, Doubleday, ET 1992,153.

3. Ellen G. White, Selected Messages (Hagerstown, Md.: Review and Herald Pub. Assn, 1958), 2: 32,33.

4. Navedeno u B. Hagglund, The Background od Luther`s Doctrine of Justification in Late Medieval Theology, Facet Books 18. Fortress Press, 1971, 33.

5. Citirano u E.G. Schwiebert, Luther and his Times. Concordia Publ House, 1950, 499.

6. Iz E.G. White, The Great Controversy, (Nampa, Idaho: Pacific Press Publ Assn., 1911), 132.

7. Navedeno u L. Pinomaa, Faith Victorious, Fortress Press, 1959, 102.

8. Citirano u R.H. Bainton, Here I Stand. A Life of Martin Luther. A Mentor Bok, MQ 544. The New Am. Lib., 1964, 279.280.

9. White, The Great Controversy, 152</BLOCKQUOTE>

Martin Luther King Junior (Atlanta, 15. siječnja 1929. - Memphis 4. travnja 1968.), američki baptistički svećenik, aktivist za građanska prava i jedan od najvećih vođa za prava američkog crnačkog stanovništva.
Martin Luther King Junior rođen je 15. siječnja 1929. godine u Atlanti, u saveznoj državi Georgiji. Baka koja ga je obožavala te brat i sestra zvali su ga kratko M.L. Taj nadimak pratio ga je kroz cijelo djetinstvo. Ime je dobio po ocu. Otac mu je bio svećenik (kasnije i upravitelj banke) i samim tim zauzimao je važno mjesto u crnačkoj zajednici. Mladi Martin bio je bistar dječak, s pet godina učio je napamet odlomke iz Biblije. Martin junior krenuo je na koledž s 15 godina, tri godine ranije nego što je slučaj s njegovim vršnjacima. Pohađao je Morehouse koledž u Atlanti, jednu od najboljih visokih škola za crnce u Sjedinjenim Državama. Godine 1948. kada mu je bilo 19 godina stekao je diplomu iz sociologije i krenuo na studij bogoštovlja u sjemenište Crozer u saveznoj državi Pennsylvaniji. Diplomirao je kao najbolji u svome razredu, te je nastavio studij na Sveučilištu u Bostonu. Započeo je rad na doktoratu i upisao napredni tečaj iz filozofije religije - studirajući hinduizam, šintoizam i islam, jednako kao i kršćanstvo.
U Bostonu upoznaje i svoju buduću suprugu - Corettu Scott. I ona je, kao i on, došla s Juga. Odrasla je u crnačkoj zemljoradničkoj obitelji u Alabami. U Bostonu je pohađala studij glazbe na New England konzervatoriju. Vjenčao ih je Martinov otac 18. lipnja 1953. godine u Corettinu domu u Marionu. Martinovo prvo mjesto služenja bilo je u baptističkoj crkvi na aveniji Dexter u Montgomeriju u saveznoj državi Alabami. U rujnu 1954. godine kada se uselio u župni dvor crkve na aveniji Dexter bilo mu je tek 25 godina. U proljeće naredne godine stekao je doktorat teologije, a istog proljeća postaje otac. Rodila se Yolanda, prvo od četvero djece (Bunny, Dexter Scott, Martin III) Martina i Corette. Uvečer, 5. prosinca 1955. nakon govora održanog u crkvi na aveniji Dexter, a kao uvod u bojkot autobusa zbog slučaja Rose Parks Martin Luther King Junior postat će medijski poznat.
Njegov govor ujediniti će crnce i započeti pokret za građanska prava američkih crnaca. Od tada pa nadalje rasisti će ga obasipati uvredljivim i prijetećim pismima, redat će se anonimni telefonski pozivi. Bacit će mu bombu u kuću, ali samo zahvaljujući sreći njegova će obitelj preživjeti. U svom bijesu rasisti će spaliti crkvu na aveniji Dexter. Istovremeno policija će više puta bezrazložno pritvarati Martina. U siječnju 1957. osnovana je Konferencija južnjačkog kršćanskog vodstva (SCLC), a Martin Luther Junior proglašen je predsjednikom. Godinu dana kasnije (1958.) u New Yorku na promociji svoje knjige Korak prema slobodi jedna duševno oboljela srednjovječna crkinja zarila mu je nož za otvaranje pisama u grudi. Iste godine podnosi ostavku u Baptističkoj crkvi avenije Dexter te s obitelji seli u Atlantu gdje je postao supastor, zajedno s ocem, u Eben-Haezerovoj baptističkoj crkvi.
Bio je jedan od vođa Marša na Washington 1963., kada je izrekao svoj govor naslovljen "I Have A Dream". Slušalo ga je 250.000 ljudi.Genijalni govornik, protivio se ratu u Vijetnamu. Osim toga, u svojoj knjizi iz 1964., "Zašto ne možemo čekati", vlč. King objašnjava svoju ideju o davanju 50 miljardi dolara kroz 10 godina najugroženijim dijelovima crnačke zajednice. Jedan je od najmlađih dobitnika Nobelove nagrade za mir. Propovijedao je nenasilno nepokoravanje i građanski neposluh. Tijekom marševa koje je organizirao gađali su ga vrijeđali, i mrzili, ali on je ustrajao.
U listopadu 1964. godine prima Nobelovu nagradu za mir. Ubijen je 4. travnja 1968. hicem iz snajpera na balkonu hotelske sobe u Memphisu, u saveznoj državi Tennessee. Kada je ubijen imao je 39 godina. Sahrani Maritna Luthera Kinga Juniora prisustvovalo je preko 300.000 ljudi koji su mu došli odati posljednju počast. Na nadgrobnoj ploči njegova groba stoje riječi crnačke duhovne pjesme Napokon slobodan:
Free at last, free at last, thank God almighty I'm free at last (Napokon slobodan, napokon slobodan, hvala ti moćni Bože, napokon sam slobodan).
Dana 4. travnja 1967. godine, točno godinu dana prije atentata kojim je ušutkan, održao je govor u New York Cityu gdje je napao politiku SAD-a u Viijetnamu, rekavši da su Amerikanci pobili oko milijun Vijetnamaca, većinom djece. To je drugi njegov govor po kojem ga pamte, a treći je onaj koji je održao dan prije smrti. Okupljenim ljudima je u govoru pod naslovom "Bio sam na vrhu planine" objasnio da mu je Bog pokazao Obećanu zemlju, te da iako on možda u nju neće doći, da Crnci kao narod hoće.
Rekao je da mu je sad najvažniji cilj ispuniti Božju volju. Sretan sam i ne bojim se nikoga jer sam vidio slavu i dolazak Gospodina."-rekao je Martin.Hitac je ispaljen u 18:01 poslije podne, a vođa je proglašen mrtvim u 19:05.
Iako je primio 20 počasnih doktorata, kao tužaljka je puštena njegova propovijed koju je izrekao 2 mjeseca prije smrti.
U njoj govori da je želio "nahraniti gladne, obući gole, i ljubiti čovječanstvo".Njegova dobra prijateljica [[Mahalia Jackson]] je po njegovoj vl. želji otpjevala njegovu najdražu pjesmu "Uzmi moju ruku, dragi Gospodine".1977. posthumno je dobio priznanje koje se zove Predsjednička medalja slobode, a 2004. dobio je Kongresnu zlatnu medalju. U Londonu u sklopu Westminsterske opatije postoji serija kipova kojipredtavljaju mučenike 20. stoljeća. Uz njegov kip tu su i kipovi majke Elizabete od Rusije, Oscara Romera i kip koji predstavlja Dietrich Bonhoeffer.
U prosincu 1999. okončana je građanska parnica u kojoj je obitelj King tužila Lloyda Jowersa koji je 1968. bio vlasnik restorana u zgradi odakle je pucano na Kinga. Sud je zaključio da Martin Luther King Junior nije bio žrtva samotnog ubojice Jamesa Earla Raya, kako se do sada tvrdilo nego žrtva šire zavjere. Porota je odredila odštetu, ali samo simboličnih 100 američkih dolara koliko je tražila obitelj King od Jowersa. Naime, prije šest godina Jowers je izjavio kako je on nabavio oružje i za atentat unajmio Raya, a sve to po nalogu jednog mafijaškog šefa iz New Orleansa. Odvjetnik Kingovih izjavio je da nije samo mafija stajala iza atentata, nego su mafiju unajmili neki moćni ljudi iz vrha vlasti.