Sa zalaskom sunca...

I. Subota u Starom zavjetu
A. Petoknjižje



1. Opći pregled

U većini slučajeva šabbat, šabat i šabbaton se odnose na sedmi dan tjedna, ali u različitim tekstovima u Petoknjižju nalazimo ovu vrst subotnje terminologije primijenjene na neke godišnje blagdane i na sedmu ("subotnju") godinu. U nekim slučajevima ovi se izrazi u prenesenom smislu koriste za "počivanje" zemlje.

Tri ulomka u Petoknjižju posebno povezuju subotu sa stvaranjem: Postanak 2,1-3; Izlazak 20,11; 31,13-17. Niz drugih ulomaka govori o počivanju sedmog dana u tjednu. U nastavku ove rasprave analiziramo subotnje tekstove redom kojim se pojavljuju u Petoknjižju. (Vidi Stvaranje, I. A. 14.)

2. Subotnji tekstovi u Petoknjižju

a. Postanak 2,1.3. Nakon opisa aktivnosti iz dana u dan prvih šest dana tjedna stvaranja, Postanak 2,1 daje sažetu izjavu o tome da je stvaranje dovršeno. U Postanku 2,2.3 čitamo: "I sedmoga dana Bog dovrši svoje djelo koje učini. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini."

Nekoliko elemenata u ovom ulomku zaslužuje posebnu pažnju: 1. Premda se ovdje ne pojavljuje imenica šabbat, u oba slučaja se javlja glagol šabat koji kaže da je Bog počinuo od svog djela stvaranja. 2. Sedmi dan tjedna je posebno istaknut; spomenut je pet puta, od toga triput kao "sedmi dan", a dvaput kao zamjenica. 3. Tvrdnja ima čijastički oblik, odnosno oblik izvrnutog paralelizma.



A. Bog dovrši svoje djelo (r. 2)

B. I počinu u sedmi dan od svega djela koje učini (r. 2)

C. I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti (r. 3).

B1 jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini

A1 prigodom stvaranja (r. 3; samo u engleskom).



Uvodne izjave u ovom čijazmu (A i B) ukazuju na Božje stvaralačko djelo i Njegovo počivanje sedmog dana. Iste dvije misli prisutne su i na kraju čijazma, obrnutim redom (B1 i A1). Tako u središtu čijazma (C) ostaje spominjanje Božjeg blagoslova i svetkovanje sedmog dana. U čijazmu ovog oblika, A-B-C- B1-A', središnji predmet normalno predstavlja glavnu svrhu teksta. Zbog toga je u Postanku 2,2.3 glavna misao izjava: " blagoslovi Bog sedmi dan i posveti".

Hebrejska riječ upotrijebljena za Božji blagoslov nad sedmim danom je barak, ista ona koja je upotrijebljena za Božji blagoslov nad životinjama i ljudima (Post 1,22.28). Ovaj božanski blagoslov nije statičan, već nastavlja imati posebno značenje od vremena prve objave. Osnovno značenje hebrejskog izraza "posveti" (od qadaš, "biti svet") je "odvojiti" ili "staviti na stranu" nešto što pokazuje ispunjenje božanskog cilja i/ili zapovijedi. Stoga tvrdnja da je Bog "posvetio" sedmi dan ne samo što taj dan čini drukčijim od ostalih šest, nego ističe i ideju nastavljanja posebnog značenja tog dana za ljudska bića stvorena po Bogu. Nešto što je "odvojeno" mora biti više od jednostavne uspomene na prošlost; to mora imati trajno značenje. Ova svetost subote ponovljena je u različitim kasnijim tekstovima Petoknjižja (na pr. Izl 16,23; usp. 31,14.16; 35,2), a temeljni jezik čitave izjave u Postanku 2,2.3 ponovno se pojavljuje u zapovijedi o suboti u Izlasku 20,8-11.

b. Izlazak 5,5. U ovom tekstu nalazimo subotnju terminologiju u faraonovoj izjavi: "Sad kad se svjetina tako umnožila… vi biste ih od posla odvratili?" Ova posljednja fraza u izvorniku glasi: "Vi biste učinili da počivaju (šabat) od svojih tereta!" Premda ovdje nije spomenut sedmi dan tjedna, sam kontekst pokazuje da je ovaj počinak imao vjersko značenje.

c. Izlazak 16. U ovom poglavlju nalazimo prvi put u Starom zavjetu upotrijebljenu hebrejsku imenicu šabbat (r. 23). Ustvari, u ovom ulomku ova je imenica upotrijebljena četiri puta (rr. 23.25.26.29). Ovaj događaj opisuje davanje mane sinovima Izraelovim u pustinji Sin dva tjedna prije njihova dolaska na goru Sinaj. Prema Izlasku 16,5 Izraelci su šestog dana trebali skupljati i nakupiti "dvaput onoliko koliko su skupljali za svaki dan". Kasnije u poglavlju rečeno im je da sedmog dana mane neće biti (rr. 15.16) i premda se mana skupljena svakog dana preko noći pokvarila, ova skupljena šestog dana se ne će pokvariti (rr. 19-24). Sedmog dana neki su izišli da skupljaju manu, ali je nisu našli (r. 27). Božji odgovor je glasio: "Dokle ćete odbijati da se pokorite mojim zapovijedima i mojim zakonima? Pogledajte! Zato što vam je Jahve dao subotu, daje vam hrane šestoga dana za dva dana. Neka svatko stoji gdje jest; neka nitko u sedmi dan ne izlazi iz svoga stana." (rr. 28.29) Upotrijebljene riječi jasno pokazuju da Izraelcima subota nije bila nepoznata.

d. Izlazak 20,8-11. Izlazak 20 sadrži Deset zapovijedi koje je Bog dao Mojsiju na gori Sinaju. U ovom Zakonu četvrta zapovijed određuje da treba raditi šest dana, a sedmi dan svetkovati kao dan odmora. Osnova za ovu naredbu je što je i Bog "šest dana stvarao nebo, zemlju i mora i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Jahve blagoslovio i posvetio dan subotni." (r. 11)

Ovdje uzete riječi sažetak su sadržaja Postanka 2,2.3 i ne ostavljaju sumnje da Izlazak 20,11 ukazuje na subotu stvaranja. Također je značajno što se subota javlja u okviru Deset zapovijedi, koje su opet bile središte Božjeg saveza. Da je ovaj zakon deset zapovijedi bio poseban, a ostali su zakoni iz Petoknjižja bili dodatak ili komentar, jasno je iz izjave u Ponovljenom zakonu 5,22 da Bog ovim Desetorim zapovijedima "ništa nije dodavao", odnosno da je Dekalog bio posebna, zasebna cjelina.

Osim toga, zavjetna osnova koja je istaknuta u Izlasku 20 o vršenju Deset zapovijedi, uključujući subotnju zapovijed, spasiteljska je povijest, ili bolje rečeno, s­mo božansko otkupljenje. Sinovi Izraelovi ušli su u zavjetni odnos s Jahvom (vidi Izl 19). Zatim Bog u preambuli i povijesnom prologu Dekaloga ističe primarni element u otkupljenju koje su Izraelci doživjeli: "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva." (Izl 20,2) Izraelci su bili oslobođeni od ropstva i ova ranija Jahvina dobrota predstavljala je temelj za odnos Saveza u kojem su Izraelci, za uzvrat, trebali biti poslušni Božjim zapovijedima.

S vremenom su subota i ideja o Božjem savezu zapravo postali sinonimi (usp. Izl 31,16). Više od bilo kojeg od devet propisa Dekaloga, subota je osigurala vidljivu razliku koja je Božji narod odvojila od svih koji nisu služili Jahvi. Tako je ona na vrlo stvaran način utjelovila pravo značenje zavjetnog odnosa s Bogom, jer je prepoznala Izrael kao narod u zajednici s njihovim Stvoriteljem i Otkupiteljem.

Što više, subotnja zapovijed je jedina u Dekalogu koja ima tri određene oznake otiska pečata: ime, službu i područje pojedinca ili entiteta čiju vlast pečat predstavlja. Zato se subota može smatrati pečatom Dekaloga. (Vidi i raspravu o suboti kao "znaku" u vezi s Izlaskom 31,13-17 i Ezekielom 20,12.20.) Subotnja je zapovijed posebna ne samo zbog toga što sadrži tri bitna čimbenika pečata, već i što se služi jedinstvenim uvodom, riječima "Sjeti se". Ove riječi mogu ukazivati na više koncepata: sjetiti se subote kao već stoljećima poštovane institucije; sjetiti se jer postoji opasnost od zaboravljanja; i sjetiti se gledajući unaprijed, zato što je subota toliko središnja za doživljavanje iskustva sa Savezom. Koje god nijanse ovaj izraz imao u kontekstu izvorne izjave na Sinaju, jedno je jasno: riječi "sjeti se" predstavljaju naglašavanje u uvodu i pozivaju na obraćanje posebne pozornosti na subotnju zapovijed.

e. Izlazak 23,12. Nakon spominjanja "subotnje godine" u Izlasku 23,10.11., za sedmi dan tjedna objavljena je sljedeća uputa: "Šest dana obavljaj svoj posao, ali sedmoga dana od posala odustani, da ti otpočine vo i magarac i da odahne sin tvoje sluškinje i pridošlica." (r. 12) Za "počinak" koji je Izraelcima zapovijeđen u Savezu s Bogom, uzet je glagol šabat , dok je za tovarne životinje vrsta odmora jednostavno uzet nuah, a za " sin[a] tvoje sluškinje" i za "pridošlicu" nifalni imperfekt nafaš, "osvježiti". Ova hebrejska riječ ne mora ukazivati oporavak od umora, premda i to može u nju biti uključeno; zapravo ona ukazuje na poboljšanje kvalitete života ili na zadovoljstvo odmora od dobro obavljenog rada. Prema tome, subota treba biti značajno duhovno iskustvo i za izraelske sluge i pridošlice.

f. Izlazak 31,13-17. U ovom ulomku nalazimo izjavu sličnu onima u Postanku 2,2.3 i Izlasku 10,11, ali s više dodatnih elemenata. 1. Svetkovanje Božje subote je znak, ne samo stvaranja (r. 17), već i posvećivanja Njegovog naroda (r. 13). 2. Zavjetni odnos, ranije istaknut u kontekstu Dekaloga (pogl. 19 i 20), sada je izrijekom primijenjen na subotu i nazvan "vječni savez" (r. 16). 3. Za oskrvnuće subote predviđena je smrtna kazna (rr. 14.15). 4. Po prvi put su upotrijebljeni irzazi naglašavanja šabbat šabbaton "dan posvemašnjeg odmora" (r. 15). 5. Pozivajući se na stvaranje subote, izjava ne spominje samo Božji počinak kao u Postanku 2,2.3 i Izlasku 20,11., već dodaje da je Bog "odahnuo" (r. 17), očito ne u smislu oporavljanja od umora, već ugodnog opuštanja nakon završetka svog savršenog djela stvaranja.

Zamijetimo uporabu riječi "znak" u retku 13. Znak je nešto što nadilazi sebe u otkrivanju dublje stvarnosti. S obzirom na subotu, ta je stvarnost bila dvostruka: subota predstavlja trajnu potvrdu Božjeg posvećenja Njegovog naroda (r. 13) i služi kao stalni podsjetnik Božjeg stvaralaštva (r. 17). U oba vida svetkovanje subote jest ono što znaku daje djelotvornost (rr. 13.16).

g. Izlazak 34,21. Ovaj tekst glasi: "Šest dana radi, a sedmoga od poslova odustani, sve ako je u doba oranja ili u vrijeme žetve." Ovdje ne nalazimo imenicu "subota", ali je izričito naglašen sedmi dan, a glagol za "počinak" je šabat. To što se u zemljoradničkom društvu vjerno trebala svetkovati subota za vrijeme najvažnijih sezonskih poslova, "u doba oranja" i "u vrijeme žetve", naglašava veliku svetost kojom je Bog obilježio ovaj dan.

h. Izlazak 35,2.3. U ovom tekstu je izraz šabbat šabbaton uzet u zapovijedi kojom je naloženo da se sedmi dan svetkuje kao "dan potpunog počinka u čast Jahvi". Još jednom je proglašena smrtna kazna za prekršaj, uz dodatnu primjedbu: "U subotni dan ni vatre ne ložite po svojim stanovima." Ovdje se očito govori o nepotrebnom subotnjem poslu za Izraelce.

i. Levitski zakonik. Premda u ovoj knjizi nalazimo učestalije spominjanje izraza šabbat i šabbaton nego u drugim knjigama Petoknjižja, srazmjerno se malo njih odnosi posebno na tjednu subotu. Tekstovi u kojima je to slučaj jesu 19,3.30; 23,3.38; 24,8 i 26,2.

U 19,3.30 i 26,2 nalazimo jednostavnu zapovijed: "Držite moje subote!" U prvom slučaju ova se zapovijed javlja nakon naloga o poštovanju roditelja, a u posljednja dva slučaja prethodi rečenici: "Štujte moje Svetište! Ja sam Jahve." U Levitskom zakoniku 23,3 ukratko stoji: "Šest dana neka se posao obavlja, a sedmi je dan subota – dan potpunog odmora [šabbat šabbaton], dan svetog zbora, kad se ne smije raditi nikakva posla. Gdje god boravite, subota [šabbat] je Jahvina." Ovo pokazuje da subota nije trebala biti samo "potpuni odmor", već i "sveti zbor". Preostali dio Levitskog zakonika 23 posvećen je u prvom redu godišnjim blagdanima, koji su objavljeni "povrh Jahvinih subota" (r. 38). Levitski zakonik 24,5-8 određuje da Aron svakog tjedna u subotu treba zamijeniti kruhove u Svetištu.

U Levitskom zakoniku 16,31 godišnji Dan pomirenja označen je kao šabbat šabbaton. Ovaj dan i različiti drugi godišnji blagdani u 23. poglavlju označeni su kao "subote" ili "dani potpunog počinka". Za četiri od njih upotrijebljena subotnja terminologija je šabbaton ili šabbat šabbaton: prvi dan sedmog mjeseca (glasanje truba), deseti dan sedmog mjeseca (Dan pomirenja) i prvi i osmi dan Blagdana sjenic­ (23,14.15.27-32.34.36). Prvi i sedmi dan Blagdana beskvasnih kruhova i Dan pedesetnice vjerojatno su isto smatrali subotama, premda je esenska i betuzijanska tradicija kasnijeg judaizma protumačila tekst o "suboti" u redcima 11.15.16 kao tjedne subote sedmog dana. Tijekom svih ovih godišnjih blagdana, osim za Dan pomirenja, nikakvog se "težačkog posla" nije smjelo obavljati, no za ovaj dan važila je još stroža zabrana: "Nemojte raditi nikakvog posla." (r. 28)

U Levitskom zakoniku 25,2-6 ponovno je rabljen subotnji rječnik, ali se ovdje odnosi na "subotnju godinu". U Levitskom zakoniku 26 nekoliko tekstova o "subotama" (r. 34 [dvaput]. 35.43) su metafore, jer označavaju buduće vrijeme kad će zavjetni narod Izrael, ako bude neposlušan, biti odveden u ropstvo pa će zemlja namiriti svoje "subote". Osim imenice u množini, upotrijebljen je i glagol šabat koji pokazuje da će zemlja imati "počinak" (rr. 34.35).

j. Knjiga Brojeva. Brojevi u dva ulomka govore o tjednoj suboti. U 15,32-36 nalazimo izvještaj o čovjeku koji je u subotu skupljao drva i bio kažnjen smrću za ono što je očito bio flagrantni prekršaj subotnjih propisa. U 28,9.10 nalazimo propis da se subotom na žrtvu paljenicu trebalo prinijeti dva jednogodišnja janjeta, uz redovnu žrtvu paljenicu.

k. Ponovljeni zakon 5,12-15. Posljednji tekst koji u Petoknjižju spominje subotu nalazimo u Ponovljenom zakonu 5,12-15. Ovdje Mojsije ponavlja subotnju zapovijed riječima vrlo sličnim onima u Izlasku 20,8-11., osim jedne važne činjenice: umjesto da o suboti govori u okviru stvaranja, razlog za svetkovanje subote je Božje izbavljenje Izraelaca iz egipatskog ropstva. "Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Jahve, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom. Zato ti je zapovijedio Jahve, Bog tvoj, da držiš dan subotni." (r. 15)

Neki komentatori uzimaju ovu tvrdnju kao dokaz da je subota bila relativno nova institucija, koju je Izrael prihvatio na osnovi izlaska iz Egipta, a da uopće nije bila povezana sa subotom stvaranja. Takav je zaključak neopravdan iz više razloga: 1. Rječnik upotrijebljen u retku 15 pokazuje da je ovaj redak Mojsijevo vlastito izlaganje Dekaloga. 2. Ponovljeni zakon je sam po sebi nabrajanje onoga što je Izrael doživio u pustinji, i u tom kontekstu predstavlja posebno prikladno spominjanje izbavljenje iz egipatskog ropstva. 3. Spominjanje činjenice da je Izrael izbavljen od egipatskog ropstva ni u kom slučaju ne niječe činjenicu da je Izrael bio i te kako svjestan subote kao uspomene na stvaranje, što je vidljivo iz Izlaska 20,11 i 31,17. 4. Motiv izbavljenja iz Egipta u vezi s Dekalogom u Ponovljenom zakonu 5 nije nov, jer se već pojavio u vezi s davanjem Dekaloga u Izlasku 20 (vidi I. A. 2. d).

Jahvino izbavljanje Izraela iz egipatskog ropstva bio je otkupiteljski čin, dokaz Njegove ranije dobrote i osnova za sklapanje saveza između sebe i svog naroda. Preambula i povijesni prolog u Izlasku 20,1.2 ponovljen je u Ponovljenom zakonu 5,6: "Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva." U onovremenim drevnim političkim savezima istog oblika, odnos vrhovnog vladara prema vazalnom vladaru (i/ili pretku), bio je osnova za pokornost vazala vrhovnom vladaru. Tako je i Jahvina ranija dobrota prema Izraelcima bila osnova za njihovo prihvaćanje Boga, kako je to izraženo u Deset zapovijedi. Stoga nas ne treba iznenaditi što je Mojsije kao osnovu za zapovijed o svetkovanju subote uzeo činjenicu da je Jahve izveo Izraelce iz Egipta "rukom jakom i ispruženom mišicom" (Pnz 5,15). Međutim, i posebno spominjanje ovoga dolazi kao normalan tijek Mojsijevih misli, jer nakon što je ponovio dio subotnje zapovijedi u vezi sa zahtjevom da se došljacima i slugama dopusti počinak (r. 14), on odmah nadovezuje: "Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj." (r. 15)

Ovim ponavljanjem Dekaloga Mojsije objavljuje prirodu Dekaloga kao zasebne i savršene cjeline. U Ponovljenom zakonu 5,22 Mojsije tvrdi kako Bog, nakon izgovaranja Deset zapovijedi, "ništa nije dodavao". Osim toga, položaj Dekaloga kao jedinstvenog apodiktičkog zakona (proširene izjave načela, univerzalnog karaktera) u Petoknjižju također ga prikazuje jedinstvenog, posebno ako ga uspoređujemo s mnoštvom uputa koje tumače zakon u Petoknjižju. Bog je odlučio subotu učiniti integralnim dijelom "moralnog zakona"; time je naglasio i sačuvao njegov moralni značaj. Svaki čovjek koji je odvaja od ostalih devet zapovijedi ili tvrdi da je "obredna", drsko se protivi onome što je objavio sam Bog.

Tijekom srednjeg vijeka razvila se katolička teologija prema kojoj je nedjelja ispunjenje subotnje zapovijedi. Zamisao je bila da se propisi zapovijedi ne diraju, ali da je vlašću katoličke Crkve subota promijenjena u nedjelju. Odredbe Zakona smatrane su moralnima i trajno obvezatnima, dok se izbor dana smatrao obrednim i privremenim, prolaznim i stoga predmetom kojeg crkva može promijeniti.

Nekoliko izvora iz devetog stoljeća jasno pokazuju da je postojala svijest o tome da je nedjelja zamijenila subotu, kao na primjer u kanonu 50 Pariškog sinoda 829. Ali klasičnu formulaciju dao je Toma Akvinski (umro 1274.), koji je ipak smatrao da nedjelju ne treba tako strogo svetkovati kao što se svetkovala starozavjetna subota. Ustvrdio je da je u doslovnom smislu "zapovijed o držanju subote [u Dekalogu] djelomice moralna, a djelomice ceremonijalna" – moralna u tome što ljudska bića trebaju odvojiti neko vrijeme da se posvete onome što je Božje, i ceremonijalna s obzirom na određeno vrijeme (Summa Theologica, 2a.2ae. 122. 4).

Tijekom većeg dijela srednjeg vijeka postoje podaci koji ukazuju na velike napore crkvenih vlasti i svjetovnih vladara da nametnu svetkovanje nedjelje. Pa ipak, neki su kršćani u Europi odbili odbaciti subotu. Podaci o takvim svetkovateljima subote potječu iz kraja srednjeg vijeka: slučaj svetkovanja subote u Engleskoj 1402; skupina od šesnaest do osamnaest osoba uhićenih 1420. u Douaiju, u Francuskoj, zbog teoloških nazora i života koji su obuhvaćali i svetkovanje subote, te svetkovatelji subote u Norveškoj 1435. i 1436. Informacije o svakom takvom slučaju dolaze od protivnika svetkovatelja subote. Međutim, početkom šesnaestog stoljeća dokumentirani podaci iz norveških gradova navode crkvenu zabranu svetkovanja subote s jedne strane, i neki stupanj ohrabrenja klera na takvo svetkovanje subote s druge strane.

2. Razdoblje Reformacije

a. Glavni reformatori. Budući da je Martin Luther (1483.–1546.), pionir protestantske Reformacije, naglašavao kršćansku slobodu i ustao protiv brojnih ceremonija i "ceremonijalne strogoće" Rimokatoličke crkve, smatrao je da ni subota ni nedjelja nije bila božanski propis i da je katoličko subotarenje nedjelje nevažeće. No budući da je bilo važno imati jedan dan za bogoslužja, Luther je izabrao nedjelju, jer je to tradicionalno bio tjedni dan bogoslužja na koji se narod po navici okupljao u crkvi.

Jean Calvin (1509.–1564.) je zastupao gledište slično Lutherovu o svetkovanju nedjelje kao zgodnoj prilici, a ne neophodnom zahtjevu za ispunjavanjem božanskog propisa za sedmično bogoslužje. Međutim Calvin se razlikovao od Luthera u tome što je odbacio katoličko razlikovanje između moralnih i ceremonijalnih elemenata zapovijedi o suboti, koje je razliku Luther zadržao. Calvin je vjerovao da je prva kršćanska crkva ukinula subotu, a na njezino mjesto stavila nedjelju. Također je mnogo jasnije od Luthera protumačio teologiju o suboti, ukazujući na njene tri glavne funkcije: (1) subota je važna za duhovni rast; (2) ona je sidro za javno bogoslužje i (3) ona je od društvene i humanitarne koristi, jer se praktično brine da se sluge mogu odmoriti. Ovi su elementi objavljeni u njegovom izdanju Institutes of the Christian Religion još 1536.

Martin Bucer (1491.– 1551.), značajni reformator iz Strassburga, bio je poznat po svom duhu otvorenosti i tolerancije, ali je neobično što je zastupao strogo svetkovanje nedjelje. Nedjeljom nitko nije smio obavljati "nepotrebne tjelesne poslove", čak ni one korisne, i nije se smio baviti nikakvim "tjelesnim djelima" (radu za plaću, vraćanjem dugova, športovima, i drugim), niti je smio izostati s vjerskih okupljanja (De Regno Christi, 2. 10). Bucer i njegove kolege su 1532. otišli tako daleko da su od strasbuških građanskih vlasti zatražili da zabrane svaki rad subotom, osim aktivnosti neophodnih za zadovoljavanje tjelesnih potreba. Grad je 1534. proglasio uredbu u tom pogledu, uz teške novčane kazne za neposluh.

Prisni Lutherovi suradnici u Wittenbergu, kao na primjer Philip Melanchthon (umro 1560.), u osnovi su prihvatili Lutherovo stajalište. U Zòrichu su Ulrich Zwingli (umro 1531.) i njegovi sljedbenici na isti način prilazili svetkovanju nedjelje. Časni izuzetak je bio bivši Lutherov prijatelj i kolega Andreas Bodenstein von Carlstadt (umro 1541.), koji je na Lutherovo nezadovoljstvo 1524. objavio raspravu u kojoj je izložio prilično strogo svetkovanje subote. U njoj je Carlstadt također pokazao da je nedjelja bila dan "kojeg su uspostavili ljudi" pa je o suboti govorio kao osporavanom predmetu.

Neki engleski reformatori s početka šesnaestog stoljeća, kao što je bio William Tyndale (umro 1536.), otišli su dalje od Luthera i Calvina, umanjujući potrebu za nekim posebnim danom sedmice za zajedničko bogoslužje. Ustvari, Tyndal je predložio da bi glavni dan za bogoslužje mogao biti svaki deseti, ako bi to pomoglo u potiskivanju praznovjerja. Međutim, on je u praksi slijedio običaj prema kojem su tjedna okupljanja u Engleskoj, kao i drugdje, padala na prvi dan sedmice.

b. Svetkovatelji subote u šesnaestom stoljeću. U Europi je za vrijeme razdoblja Reformacije nedjelja bila gotovo jedini dan za održavanje kršćanskih bogoslužja. No neke su skupine subotu smatrale glavnim danom bogoslužja. U relativno nekoliko slučaja svetkovalo se oba dana, subotu i nedjelju.

Najpoznatiji primjer svetkovanja subote u Europi tijekom šesnaestog stoljeća potječe od nekoliko anabaptističkih grupa. Detaljni podaci o njihovim vjerovanjima dolaze od njihovih klevetnika. U nastojanju da ove anabaptiste diskreditiraju, njihovi su protivnici nabrojili određene anabaptističke argumente. Oni su istiniti, posebno s obzirom na ne više nepristupačne spise o suboti koje su napisali anabaptisti kao što su Oswald Glait i Andreas Fischer, koji su 1527. i 1528. prihvatili svetkovanje subote. Njihovi biblijski argumenti, iz Starog i Novog zavjeta, jako su slični onima koje još uvijek iznose svetkovatelji subote. Oni su prvo ozakonjenje nedjelje također pripisali Konstantinu Velikome.

U Španjolskoj je reformni pokret, kojega je vodio Constantino Ponce de la Fuente (umro 1560.), obuhvatio i svetkovanje sedmog dana, subote. Drugi takav pokret u Transilvaniji započeo je Andreas EØssi krajem šesnaestog stoljeća koji je cvjetao još do drugog desetljeća sljedećeg stoljeća. Međutim Simon Pechi, EØssijev nasljednik u vođenju ovih transilvanskih svetkovatelja subote, učinio je pokret više židovskim nego kršćanskim. U nordijskim zemljama je u Norveškoj 1544. izdan dekret protiv svetkovatelja subote, a jedno desetljeće kasnije je i kralj Gustav I Vasa, koji je vladao u Švedskoj i Finskoj, izdao dekret protiv svetkovatelja subote u Finskoj. Iz kraja šesnaestog stoljeća postoje podaci o svetkovateljima subote u Švedskoj. A iz Nizozemske, Francuske, Rusije i svuda u Europi, postoje izvještaji koji govore o svetkovateljima subote, premda se u nekim slučajevima moglo raditi o Židovima a ne kršćanima.
D. Subota među puritancima i baptistima



1. Puritansko nedjeljno subotarstvo

Protestantsko naglašavanje nedjelje kao "kršćanske subote" pojavilo se krajem šesnaestog stoljeća među puritancima u Engleskoj. Puritanci su taj dan poštovali ne samo bogoslužjima, već i s vrlo strogim zabranama. Međutim ova strogoća nije se slagala s općom klimom u Engleskoj, posebice među anglikancima koji su predstavljali "državnu crkvu". Religioznim sporazumom što ga je načinila kraljica Elizabeta I, bila je dopuštena prilična sloboda u religioznim vjerovanjima i praksi, što je puritansku strogoću činilo još odbojnijom. Na primjer, kraljica se 1585. uspotivila pokušaju parlamenta da usvoji zakon za strože subotnje svetkovanje nedjelje.

Ovaj je predmet doveo do snažnog sukoba između puritanaca i anglikanske stranke. Nicholas Bowndova Doctrine of the Sabbath 1595. bila je puritanski bojni poklič o važnosti "biblijske subote" (nedjelje) za Englesku kao "Sveti komonvelt". Bownd je upotrijebio "teoriju prijenosa" za pretvaranje nedjelje u subotu, tvrdeći da su ovaj dan sami apostoli prenijeli od subote na nedjelju.

Na puritansko svetkovanje nedjelje reagirao je 1618. kraj James I u svom djelu Book of Sports, u kojem je iznio i podupro anglikansko stajalište. Uslijedila je ozbiljna rasprava pa je kasnije kralj Charles I ponovio izdanje Book of Sports. Anglikanci su dva glavna tjedna bogoslužja održavali nedjeljom, ali poslije odlaska u crkvu ljudi su bili slobodni ići za svojim poslovima, za športom ili drugim zabavama. Puritanska praksa je jako odudarala od toga, jer su ozbiljno nastojali da se svojom nedjeljom drže starozavjetnih propisa za subotu. Kad je 1620-tih i 1630-tih došao u Ameriku, puritanizam je prenio isto stajalište vrlo strogog svetkovanja nedjelje.

3. Subota u Novom svijetu

U Novom svijetu (zapadnoj hemisferi) prvi su svetkovali subotu židovski useljenici. Prvi su židovski useljenici 1502. iz Portugala emigrirali u Brazil. Druga je grupa stigla u Meksiko 1521. Krajem šesnaestog stoljeća Židovi su se naselili i u Argentini, a sredinom sedamnaestog stoljeća osnovane su židovske zajednice na Nizozemskim Antilima. Osnivači prve židovske zajednice, u onome što će kasnije postati Sjedinjenim Državama, bili su useljenici iz Brazilije koji su 1654. osnovali Sherith Israel u Novom Amsterdamu (danas New Yorku).

Baptisti sedmoga dana bili su prvi kršćani svetkovatelji subote u Novom svijetu, pri čemu je najranije dokumentirano svetkovanje subote bilo ono Stephena Mumforda koji je 1664. iz Engleske emigrirao u Newport, Rhode Island. Tu se pridružio baptističkoj zajednici i utjecao na neke od njezinih članova da prihvate biblijsku subotu; time je izazvao ozbiljan sukob. Na kraju je navukao osudu ove zajednice na sebe i svoje obraćenike. U prosincu 1671. godine, zajedno sa šest ili sedam drugih, odvojio se od Baptističke crkve u Newportu i osnovao prvu zajednicu Baptista sedmog dana na američkom tlu. Ovi su svetkovatelji subote izabrali Williama Hiscoxa, jednog od Mumfordovih obraćenika, kao svog prvog pastora. Ubrzo su se Baptisti sedmog dana proširili u druge dijelove Nove Engleske i čak dalje na zapad.

Baptisti sedmog dana bili su revni branitelji subote; izdavali su i dijelili literaturu koja je obrađivala ovaj predmet. Porastom broja vjernika i broja zajednica u Americi, ova se grupa svetkovatelja subote organizirala u savez zajednica tijekom prvih godina devetnaestog stoljeća. Godine 1818. službeno su usvojili ime "Baptisti sedmog dana". Njihov Missionari Magazine i Protestant Sentinel počeli su izlaziti 1821., odnosno 1830; nadomjestio ih je 1844. časopis The Sabbath Recorder. Jedan od glavnih ciljeva ovih časopisa bilo je promicanje materijala o suboti. Godine 1835. osnovano je društvo za izdavanje traktata (od 1844. je nosilo ime American Sabbath Tract Society), a do 1850. izdalo je sedamnaest traktata i šest knjiga o suboti, uključujući i reprint djela Georgea Carlowa Truth Defended, iz 1724.

Početkom devetnaestog stoljeća je argentinski patriot Ramos Mexia (1773.–1825.) proučavao Bibliju i osvjedočio se o važenju subote. Na njegovoj farmi južno od Buenos Airesa subotom bi prestao svaki rad.
E. Židovi i subota u naše vrijeme



Unatoč restrikcija kodificiranih u Mišni i Talmudu, Židovi su u razdoblju poslije Krista bili radosni i revni svetkovatelji subote. Pobožni Židovi dočekuju i cijene subotnje sate kao da predstavljaju posjet kraljice ili mladenke, što su dvije metafore kojima opisuju subotu. Međutim u današnjem judaizmu strogost u tradicionalnom svetkovanju subote varira između više glavnih skupina u koje se judaizam podijelio.

Neki su židovski pisci devetnaestog i dvadesetog stoljeća ostavili snažan pečat na razvoj teološke misli o suboti. Vrlo poznati među njima su Samson Hirsch, Hermann Cohen, Leo Baeck, Martin Buber i Franz Rosenzweig, koji su istaknuli odnos subote prema Božjoj vladavini, čovjekovoj etici i općoj moralnosti. Na primjer, Cohen vidi subotu kao prvi korak prema ukidanju ropstva, što je koncept paralelan Hirschovu isticanju da je subota stavila gospodara i slugu na istu razinu kao slobodne osobe.

No možda ni jedna druga židovska publikacija u naše vrijeme nije snažnije djelovala na teologiju subote od djela Joshue Abrahama Heschela The Sabbath: Its Meaning for Modern Man, objavljenog 1951. Kod Heschela je prisutna ista etička briga ranije spomenutih židovskih pisaca, uključujući koncept subote kao "izjednačenja". Jedna od njegovih glavnih tema je univerzalnost vremena. Među njegovim predivnim opisima subote je izraz "palača u vremenu", što je i naslov prvog poglavlja. On isto tako ističe da dok se ljudska bića bore za prostor, vrijeme je uvijek dostupno svima. Međutim subota je poseban dio vremena koje stoji odvojeno od vremena uopće. Nema sumnje da je subota "primirje u čovjekovoj borbi za opstanak" (29). No ona je i više od toga, jer je "duboko svjesni sklad čovjeka i svijeta, simpatija za sve stvari i sudjelovanje u duhu koji sjedinjuje ono što je ispod i ono što je iznad" (31, 32).
F. Subota u povijesti i praksi adventista sedmog dana



1. Počeci svetkovanja subote kod adventista

Neki su adventisti počeli svetkovati subotu ubrzo poslije razočaranja 1844. Prvi zagovornici subote bili su Rachel Oakes, T. M. Preble i Joseph Bates. Ellen i James White su ubrzo prihvatili ovo učenje, koje su prikazali na "Biblijskim konferencijama" 1848.

a. Rachel Oakes i T. M. Preble. Do onih koji su pripadali mileritskom pokretu saznanje o suboti došlo je iz dva glavna izvora. Jedan je bio Rachel Oakes (kasnije udata za Nathana Prestona), baptistica sedmog dana koja je još početkom 1844. dijelila baptističke publikacije članovima Christian Brethern Church u Washingtonu, New Hampshire. Pod utjecajem Oakes, Frederick Wheeler, metodistički propovjednik koji je prihvatio adventističko stajalište i kome je u njegovom krugu propovijedanja pripadala ova crkva u Washingtonu, počeo je negdje u ožujku te godine svetkovati subotu. Ubrzo su nekoliko članova obitelji Farnsworth i nekolicina drugih prihvatili subotu. Oni su predstavljali jezgro prve skupine adventističkih svetkovatelja subote. Do 1850. pridružili su se drugim svetkovateljima subote i tako postali jezgro Crkve adventista sedmog dana koja je službeno organizirana 1863.

Drugi izvor iz kojeg su adventistički vjernici saznali za subotu jest jedan članak T. M. Preblea, poznatog mileritskog propovjednika koji je često pisao u adventističkim časopisima. On je živio u Washingtonu, New Hampshire, i možda je za subotu dočuo od nekoga iz Christian Brethern Church u Washingtonu. Subotu je počeo svetkovati u kolovozu 1844. Što više, pripremio je o tom predmetu članak koji je 28. veljače 1845. objavljen u Hope of Israel. Ovaj je članak kasnije ponovo tiskan kao traktat i u tom je obliku dospio u ruke mnogim adventistima, među ostalima i Josephu Batesu.

b. Joseph Bates. Prebleov članak došao je u ruke Josephu Batesu u ožujku 1845. i Bates je odmah pokazao veliko zanimanje za izloženi materijal. Sam je uskoro počeo pisati o predmetu subote i u svibnju 1846. izrazio svoja nova osvjedočenja u kratkom ulomku pri kraju traktata od trideset i devet stranica The Opening Heavens. Na ovaj ga je traktat nadahnulo čitanje rasprave O. R. L. Crossiera o nebeskom Svetištu u Danielu 8,14. Neobično je, ali u Opening Heavens Bates nije povezao subotu s Kovčegom saveza na nebu, spomenutom u Otkrivenju 11,19., već samo s Kovčegom u drevnom izraelskom Svetištu.

Batesova prva publikacija posvećena isključivo suboti bila je Seventh Day Sabbath, a Perpetual Sign, traktat od četrdeset osam stranica koji je objavljen u kolovozu 1846. Preble je spomenuo tekst iz Daniela 7,25 kao ispunjenje aktivnosti "malog roga" u nastojanju da promijeni "blagdane i Zakon", a Bates je slijedio njegov način razmišljanja u Tract Showing That the Sevent Day Should Be Observed as the Sabbath Day, prema kojem "su svi koji praznuju prvi dan sedmice kao 'subotu' papini svetkovatelji nedjelje!! i kršitelji Božje subote!!!" (10)

Međutim u svojim publikacijama Bates je počeo ići dalje od tradicionalnog tumačenja baptista sedmog dana, ukazujući na vezu između subote i "vijesti trojice anđela" iz Otkrivenja 14,9-11. U svom drugom izdanju (siječanj 1847) te u djelima Vindication of the Seventh-day Sabbath (siječanj 1848) i A Seal of the Living God (siječanj 1849), postupno je stigao do razumijevanja povezanosti subote s Kovčegom na nebu, kao i o tome da ona predstavlja "pečat živoga Boga" spomenutog u Otkrivenju 7.

c. James i Ellen White. Ellen Harmon se po svemu sudeći prvi put upoznala s pitanjem subote 1846. kad je sa sestom i Jamesom Whiteom posjetila Josepha Batesa u New Bedfordu, državi Massachusetts. U to vrijeme nije prihvatila Batesova gledišta o suboti. James White i Ellen Harmon vjenčali su se 30. kolovoza 1846, istog mjeseca kada je izašlo prvo izdanje Batesova traktata o suboti. Dokazi iz tog traktata naveli su James i Ellen da već te jeseni (1T 75) počnu svetkovati biblijsku subotu i naučavati je i braniti. U travnju iduće godine Ellen je imala prvo viđenje o suboti (EW 32-35), viđenje koje je potvrdilo ono što su već doznali pažljivim proučavanjem Biblije uz mnogo molitava.

d. "Subotnje konferencije." Tijekom najranije faze razvoja adventisti koji su svetkovali subotu nisu imali službene organizacije, ali je 1848. dobar broj njih prisustvao malim mjesnim sastancima na sedam mjesta. Ovi su sastanci kasnije nazvani "subotnjim konferencijama" zato što su bili sastanci "prijatelja subote" zainteresiranih za "vijest trojice anđela" (Otk 14,9-11). Na ovim se konferencijama govorilo o odabranim predmetima, uključujući i subotu; one su pomogle stvaranju osjećaja jedinstva za inače jako raštrkane skupine adventističkih svetkovatelja subote.

e. Vrijeme početka subote. Za sve veći broj adventističkih svetkovatelja subote tek je 1850-tih bilo potpuno razjašnjeno vrijeme njezinog početka i završetka. Premda su baptisti sedmog dana subotu svetkovali od zalaza do zalaza sunca na osnovi biblijski dokaza (na primjer Mk 1,32), Joseph Bates bio je mišljenja da subota treba početi petkom u šest poslije podne a završiti subotom u isto vrijeme (RH, 21. travnja 1851). Međutim Batesovo stajalište nije dobilo opću podršku među adventističkim svetkovateljima subote. James White je 1855. pisao: "Nikad nismo bili potpuno osvjedočeni svjedočanstvom iznesenim u prilog šest sati poslije podne." (Isto, 4. prosinca 1855) U to vrijeme, osim onih koji su prihvatili Batesovu praksu, bilo je nekih koji su subotu svetkovali od ponoći do ponoći, drugi su je svetkovali od zalaza do zalaza sunca, a treći su opet smatrali da subota treba početi u subotu ujutro.

S obzirom na ova različita gledišta, J. N. Andrews je dobio zadatak da ovaj predmet temeljito ispita. U svom pisanom izvješću, koje je objavljeno u istom broju Review and Heralda kao i komentar Jamesa Whitea, dokazao je iz Starog i Novvog zavjeta da je biblijska riječ "veče" označavala zalazak sunca. Prije toga je svoje nalaze usmeno iznio na jednom skupu adventističkih svetkovatelja subote, koji su gotovo svi prihvatili njegovo rješenje ovog pitanja. Među onima koji se nisu složili s njima bili su Joseph Bates i Ellen White, koji su se i dalje držali početka subote u šest sati poslije podne. Međutim na kraju tog skupa Ellen White je primila viđenje u kojemu joj je bilo pokazano da subotu treba svetkovati od zalaza do zalaza sunca. Dvanaestak godina kasnije James White je mogao napisati da je ono viđenje "riješilo stvar s bratom Batesom i ostalima, i otad je po ovom pitanju među nama preovladao opći sklad" (RH, 25. veljače 1868).

f. Subota i proročanstvo/eshatologija. Od samog početka je većina adventističkih svetkovatelja subote prihvatila iste razloge, argumente i razumijevanje što su ga o suboti imali baptisti sedmog dana. Baptisti sedmog dana su imali snažne biblijske argumente iz Starog i novog zavjeta, ali su propustili povezati subotu s drugim teološkim konceptima, uključujući razne vidove proročkog ispunjenja i eshatološku usmjerenost nekih ulomaka Svetog pisma. Jedan od zamjetnih izuzetaka bila je pozornost koju su ukazivali tekstu u Danielu 7,25 i s njim povezanim ulomkom u Otkrivenju 13,5.6.

Međutim, kad su Bates i drugi nastavili proučavati o suboti, ubrzo su naišli na njezinu vezu s vijestima trojice anđela u Otkrivenju 14 (posebno s trećom). Zatim su se pojavile nove veze, kao što je Božji pečat u Otkrivenju 7, te zabrana trgovanja i smrtna kazna uključeni u buduće nedjeljno zakonodavstvo kako su opisani u Otkrivenju 13,16.17. Sam Bates je u svojim stalnim publikacijama iznio ove nove zaključke, a ujedno je čvrsto povezao subotu i nebesko Svetište. Povezanost subote sa Svetištem, popraćeno pozivom na buđenje kako je izloženo u Otkrivenju 14, bilo je posebno naglašeno u teologiji o suboti kod Batesa i drugih adventističkih "pionira" koji su bili preteče (a većim dijelom i osnivači) Crkve adventista sedmog dana.

g. Prve publikacije o suboti. Subota je zauzimala prilično prostora u nekima od najranijih časopisa adventista sedmog dana – na primjer, u časopisu Present Truth koji je počeo izlaziti 1849. i njegovom nasljedniku The Advent Review and Sabbath Herald, od 1850. nadalje.

J. N. Andrews je 1861. izdao knjigu od 340 stranica pod naslovom History of the Sabbath and First Day of the Week. Ovo inače opširno djelo prošireno je i revidirano za kasnija izdanja. Andrews se uglavnom držao koncepata i povijesnog pristupa baptista sedmog dana, ali je isto tako obavio temeljito preispitivanje povijesnih izvora. Osim toga, citirao je mnoge pisce svetkovatelje nedjelje. L. R. Conradi se zainteresirao za Andrewsovo djelo, pa je 1891. njegovu History preveo na njemački jezik. Kao koautor je 1912. na engleskom objavio prošireno i temeljito revidirano izdanje, naznačivši da se radi o "četvrtom izdanju".

2. Adventističko svetkovanje subote

Crkva adventista smatra Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta normativom svoje teologije i prakse. Iz tog razloga adventisti svetkuju sedmi dan, subotu. Tog dana nastoje slijediti odgovarajuće starozavjetne propise, ali posebno Kristov primjer u Novom zavjetu, koji pokazuje kako se treba odnositi prema tom danu. Na osnovi biblijskih dokaza adventisti sedmog dana su prihvatili svetkovanje subote od petka uvečer do zalaza sunca u subotu uvečer. Sve ovo vrijeme smatraju posvećenim Bogu. To je vrijeme kad zbog duhovnog osvježenja ostavljaju po strani osobne poslove i interese. Osim toga, adventisti vjeruju da pravilna priprema za istinsko svetkovanje subote mora biti svakodnevna praksa prihvaćanja Krista kao Gospodina u kršćaninovu životu, pa se stoga ni u kom slučaju ne smiju zanemariti svakodnevna osobna bogoslužja i pokoravanje Kristu.

U subotu prije podne (ili u izuzetnim slučajevima poslije podne) adventisti se okupljaju na redovno bogoslužje. Ovo se obično sastoji od (1) subotnje škole, u kojoj je najvažnije proučavanje biblijske pouke (obično u malim skupinama ili "razredima", uz posebne dijelove pripremljene za mladež i djecu), (2) kratkog "misionarskog" dijela u kome se polažu planovi za mjesne misionske aktivnosti i kršćansku "službu pomaganja" te (3) bogoslužja u kojem je naglašeno čitanje Svetog pisma i propovijed. Svaka tri mjeseca ovaj dio subotnjeg bogoslužja uključuje i proslavljanje obreda poniznosti (pranja nogu) i Gospodnje večere, prema Kristovu primjeru i uputama iznesenim u Ivanu 13,1-17; Mateju 26,26-30; 1. Korinćanima 11,23-29.

U mnogim adventističkim crkvama održavaju se i sastanci petkom uvečer i subotom poslije podne ili uvečer. Tamo gdje takvih sastanaka nema ili nije moguće prisustvovati njima, početak i završetak subote označava osobno ili obiteljsko bogoslužje. Adventisti sedmog dana tijekom subotnjih sati izbjegavaju obavljanje privatnih poslova te svjetovna zadovoljstva i zabave (kao što su športovi). Često odlaze u šetnje u prirodi (posebno djeca i mladež), sudjeluju u misionskom radu mjesne crkve ili održavaju duhovna druženja s drugim adventistima ili neadventistima, što je u skladu s božanskim uputama za svetkovanje subote. Premda ordinacije adventističkih liječnika subotom nisu otvorene, oni su spremni odazvati se pozivu da pomognu bolesnima, kao i osobama u bolnici. Sve neophodno osoblje u adventističkim zdravstvenim ustanovama subotom služi prema dežurstvu, tako da su pacijenti uvijek zbrinuti, premda su uobičajeni poslovi tijekom subote obično smanjeni.

Stajalište adventista sedmog dana o korištenju subotnjeg vremena prikladno je objasnila Ellen White, čije spise poštuju u Crkvi adventista sedmog dana: "Subota nije zamišljena da bude razdoblje beskorisnog nerada. Zakon zabranjuje svjetovni rad na Gospodnji dan odmora; naporan rad kojim zarađujemo za život mora prestati; nikakav rad tog dana za svjetovna zadovoljstva ili korist nije u skladu sa Zakonom; ali kao što je Bog prestao sa svojim stvaralačkim radom i odmarao u subotu, i blagoslovio je, tako i čovjek treba napustiti svoje zanimanje iz svakodnevnog života i te svete trenutke namijeniti zdravom odmoru, službi Bogu i svetim djelima." (Čežnja vjekova, str. 162)

U skladu s važnošću svetkovanja subote, 1982. godine izdano je veće djelo pod naslovom The Sabbath in Scripture and History (Subota u Svetom pismu i povijesti). Ovo djelo je zajednički proizvod devetnaestorice stručnjaka i u pojedinostima razmatra pitanje subote u Starom i Novom zavjetu, kao i u kršćanskoj povijesti. Tri su poglavlja posvećena teologije o suboti.







2. Adventističko svetkovanje subote

Crkva adventista smatra Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta normativom svoje teologije i prakse. Iz tog razloga adventisti svetkuju sedmi dan, subotu. Tog dana nastoje slijediti odgovarajuće starozavjetne propise, ali posebno Kristov primjer u Novom zavjetu, koji pokazuje kako se treba odnositi prema tom danu. Na osnovi biblijskih dokaza adventisti sedmog dana su prihvatili svetkovanje subote od petka uvečer do zalaza sunca u subotu uvečer. Sve ovo vrijeme smatraju posvećenim Bogu. To je vrijeme kad zbog duhovnog osvježenja ostavljaju po strani osobne poslove i interese. Osim toga, adventisti vjeruju da pravilna priprema za istinsko svetkovanje subote mora biti svakodnevna praksa prihvaćanja Krista kao Gospodina u kršćaninovu životu, pa se stoga ni u kom slučaju ne smiju zanemariti svakodnevna osobna bogoslužja i pokoravanje Kristu.

U subotu prije podne (ili u izuzetnim slučajevima poslije podne) adventisti se okupljaju na redovno bogoslužje. Ovo se obično sastoji od (1) subotnje škole, u kojoj je najvažnije proučavanje biblijske pouke (obično u malim skupinama ili "razredima", uz posebne dijelove pripremljene za mladež i djecu), (2) kratkog "misionarskog" dijela u kome se polažu planovi za mjesne misionske aktivnosti i kršćansku "službu pomaganja" te (3) bogoslužja u kojem je naglašeno čitanje Svetog pisma i propovijed. Svaka tri mjeseca ovaj dio subotnjeg bogoslužja uključuje i proslavljanje obreda poniznosti (pranja nogu) i Gospodnje večere, prema Kristovu primjeru i uputama iznesenim u Ivanu 13,1-17; Mateju 26,26-30; 1. Korinćanima 11,23-29.

U mnogim adventističkim crkvama održavaju se i sastanci petkom uvečer i subotom poslije podne ili uvečer. Tamo gdje takvih sastanaka nema ili nije moguće prisustvovati njima, početak i završetak subote označava osobno ili obiteljsko bogoslužje. Adventisti sedmog dana tijekom subotnjih sati izbjegavaju obavljanje privatnih poslova te svjetovna zadovoljstva i zabave (kao što su športovi). Često odlaze u šetnje u prirodi (posebno djeca i mladež), sudjeluju u misionskom radu mjesne crkve ili održavaju duhovna druženja s drugim adventistima ili neadventistima, što je u skladu s božanskim uputama za svetkovanje subote. Premda ordinacije adventističkih liječnika subotom nisu otvorene, oni su spremni odazvati se pozivu da pomognu bolesnima, kao i osobama u bolnici. Sve neophodno osoblje u adventističkim zdravstvenim ustanovama subotom služi prema dežurstvu, tako da su pacijenti uvijek zbrinuti, premda su uobičajeni poslovi tijekom subote obično smanjeni.

Stajalište adventista sedmog dana o korištenju subotnjeg vremena prikladno je objasnila Ellen White, čije spise poštuju u Crkvi adventista sedmog dana: "Subota nije zamišljena da bude razdoblje beskorisnog nerada. Zakon zabranjuje svjetovni rad na Gospodnji dan odmora; naporan rad kojim zarađujemo za život mora prestati; nikakav rad tog dana za svjetovna zadovoljstva ili korist nije u skladu sa Zakonom; ali kao što je Bog prestao sa svojim stvaralačkim radom i odmarao u subotu, i blagoslovio je, tako i čovjek treba napustiti svoje zanimanje iz svakodnevnog života i te svete trenutke namijeniti zdravom odmoru, službi Bogu i svetim djelima." (Čežnja vjekova, str. 162)

U skladu s važnošću svetkovanja subote, 1982. godine izdano je veće djelo pod naslovom The Sabbath in Scripture and History (Subota u Svetom pismu i povijesti). Ovo djelo je zajednički proizvod devetnaestorice stručnjaka i u pojedinostima razmatra pitanje subote u Starom i Novom zavjetu, kao i u kršćanskoj povijesti. Tri su poglavlja posvećena teologije o suboti.

dragomir je napisao/la:

Mala ispravka subota nije sveta niti moze biti, Svet je Bog i ljudi koje On posvecuje

Kad si već krenio ispravljat, možeš nastavit sa ovim tekstovima iz Biblije. Kad završiš javi pa ću ti nać još.

POS 2:3 I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.
IZL 20:10 A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu.
IZL 31:14 Držite, dakle, subotu,jer je ona za vas sveta.
NEH 9:14 Ti si im objavio svoju svetu subotu, zapovijedi, naredbe i Zakon si im propisao po glasu sluge svoga Mojsija.
IZA 58:13 Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajuć od puta, bavljenja poslom i pregovaranja

Ja sam samo rekao da iako drzimo i obelezavamo sedmi dan tada treba da proslavljamo Boga, i pisemo hvalospeve i pesme njemu.

Ali evo neka ti to objasni justin vas teolog ja nemam vremena ni potrebe, dakle justin to kaze ovako,

Doista ne bi bilo smisla da je Bog blagoslovio i posvetio ovo vrijeme isključivo za samoga sebe. Inače su u Bibliji Božji blagoslovi uvijek usmjereni prema van, prema drugima, prema ljudima. Blagoslivljanje je u Bibliji izraz za stavljanje dobrobiti na nekoga ili nešto. Blagoslovi osiguravaju plodnost, prosperitet, te obilje svega što je čovjeku potrebno. Na primjer, Bog je blagoslovio prvi par, rekavši im: „Budite plodni i množite se“ (Postanak 1:28; također vidi: 9:1; 49:22-26). Božji blagoslovi rezultiraju očuvanjem i osiguravanjem obilatog, bogatog života. Ovo je lijepo izrazio psalmist David, u 133. Psalmu. Dakle, činjenica da je Bog blagoslovio subotu, znači da ju je učinio kanalom kroz kojega ljudski život može primiti blagotvornu i oživljavajuću silu. Možemo li zamisliti da se Bog na sedmi dan odmarao i divio djelu svojih ruku, dok su Adam i Eva radili u vrtu? Blagoslov mora biti za stvorena bića koja žive u svijetu u kojemu je uspostavljen sedmi dan. Kako bi primili ovaj blagoslov, oni će posvetiti taj dan kao što je i Bog to učinio, promjenom svog ponašanja. Subota kao vrhunac stvaranja sedmog dana prvoga tjedna pokazala je da ljudska bića, stvorena šestog dana, trebaju zajedništvo s Bogom, da bi bila potpuna. Isus je potvrdio da Bog nije jednostavno kanio imati neke vlastite koristi od odmaranja u sedmi dan i od blagoslivljanja i posvećivanja tog dana (vidi: Marko 2:27 – ovaj tekst ćemo kasnije detaljno obraditi).

dragomir je napisao/la:

Ja sam samo rekao da iako drzimo i obelezavamo sedmi dan tada treba da proslavljamo Boga, i pisemo hvalospeve i pesme njemu.

Mislim da se mi ustvari razilazimo u definiciji svetosti. To što je nešto posvećeno, ne znači da treba bit predmet obožavanja. Mi smo već na ovom forumu imali temu o svetosti, i tu je data definicija sa kojom se u potpunosti slažem:

Svetost je odvojenost za Boga i Njegovu stvar

a to se odnosi i na subotu. Ako je nekome subota sama po sebi postala predmet obožavanja, to je jednostavno rečeno, idolopoklonstvo.

dragan je napisao/la:

dragomir je napisao/la:

Mala ispravka subota nije sveta niti moze biti, Svet je Bog i ljudi koje On posvecuje

Kad si već krenio ispravljat, možeš nastavit sa ovim tekstovima iz Biblije. Kad završiš javi pa ću ti nać još.

POS 2:3 I blagoslovi Bog sedmi dan i posveti, jer u taj dan počinu od svega djela svoga koje učini.
IZL 20:10 A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Jahvi, Bogu tvojemu.
IZL 31:14 Držite, dakle, subotu,jer je ona za vas sveta.
NEH 9:14 Ti si im objavio svoju svetu subotu, zapovijedi, naredbe i Zakon si im propisao po glasu sluge svoga Mojsija.
IZA 58:13 Zadržiš li nogu da ne pogaziš subotu, i u sveti dan ne obavljaš poslove; nazoveš li subotu milinom a časnim dan Jahvi posvećen; častiš li ga odustajuć od puta, bavljenja poslom i pregovaranja

Dragane, ovaj posljednji citat me nosi kao na krilima radosti: nazoveš li subotu milinom. Ja nisam adventista i ne znam objasniti te stvari, ali ja sam doživjelu milinu, to je nešto neopisivo, to je drugačije nego ostalo, to je nešto kao siguran znak, kako to objasniti, ima li riječi za to? Ja sam kršćanka, pentekostalnog toka od 1980. godine, a tek u kasnu jesen 2006. sam prvi put doživjela neopisivu milinu kad sam u svojoj kući sa svojom djecom, prvi put zalaskom sunca dočekala taj poseban blagoslov. Hvala Isusu što mi je dao tu milost da sam mogla to doživjeti. Kada se u tihovanju sretnem sa Gospodinom u čekanju subotnjeg blagoslova, ja se obnovim. Zato mi je sada jasno zašto ljudima kojima je to pokazano, ne dotuži i nije im teško misliti na petak i zalazak sunca, sve pripreme, urede, svečano, tiho, mirno, skladno, a Ljubav koja dođe tada, ma čovječe, oču puknut od ljubavi božje. Kazat će netko: pa svaki dan to treba biti tako. I ja kažem, ali nije. Zaista Bog ne laže: posebno je blagoslovio subotu.

U Isusu smo mi i subota i moral, i etika, i posvećenje i sve, baš sve. Njegovom krvlju smo očišćeni, Duhom svetim posvećeni i posinjeni a subotom blagoslovljeni da se obnavljamo u svom umu i sjećamo stvaranja i sjećamo Isusove smrti za nas, sjećanja odakle smo došli ....

Da sam glavni popa, ja bih uvela svakog početka subote i euharistiju i čitanje evanđelja, možda to i uradim, uvijek mi je puna kuća i dolaze i mladi i stari, neka rastemo u spoznaji Boga i svega što je On učinio za nas. Možda sam vam čudna, ali ja sam jako sretna sa mojim Gospodom, hvala Bogu što mi je učinio milost i kompletira me kao vjernicu. Zamislite samo, moji prijatelji su većinom katolici i zajedno dočekamo subotnji blagoslov, da vidite tu radost. I pjevamo: Krist, jednom stade na žalu. I , Mi stojimo na stijeni Isusu.

Ta ja ću ujedinit kršćane u mom gradu.

Pa gde ti je logika da dan traje od jutra do večeri, a kada te neko pita kojeg dana si se rodio, šta ti kažeš? Nisam se rodio ni jednog dana, ja sam se rodio noću!

Da ali bi tada Bog morao reci obelezavajte dan i noc, kao sto je koristio taj termin u proroku Danielu, govoreci o svetom narodu i njegovoj snazi, koristio je izraz 1300 dana i noci. Ali kada je govorio o suboti on nikada nije rekao obelezavajte dan i noc sto bi bio period od 24 sata.

Nego je rekao obelezavajte dan subotnji i to jedino moze znaciti od izlaska do zalaska sunca.

Shvatam te, teško je nama to riječima objasnit.

To i govorimo, ne riječima, što uči čovječja mudrost, nego što uči Duh, duhovno duhovnim tumačeći.
Tjelesni čovjek ne prima što je od Duha Božjega; jer mu je ludost, i ne može da razumije, jer treba da se duhovno prosuđuje.

Dragane
nažalost si u pravu. Ljudi koji su sljepi da bi u Božjoj suboti prepoznali milinu i dan posvemašnjeg odmora - ne mogu to razumjeti. Za njih je to ludost. Doista, "tjelesan čovjek ne prihvaća duhovno, jer je to za njega ludost". Zapovijed o svetkovanju subote je jedina od deset zapovijedi koja nije vezana uz ljudsku logiku!!! Čovjeku je logično da ne treba krasti, lažno svjedočiti i ubijati. Ali, subota??? Kakve veze ima subota sa Božjim moralnim odredbama??? Najsretniji bi bili kada bi Bog objavio da se zabunio kada je subotu stavio među moralne odredbe!!! A ona je tu upravo zato da bude test vjernosti, ispit poslušnosti!!! Da li će se čovjek više oslanjati u svojoj pobožnosti na sebe (svoje mišljenje, svoju logiku), nego na Boga!!! I velika većina pada upravo na tom testu. Imaju zaključenu čistu jedinicu u "Božjem imeniku" u "Božjoj školi". Na njihovu žalost!!!
Kako da im se pomogne??? Ako govoriš o suboti - ne slušaju!!! Ako objašnjavaš važnost i značaj subote - traže izgovore po Bibliji samo da je ne bi prihvatili. Radije idu u razmatranja Pavlovih poslanica nego da se zagledaju u Božji Zakon, u Zakon koji je sam Bog ispisao svojim prstom!!! Žele Pavla suprotstaviti Bogu!!! Smješno, zar ne? Ni Mojsije ga nije smio napisati - toliko je svet!!! A ne bi smjeli ni Pavao, ni Petar, ni Ivan. Jasnoj Božjoj zapovijedi žele suprotstaviti Petra i Pavla, Ivana i Jakova (njihove poslanice)!?!? Ne shvaćaju da su to bili ljudi kojima je bila milina svetkovati Božju subotu!!! A bili su kršćani!!! I nisu bili "pod Zakonom", nego je Zakon bio u njima!!! Kako im to "nacrtati", kada su "zatvorili uši" da ne čuju Božju volju. Nama jedino preostaje da se molimo za njih, da se ne oslanjaju na vlastitu logiku, nego na nepogrešivu Božju riječ!!!
Pozdrav

Zašto mi zamjeraš što stalno govorim o važnosti i značaju Zakona Božjeg? Bez Božjeg Zakona - nema ni grijeha. A kada nema grijeha - što će ti Krist kao Spasitelj od grijeha??? Ako nema grijeha, za što si se ti to kajao??? Ako je Zakon stvar prošlosti: onda današnji ubojice i lopovi ne moraju strahovati od Božje osude, kada nema Zakona koji bi to branio!!! Onda idolopoklonici i kršitelji subote mogu mirno činiti svoju volju, jer ih Bog nema na osnovu čega proglasiti grešnicima - odnosno prekršiteljima Zakona Božjeg!!! Onda Krist ne mora više ljudima danas govoriti "idi i ne griješi više" - kad grijeha nema (Krist je pokrio sve grijehe)!?!?

Nema potrebe da ti bilo kome bilo sta crtas, prijatelju, to ako si ti nasao utehu u adventistickoj crkvi ne mora znaciti da je ona savrsenstvo savrsenstvo. To sto postujes subotu iako to Biblija ne zahteva od tebe je tvoje pravo.

Ako mislis da Hrist nije ukonio grehe iz tvoga srca nego da pravdu dobijas poslusnoscu zakonu i to Mojsijevom onda je to tvoja zabluda i imas svako pravo na nju, ali to sto kazes da neko ide u analizu Pavlovih poslanica da bi ih suprotstavio Mojsiju to se mislim odnosi ovde na mene, ja niti suprotstavljam Pavla Mojsiju niti mi pada napamet.

Ja samo precizno iznosim njegove reci, ako one za tebe nisu konacni autoritet to je vec tvoj problem, i zaista kako takvim ljudima otvoriti oci.

Kako im reci da nesto sto je dokazano lazno prorostvo, ne moze biti Bozija Istina, kako im otvoriti oci da vide da ne mogu slepo slediti nauku jedne zene, koja je samozvano zauzela poziciju koja joj ne pripada.

Ne Bog otvata i zatvara oci, a ti ako si iskren kao sto kazes da jesi proveri ove stvari.

I prestani se ponasati kao neciji ucitelj posebno ne kao ucitelj pisma jer po svemu nemas bas puno dara da iznosis stihove pisma na jasan, jednostvan i neprotivrecan nacin.

Jedino sto imas je tvoj vlastiti zanos tvojom crkvom na to imas svako pravo ali da to proglasavas dokazanim istinama ne.

Dragomire
vidim da ovo nikamo ne vodi. Ti imaš svoje razumjevanje, a ja svoje. Ne možemo se razumjeti, jer imamo sasvim oprečne poglede pa najvažnijim biblijskim pitanjima.
Želim ti Božji blagoslov i sreću u životu!!! Simply

Upotpunosti se slazem sa tobom simply, u jednom trenutku sam pomislio da si ti od svih ovde prisutnih vasih teologa spreman da branic celinu svog ucenja.

Medjutim ispostavilo se da i ti kao i oni imaju samo svoju pricu o zakonu i suboti, i jednostavno beze od celine adventisticke nauke, pa tako nije prijatna tema Wilijam Miler i njegovo promaseno prorostvo o dolasku Hrista, to je svakako bolje ne pominjati, kao ni teoriju o istraznom sudu, pa tzv. ociscenju Svetinje nad Svetinjama od 1844, vazna je jedino subota.

Bice da nije. Pomislio sam da ti imas vise iskrnosti u sebi i da za tebe ovo nisu nepozeljne teme. Prevario sam se.

I ja tebi zelim svako dobro,

Dragomir

<BLOCKQUOTE>
<BLOCKQUOTE>

dragomir je napisao/la:

Upotpunosti se slazem sa tobom simply, u jednom trenutku sam pomislio da si ti od svih ovde prisutnih vasih teologa spreman da branic celinu svog ucenja.

Medjutim ispostavilo se da i ti kao i oni imaju samo svoju pricu o zakonu i suboti, i jednostavno beze od celine adventisticke nauke, pa tako nije prijatna tema Wilijam Miler i njegovo promaseno prorostvo o dolasku Hrista, to je svakako bolje ne pominjati, kao ni teoriju o istraznom sudu, pa tzv. ociscenju Svetinje nad Svetinjama od 1844, vazna je jedino subota.

Bice da nije. Pomislio sam da ti imas vise iskrnosti u sebi i da za tebe ovo nisu nepozeljne teme. Prevario sam se.

I ja tebi zelim svako dobro,

Dragomir

Dragomire,kako nisi ustanju ne pokazati toliku netrpeljivost prema adventistima,ne shvatam,da covjek koji se toliko kiti Duhom Svetim dopusti sebi ovakovu niskost,zbiljam si presao sve granice,razumjevanja tolerancije,razboritosti,,,dokle covjece....dokle??Pa znas li za postojanje Boga,pa znas li za astronomsko vrijeme,pa kako ti objasnjavati pocetak dana i veceri po stvaranju,stvarno nemam rijeci za ovakve vjernike,opet i uvijek ti kazem,braca katolici i pravoslavci imaju moj respekt jer su posteni,kazu,subota je u dekalogu,ali su nase crkve promjenile,i mi prihvatamo sto crkva kaze.A vi se usudjujete mjenjati zakon,i bez premca,bez premca osudjujete ljude koji se trude zivjeti po Bibliji,a izvodite neku svoju teologiju,dokazujete,nesto sto,vam govori vas prorok,dokazujes da je zena stvorenje drugog reda,ma ljudi dokle cete,daj obratite se Bogu i trazite istinu.</BLOCKQUOTE></BLOCKQUOTE>

dina, samo nesto o kulturi toleranciji ako nisi primetila tebi nisam niti napisao tu poruku.

Još jednom ću ponoviti šta Pismo kaže da će u NZ biti počinak Božijeg naroda.

Izaija 28:10-13.
Jer zapovijed po zapovijed, zapovijed po zapovijed, pravilo po pravilo, pravilo po pravilo, malo ovdje, malo ondje.
Dakako, tepavim usnama i tuđim jezikom govorit će tome narodu,
On, koji im je rekao: "Ovo je počivalište - dajte počinak umornima! - i ovo je okrijepilište." Ali ne htjedoše poslušati.
I bit će im riječ Gospodnja: zapovijed po zapovijed, zapovijed po
zapovijed, pravilo po pravilo, pravilo po pravilo, malo ovdje, malo
ondje. Da idu i padaju nauznak, da se razbiju, da se zapletu i uhvate.

OVO SE NARAVNO JEDINO ISPUNILO NA DAN PENTEKOST IZLIVANJEM SVETOG DUHA, KADA JE BOG JEVREJIMA (TOM NARODU) GOVORIO DRUGIM JEZICIMA!

A da je Subota bila samo senka jedne veće stvarnosti kaže Pismo veoma jasno u Hebrejima 4.

Jer mi, koji vjerovasmo, ulazimo u pokoj, kao što reče: "Tako se zakleh
u gnjevu svojemu, da neće ući u pokoj moj, ako su djela i bila gotova
od postanja svijeta.
Jer negdje reče za sedmi dan ovako: "I počinu Bog u sedmi dan od sviju djela svojih."
I na tom mjestu opet: "Neće ući u pokoj moj."
Budući dakle ostaje, da neki ulaze u njega, dok oni, kojima je najprije javljeno, ne uđoše zbog nevjerovanja;
Opet određuje jedan dan "danas govoreći u Davidu iza tolikog vremena,
kao što je prije rečeno: "Danas, ako glas njegov čujete, neka ne
otvrdnu srca vaša!"
Jer da je Jošua one doveo u pokoj, ne bi poslije govorio za drugi dan.
Dakle je ostavljeno još počivanje narodu Božjemu.
Jer tko je ušao u pokoj njegov, i on počiva od djela svojih, kao Bog od svojih.

OVDE PISMO JASNO I NE DVOSMISLENO GOVORI DA ONI KOJI SU DRŽALI SUBOTU NISU UŠLI U NJEGOV POČINAK, I DA JE ZBOG TOGA OSTAO NEKI DRUGI DAN POČIVANJA BOŽIJEM NARODU. A TAJ DAN JE DANAS AKO GLAS NJEGOV ČUJETE... A TO NIJE SUBOTA, VEĆ JE VEZANO ZA PREPOZNAVANJE BOŽIJEG GLASA!

Neka nam Bog bude milostiv da primimo istine Pisma onako kako ih samo Pismo tumači a ne naše crkve, koje prečesto odstupaju od Biblijskih istina kilometrima i kilometrima daleko.

Brat Aladin
www.nevesta-hristova.org