Barem dva puta mjesečno odlazim na duži put. Ostajem dva dana. Premalo! Zašto premalo? Pa idem kod voljenih i dragih osoba. Isto tako kada odlazim napuštam drage osobe. Često se tada sjetih situacija sa sprovoda, kada se opraštamo od naše braće do kraja vremena.
Sjetih se i sprovoda svoje bake. Smrt je došla iznenada, iako je zbog bolesti bila očekivana. I sjetih se koliko stvari joj nisam pružio a mogao sam, jer sam ponekad bio zauzet nekim obvezama. I bude mi teško. Isto tako, kad se opraštam kada polazim na put, pomislim, što ako se opraštamo zauvijek? Što ako se više nećemo vidjeti? Cesta je opasno mjesto, mogu poginuti! I moji dragi mogu stradati iako ostaju kod kuća.
Koliko sam vremena potrošio uzalud, koliko sam vremena utrošio na sebe, a mogao sam ga provesti s dragim osobama. Posvetiti se samo njima, pogledati ih u dušu, oslušnuti. I tada me obuze sjeta, tuga i kajanje. Nikad dosta vremena za druge, nikad za sebe. Gdje je sklad?
Sjetih se tada i Isusa koji je Sebe cijelog dao, i sjetih se Njegovih riječi kako Ga treba prepoznati i u prosjaku na vratima doma. I po tome ćemo biti suđeni, kako Njega prepoznajemo u osobama do nas, jer doći će čas kada će nas Bog pozvati k Sebi, i tada ćemo plakati i žaliti za svim propuštenim. Oliver Dragojević pjeva: Teško mi je putovati, od tebe se
rastajati i shvaćam ga sasvim. Nije mi teško putovati, niti biti odvojen od
osoba koje volim, nego mi je teško i žao mi je vremena što sam mogao potpunije iskoristiti u trenucima koje smo djelili.
Kao neki žal za izgubljenim, što se više ne može vratiti. I čini mi se
da olako razbacujem vrijeme, no isto tako osjećam i nekog demona koji me uvijek nekud vuče i neda da u tom zajedništvu doista bude i Boga, Boga koji je harmonija, mir i razumijevanje, iako to želim... Nije Isus nazočan samo kada Ga spominjemo, kada se tobože skupimo u Njegovo ime, nego kada između ljudi teče Božanska snaga zajedništva koje ni kilometri ne mogu slomiti.
Danas kod mene pada kiša, kao da Bog plače za svo izgubljeno vrijeme koje ljudi troše bez veze. I ja plačem zbog svega što sam propustio dati, ali i primiti-jer nisam imao vremena.
Ne znam jesam li sam u ovakvim mislima i kajanjima, imate li i vi ovakvih iskustava i osjećaja prokockanih vrijednosti. Židovi kažu da je najgore imati pa nemati, a mi međusobno mnogi imamo jedni druge koje tek osjetimo kada ih više nemamo u blizini.
Nije li nam to upozorenje da se sjetimo one Isusove zgode kada je došao u kuću, a Marta sjela do Njegovih nogu da sluša Riječ i bila ukorena od majke da Ga ugosti i spremi domaćinstvo? Nisu li nam takvi trenuci znak da se slijedeći put trebamo dati cijeli i čuti dah i bilo bližnjeg? Ako ćemo poći od sebe djelujući na taj način, uvijek će biti vremena i za nas, jer se dobro dobrim vraća, i sve se vraća svom izvoru, jer je iz Boga.
Kakva su vaša razmišljanja na ovu temu?
Zadnja promjena: ; pon 26 vel 2007, 20:06; ukupno mijenjano 3 put/a.
Sjetih se i sprovoda svoje bake. Smrt je došla iznenada, iako je zbog bolesti bila očekivana. I sjetih se koliko stvari joj nisam pružio a mogao sam, jer sam ponekad bio zauzet nekim obvezama. I bude mi teško. Isto tako, kad se opraštam kada polazim na put, pomislim, što ako se opraštamo zauvijek? Što ako se više nećemo vidjeti? Cesta je opasno mjesto, mogu poginuti! I moji dragi mogu stradati iako ostaju kod kuća.
Koliko sam vremena potrošio uzalud, koliko sam vremena utrošio na sebe, a mogao sam ga provesti s dragim osobama. Posvetiti se samo njima, pogledati ih u dušu, oslušnuti. I tada me obuze sjeta, tuga i kajanje. Nikad dosta vremena za druge, nikad za sebe. Gdje je sklad?
Sjetih se tada i Isusa koji je Sebe cijelog dao, i sjetih se Njegovih riječi kako Ga treba prepoznati i u prosjaku na vratima doma. I po tome ćemo biti suđeni, kako Njega prepoznajemo u osobama do nas, jer doći će čas kada će nas Bog pozvati k Sebi, i tada ćemo plakati i žaliti za svim propuštenim. Oliver Dragojević pjeva: Teško mi je putovati, od tebe se
rastajati i shvaćam ga sasvim. Nije mi teško putovati, niti biti odvojen od
osoba koje volim, nego mi je teško i žao mi je vremena što sam mogao potpunije iskoristiti u trenucima koje smo djelili.
Kao neki žal za izgubljenim, što se više ne može vratiti. I čini mi se
da olako razbacujem vrijeme, no isto tako osjećam i nekog demona koji me uvijek nekud vuče i neda da u tom zajedništvu doista bude i Boga, Boga koji je harmonija, mir i razumijevanje, iako to želim... Nije Isus nazočan samo kada Ga spominjemo, kada se tobože skupimo u Njegovo ime, nego kada između ljudi teče Božanska snaga zajedništva koje ni kilometri ne mogu slomiti.
Danas kod mene pada kiša, kao da Bog plače za svo izgubljeno vrijeme koje ljudi troše bez veze. I ja plačem zbog svega što sam propustio dati, ali i primiti-jer nisam imao vremena.
Ne znam jesam li sam u ovakvim mislima i kajanjima, imate li i vi ovakvih iskustava i osjećaja prokockanih vrijednosti. Židovi kažu da je najgore imati pa nemati, a mi međusobno mnogi imamo jedni druge koje tek osjetimo kada ih više nemamo u blizini.
Nije li nam to upozorenje da se sjetimo one Isusove zgode kada je došao u kuću, a Marta sjela do Njegovih nogu da sluša Riječ i bila ukorena od majke da Ga ugosti i spremi domaćinstvo? Nisu li nam takvi trenuci znak da se slijedeći put trebamo dati cijeli i čuti dah i bilo bližnjeg? Ako ćemo poći od sebe djelujući na taj način, uvijek će biti vremena i za nas, jer se dobro dobrim vraća, i sve se vraća svom izvoru, jer je iz Boga.
Kakva su vaša razmišljanja na ovu temu?
Zadnja promjena: ; pon 26 vel 2007, 20:06; ukupno mijenjano 3 put/a.
