Problem adolescenata

I pored uvjerljivosti novije empirijske gradje koja opravdava prihvatanje shvatanja kako adolescencija za vecinu mladih nije doba turbulencije,treba istaknuti kako je to ipak doba velikih i relativno brzih promjena na tjelesnom,psihickom i socijalnom planu.Zbog tih i takvih promjena razumno je ocekivati da ce mladi ljudi imati probleme.
Kako se kao krscanin treba postaviti,prema adolescenciji?

Neznam da li u vasim crkvama primjecujete ovakve ljude,koji bi danas sutra trebali preuzeti sluzbu u crkvama,kako se ophodite prema njima?

Mislim,ne samo u crkvama nego opcenito,bi se trebalo prema ovoj populaciji,jako pazljivo obnasati.To su nasa djeca ,koja ce biti sutra u drustvu,i kako ih sad odgojimo to ce nam bit,nije lako,imamo sina u toj dobi i znam o cemu govorim.

Jako puno se za njih moliti.
Pustiti da prođu ono što moraju.
Puno razgovora i razumjevanja.

Danasnja deca su u velikoj opasnosti otici iz crkve jer ih privlaci svet..tu samo pomaze molitva i odgoj sa Bogom.

Prošla sam sa svojim sinovima ovo osetljivo razdoblje u njihovom životu i mogu da kažem "hvala Bogu što je prošlo"!

Nisam imala nekih većih problema sa njima u tom periodu, a sve zahvaljujući Bogu kome sam se molila za mudrost, razgovoru sa svojim sinovima i prijateljskim odnosom prema njima. Bila sam principijelna majka, nisam pravila kompromise i oni su to znali da cene. Sa druge strane, znali su da u svakom trenutku mogu računati na moju pomoć i razumevanje.

Obojica su već odrasli i svako svojim sposobnostima služi Bogu i bližnjima.

pa..iza crkve je isto dobro,....

<BLOCKQUOTE>

setanist je napisao/la:

pa..iza crkve je isto dobro,....

sto podrazumjevas pod ovim?</BLOCKQUOTE>

ja sam rođeni krščani,,,,ostalo sami zaključite....

<BLOCKQUOTE>

setanist je napisao/la:

ja sam rođeni krščani,,,,ostalo sami zaključite....

Buduci da sam protestanske,denominacije,za mene rodjeni krscanin ne znaci i stvarni krscanin,jer stvarni krscanin,mora zivjeti svoj krscanski zivot svakim danom,sto ce reci biti rodjeni krscanin trazi i ostati krscanin.</BLOCKQUOTE>

pa....mogu reci i ja nesto o ovome...jel smatram da je vazna ova tema.....kako se odnositi prema adolescentima....hmmm
svi adolescenti imaju "normalne" probleme kroz koje prolaze. Problem prihvacenosti u drustvu, neki obiteljski problemi, itd.
Tu posebno imaju problem adolescenti koji su od malena odgajani u kršćanskom duhu. Jel ako oce da budu prihvaceni u drustvu, moraju piti, pusiti, izlaziti u kafice....itd. A to se suproti uvjerenju njegovom i njegovih roditelja....pitanje je sto ce prevladati. Jel to je kriticno vrjeme u kojem on zeli neka svoja prava u drustvu. I VELIKA je greska kod roditelja sto svoje adolescente smatraju kao neku djecu koja su neozbiljna i nemaju pojma o icemu. Treba ih (adolescente)saslusati i priznati neke svoje pogreske, i pokusati da taj odnos postane vise prijateljski nego nekog nadredjenog i podredjenog. Treba ih pohvaliti za svaku malu stvar koju dobro ucine, ali im jasno reci sta nisu dobro ucinili, znaci treba se praviti neki balans.
Ali im treba i pokazati da su oni bica koja su nekada u pravu, koja imaju pravo glasa i mišljenja, itd.

a od koliko do koliko traje adolescencija?ja sam čuo da od 17 do 20 godina zapravo,iako ugrubo se uzima recimo od 12 do 20

<BLOCKQUOTE>


Cesljugar,mislim da ovdje mozes naci odgovor na tvoja pitanja.

ADOLESCENCIJA




Period adolescencije ima, barem u teoriji, jasno definisane uzrasne granice, tako da možemo da govorimo o ranoj (period od 12. do 15. godine), srednjoj (period od 15. do 21. godine) i poznoj adolescenciji (period od 21. do 25-26. godine). Međutim, individualno gledano, ova granica nije toliko jasna. Neki autori predlažu da se kao kriterijumi početka i kraja adolescencije uzmu biološka i sociološka odrednica, odnosno promene u samom razvoju organizma (sekundarne polne odlike, početak menstrualnog ciklusa kod devojčica i sl.) i socijalna zrelost pojedinca (zasnivanje radnog odnosa, pronalaženje partnera, zasnivanje porodice i sl.). Sociološka odrednica se najčešće uzima kao kriterijum završetka adolescencije.
Sam početak adolescencije najčešće se karakteriše povećanim interesovanjem za seksualne pojave, koje prate ideje o načinu prilagođavanja novim potrebama i novom telesnom izgledu. Zbog toga je u početku adolescentnog perioda osoba veoma osetljiva na sve promene koje se dešavaju u fizičkoj sferi, a pogotovo na komentare koje odrasli, pa čak i vršnjaci, znaju da upute adolescentu, ne razmišljajući mnogo o posledicama.
Ono što je bitno je da je ovo period velikih promena u životu pojedinca, označen i promenama u odnosu prema roditeljima, vršnjacima i moralnim, ideološkim i drugim vrednostima, ali pre svega promenama u odnosu na samog sebe. Adolescent sebe gleda ''drugim očima'', primećuje na sebi fizičke i psihičke promene koje su nastupile. Kod njega dolazi do potpunog prihvatanja polne uloge i postaje emocionalno nezavisan u odnosu na ''značajne'' odrasle iz prethodnog perioda, balansirajući pri tom između stalne potrebe da uđe u svet odraslih i želje da, barem nakratko, ponovo bude dete.
Adolescent od sebe očekuje mnogo, ali i njegova okolina, roditelji, nastavnici, prijatelji pred njega ponekad postavljaju nerealne zahteve. Očekivanja najčešće proističu iz ideje da, umesto ''jučerašnje'' osobe, kojoj su bile potrebne briga i pažnja, sada pred sobom imaju osobu koja treba da bude odgovorna, umešna i sposobna za samostalno delanje u životu.
Promene koje se dešavaju u ovom periodu izuzetno su značajne za dalji razvoj osobe, a ukoliko se u ovom periodu ne završe uspešno razvojni zadaci, kasnije može da dođe do lošeg prilagođavanja ulozi odraslog. Sve te promene imaju cilj da integrišu događaje iz ranijih životnih faza i omoguće razvoj stabilnog identiteta.
Tekst preuzet iz knjige "Vršnjačka medijacija - od svađe slađe", izdavač: Kancelarija nemačke agencije za tehničku saradnju - GTZ ADOLESCENCIJA - KOMPLETAN TEKST:
Adolescencija ( .pdf fajl, veličina: 421 KB)
Podnaslovi: O adolescenciji; Promene u adolescenciji; Promene fizičkog izgleda; Promene u kognitivnom funkcionisanju; Socijalna kognicija - razumevanje socijalnih odnosa; Egocentrizam u adolescenciji; Promena slike o sebi; Identitet u adolescenciji; Emocionalni razvoj u adolescenciji; Odnos sa roditeljima; Odnos sa vršnjacima; Adolescencija - kontinuitet ili diskontinuitet
Radionice za praktičnu primenu:

I Radionica: Upoznavanje
II Radionica: Ko sam sve ja?
III Radionica: Kako me drugi vide?
IV Radionica: Šta mi je bitno?
V Radionica: Pritisak vršnjaka
VI Radionica: Promene
VII Radionica: Hronosinklastički infundibulum</BLOCKQUOTE>

Kako razgovarati s tinejdžerom?



29. 10. 2007.

Skup mladih djevojaka i mladića od trinaeste do devetnaeste godine poznat nam je danas pod anglizmom tinejdžeri. Bez obzira koliko nam je riječ sama po sebi jasna, svima je razvidno da je ova skupina posebno ranjiva, osobita, fluidna, da je u stanovitu smislu problematična. Tako jedan od majmuna u filmu Planet majmuna kaže: "Želimo li komu problema, pošaljimo mu u kuću ljudskog tinejdžera." Dok ih promatram na ulici ili u školi, izgledaju mi, biblijskim jezikom rečeno, "kao ovce bez pastira". Sugestibilni kakvi jesu, pogodni su kupci za prodaju sve moguće robe, uključujući različne iluzionističke tvari i sredstva, te lako dostupne žrtve za manipulaciju s teškim posljedicama.

Vjerujem da nisam jedina koja osjeća sućut i empatiju prema tinejdžerima. Mnogi roditelji, učitelji, odgajatelji obuzeti su mišlju kako doprijeti do uma i srca dojučerašnje ljupke djece koja su preko noći postala tako nedostupna, odsutna, šutljiva, ili pak arogantna. Svi se stručnjaci slažu da je jedan od ključeva za pomoć tinejdžerima uspješna komunikacija. Drugim riječima, roditelji i učitelji morali bi naučiti s njima kvalitetno i valjano razgovarati. Navest ću nekoliko smjernica za takvu dobru komunikaciju s tinejdžerima:

a) Svojim riječima i govorom tijela pokažite im da ih prihvaćate. Budući d asu vrlo osjetljivi, oni će vrlo brzo shvatiti zanimate li se za njih iskreno ili ne, jeste li kritički raspoloženi ili vam je stalo do njihove dobrobiti, držite li na umu stalno njihove greške ili ih jednostavno smatrate pogrešivim ljudskim stvorovima poput sebe. Ako steknu dojam da od njih očekujete ono što ne očekujete ni od samih sebe, izgubili ste ih.

b) Ne pokušavajte im reći da ih potpuno razumijete. Jer, tko može razumjeti u cijelosti jednog, jedinstvenog, unikatnog tinejdžera? Ako mu kažete: "Ah, nije to ništa, i ja sam to prošao…" ili: "Svi to doživljavaju u tvojim godinama", vi ste pojednostavili njegov doživljaj, i tinejdžer će izgubiti povjerenje u vas.

c) Jasno im dajte znati da je loše ponašanje loše. Nikada im ne povlađujte u zlu. To što ih prihvaćate kao osobe ne znači i povlađivanje njihovim pogrešnim izborima. Tako otac može reći svome sinu: "Čuo sam da pušiš cigarete. Ti znaš da se ne slažem s time. Nerado, ali nužno ti zbog toga moram ukinuti džeparac."

d) Govorite jezikom odraslih, ne pokušavajući oponašati njihov sleng. Odrasli koji se pokušavaju odijevati i govoriti kao mladi smiješni su i neautoritativni u njihovim očima. Vi jednostavno trebate imati osjećaj da ste druga generacija i da vas oni samo tako i vide i uvažavaju.

e) Klonite se opaski u vezi s njihovim izgledom. Tinejdžeri se ionako dostatno opterećeni svojim izgledom. Ne morate im i vi stalno govoriti o tome, pogotovu ne o bilo čemu što je u vezi s njihovom bolnom točkom. "Ti izgledaš kao bandera", "Ti si kao štapić", "Vidi, kako si debela" i sl. – rečenice su koje ih mogu neizmjerno boljeti. Njihov pogrešan izbor odjeće također ne treba odmah osuditi kao najveći zločin. Možemo reći: "Meni se više sviđaju majice koje pokrivaju leđa i zdravije su."

f) Ne odlučujte namjesto njih. U različitim situacijama učite ih da sami donose odluke i govorite im: "Ti odluči" ili "Ti izaberi." Dajte im slobodu, pokažite im da su već dostatno dorasli. Ne morate vi odlučivati o svemu, pa čak ni u delikatnim situacijama kao što je, na primjer, izbor srednje škole.

g) Ne izražavajte se negativistički. Ni u kojem slučaju ne govorite: "Nikad se nećeš promijeniti", "Od tebe nikada ništa" i sl. Mračnjačke prognoze su ubitačne i nikada, nikada ih ne bi nijedan odgovoran roditelj, ili bilo koja odrasla osoba, smjeli izgovoriti. Naprotiv, govorite im ono što će podignuti razinu njihova samopoštovanja. Pohvalite ih.

h) Slušajte ih pozorno s empatijom i ljubavlju. Pravilo je da odrasli trebaju puno više slušati i puno manje govoriti. Kad ih saslušate, ponovite svojim riječima srž njihova iskaza. Tako će znati da ste ih pažljivo slušali, a to im najviše i treba. Oni trebaju nekoga tko će ih slušati i razumjeti. U tome je gotovo cijela priča. Slijedeći korak je da možda lagano racionalizirate njihov položaj ili situaciju – dalje će sve oni sami riješiti. Ne pokušavajte im nadugačko propovijedati. Izražavajte se u kratkim i jezgrovitim rečenicama. Smjernica bi, dakako, moglo biti još. No, vrijeme je da shvatimo kako osim poznatih smrtnih grijeha postoji još jedan: grijeh zanemarivanja tinejdžera.


Đurđica Garvanović-Porobija

Veoma je ovo zanimljivo,samo brzo odrastemo i vise ne razumijemo mladje,zbiljam bi morali pokazivati vise volje za ovu populaciju.

Poslušnost





Moja šesnaestogodišnja kći uopće me više ne sluša. Očajna sam. Što da radim s njom?

Ako vas to tješi, neposlušnih tinejdžera (i očajnih roditelja) ima na milijune. I ne vjerujem da postoji univerzalni odgovor za sve slučajeve. Svima je zajedničko da je dob u kojoj se vaša kći sada nalazi inače karakteristična po preispitivanju autoriteta i prkosu, pa je neposlušnost u mnogočemu prirodna pojava. Vaša kći sada traži samu sebe, želi biti samosvojnom i ne pada joj na pamet biti dobrom maminom curicom, kao što je to (valjda) bila u djetinjstvu. Ona ni biološki više nije dijete, a samo zbog specifičnih okolnosti naše suvremene civilizacije još materijalno ovisi o roditeljima. U ne tako davna vremena (npr. moj djed je živio u njima) u ovoj se dobi stupalo u brak i u samostalni život.

Roditelji gubitak autoriteta katkad doživljavaju vrlo bolno, što im uistinu nije potrebno. Ove situacije su povod za djelovanje, a ne za očajavanje. Kao prvo, vrijeme je da svojoj kćeri sve više pristupate kao ravnopravnom partneru, a ne kao balavici koja pojma nema o životu. Inače je dijalog s djetetom potrebno uspostaviti još u ranom djetinjstvu. Ako to niste dosad učinili, krajnje je vrijeme za to jer je njezina sadašnja neposlušnost izazvana osjećajem da ste joj oduvijek samo nametali svoju volju. Neposlušnost u tinejdžerskoj dobi katkada je i posljedica prestrogog odgoja — pogreške koju mnogi revni roditelji naprave u želji da dobiju savršenu djecu (kao što su i oni sami savršeni, pretpostavljam). I roditelj snosi posljedice načina na koji je on sam bio odgajan u djetinjstvu i bitno je da toga bude svjestan i psihički sposoban zaliječiti eventualne traume, a ne prenositi ih na vlastito dijete.

Katkada je neposlušnost i posljedica obiteljske situacije (koju u vašem slučaju ne poznam). Rastavljeni roditelji ili brak koji postoji samo na papiru, ispunjen svađama i uvredama, idealna su sredina za razvoj neposlušnog djeteta. Ako je npr. vaše dijete raslo ili raste bez oca, ili s ocem koji ne može poslužiti kao pozitivan model, onda je neposlušnost više nego očekivana.

U svakom slučaju, vrijeme je da porazgovarate. Otvoreno, iskreno i ravnopravno (da, to više nije onaj vaš mali bebač koji pojma nema ni o čemu). Da si i međusobno priznate svoje pogreške i zatražite oprost (a vi u tome morate prednjačiti). Da se dogovorite o svemu što se tiče vašeg zajedničkog življenja. Ne trebate se cjenkati i nepotrebno popuštati, ali ni ustrajavati tvrdoglavo u onome što ste dosad radili. Ako to sve ne daje rezultata, potražite i pomoć stručnog psihologa i pedagoga.

. Dakle, mamina loša curice, očito je došlo vrijeme za tvoje sazrijevanje. Možda ni sama nisi svjesna da neki tvoji postupci dovode tvoju majku do ruba izdržljivosti. Stoga, da bi stvarno pokazala koliko si zrela, pokušaj je razumjeti. Je li griješila u odgoju prema tebi? Ne boj se, i ti ćeš griješiti u odgoju svojega djeteta (ili stvarno misliš da ćeš biti savršena majka?). Pokušaj joj bez bijesa i prkosa (koji nisu oznaka zrelosti) prenijeti što stvarno misliš i naći neki dogovor s njom. Koliko god da je tvoja majka možda zastarjela u tvojim očima, još ima puno stvari o životu koje ona zna, a ti ne. Tek ih trebaš naučiti. I to ne u školi ili na fakultetu, ne iz filmova i glazbe, nego iz života samoga. Zato razgovaraj s njome kao zrela osoba sa zrelom osobom. Ispričaj se za svoje pogreške (naravno, ne moraš se ispričavati ako si savršena, ali imam neki gadan dojam da nisi). Dogovor je puno ljepša stvar od stalnog svađanja i prigovaranja. Ako dogovor nikako ne ide, možda trebate potražiti i pomoć neke treće osobe, možda čak i pomoć psihologa. No, nadam se da će vam i ovi savjeti objema biti od pomoći.

Željko Porobija
preuzeto www.adventisti.info

roditelji su ti koji trebaju pokazati svojoj djeci koji je njihov put i ucit ih od malena sto je ispravno, a ne prepustiti ih svijetu i sebi samima, "ja sam bio izgubljen i nasao se" ,to ako je netko rodjen u krscanskom okruzenju nista ne znaci, mi se ne radjamo kao bozja djeca nego to postajemo

Djecu se treba odgajati od malena......