Da bismo pravilno razumjeli kako je čovjek ustrojen trebamo razumjeti riječi koje opisuju ustrojstvo čovjeka. Primjerice, što je tijelo, što je duša, što je duh, što je svijest, što su emocije itd. Jer, iza riječi stoje pojmovi a iza pojmova predodžbe u našem umu o onome na što riječi upućuju. Ponekad se može dogoditi da dvije ili više riječi upućuju na isti pojam.
Prije svega, čovjek kao biće koje poima okolinu je građen slojevito. Imamo tijelo, imamo određeni doživljaj svoje okoline, njeno razumijevanje, i na osnovi tog razumijevanja i doživljavanja vršimo određeno djelovanje na okolinu. Mi s okolinom komuniciramo preko naših osjetila i djelujemo preko njih. Iza svih tih slojeva stoji subjekt svih tih radnji koji se ne mijenja tijekom komuniciranja s okolinom. Zapravo, bolje bi bilo reći da se ne mijenja naš ja koji sudjeluje u percepciji okoline. Nekad smo tužni, nekad veseli, nekad okolinu doživljavamo kao ugodnu sredinu a ponekad kao neugodnu. No, uvijek, bez obzira kakvu reakciju imali na okolinu, ja ostaje isti. Drugačije ćete vi doživjeti zvjezdano nebo, a drugačije ja, drugačije netko drugi. I vama, i meni bit će hladno na -20°C no neće nam biti isto hladno, nećemo isto doživjeti zajedničku sredinu. Percepciju sredinu određuje naša unutarnja sfera, a doživljaj te sredine određuje subjekt sveg događanja. Na osnovi informacije koje podastire sloj čovjeka između tijela i samog subjekta, taj subjekt odlučuje, djeluje voljno.
Dakle, možemo vidjeti da postoji slijedeća gruba podjela:
- tijelo: to je grubo tijelo vidljivo od strane okoline
- unutarnji dio: to su sva unutarnja zbivanja uslijed komunikacije s okolinom poput misli, emocija, prosudbi itd.
- subjekt komunikacije
Čovjek je cjelina u svojem djelovanju s okolinom, i ne može se ostvariti komunikacija s okolinom bez prisustva i jednog od gore navedenih elemenata podjele. Tijelo bez unutarnjeg dijela je puki automat koji refleksno reagira na podražaje, unutarnji dio bez tijela je nepomično računalo, a subjekt bez tijela i unutarnjeg dijela jest nepomični promatrač, tek potencijal nečega, mogućnost ostvarenja onoga što jest u sebi.
No, da krenemo redom u opisu elemenata ustrojstva čovjeka. Prvo, rekli smo da je tijelo ono što je vidljivo od okoline. Tijelo je u stvari gledano nešto što zauzima prostor i ima određene granice, odnosno svojim konturama ispunja prostor. Iz fizike nam je poznato da samo krute tvari mogu imati tijelo jer imaju vidljivo ograničenje od okoline i svojom materijom ispunjavaju točno određeni oblik prostora. Fluidi, odnosno tvari poput plinova i tekućina ne mogu imati tijelo jer sami nemaju određenu stabilnost u zauzimanju prostora. Takve tvari nastoje se razliti, raspliniti po okolini, imaju tendenciju prodiranja u prostor. Moglo bi se reći da je smjer širenja plinova i tekućina prema van, dok je kod krutina obrnut, prema unutra. Iako se u fizici ovakav način opisivanja ne spominje i nije primjeren, ja ću ga ovdje primjeniti samo slikovito da si možemo predočiti pojam tijela. Dakle, fluidi imaju smjer djelovanja od svojeg centra prema van, a krutine od okoline prema centru. Rekli bismo da se radi o otvorenim i zatvorenim tvarima ako povučemo paralelu s ljudima gdje one koji su ekstrovertirani nazivamo otvorenima, a one introvertirane zatvorenim osobama.
No, i te tvari koje se šire po okolini imaju određeni tip tijela. Jer, atomi i molekule pojedine tvari ne mogu se beskonačno raspršiti po okolini. Uzmimo primjer dima cigarete. Dim je u početku vrlo gust i kako ide u vis tako se rasplinjuje po okolini. Njegovo tijelo se širi, i zauzima postepeno prostor. Dim postaje sve rijeđi i sve manje vidljiv. Plavičasta boja polako nestaje i nakon nekoliko minuta nakon prestanka pušenja dim prestaje biti vidljiv. No, kad netko uđe u prostoriju gdje se pušilo itekako će osjetiti dim-po mirisu. No, neće ga vidjeti!
Zašto?
Zato jer je dim postao toliko rijedak da se raspršio po cijeloj prostoriji, stopio se sa zrakom u prostoriji. No, nije nestao jer se još uvijek osjeti. Istodobno, na istom prostoru bivaju dvije tvari, međusobno isprepletene.
Onda, ima li taj dim tijelo? Ima, naravno, omeđen je konturama prostorije. Otvorena tvar poprima tijelo zatvorene tvari u čijim konturama se nalazi.
Primjenimo ovo razmatranje i na čovjeka. Čovjekovo fizičko tijelo sastavljeno od kosti, mesa, krvi jest zatvorena tvar, krutina koja nas omeđuje od okoline. U tim konturama zbivaju se određeni procesi uslijed komunikacije s okolinom koji se očituju kroz unutarnju sferu čovjeka. Tu sferu ustalili smo zvati psihom. Psiha obuhvaća sav nematerijalni život čovjeka, njegove misli i osjećaje, prosudbe i predodžbe, pojmovni i idejni život, sve ono što nam se stvara u glavi. Često znamo govoriti da se na čovjeka gleda kao na psihofizičku cjelinu. No, pojam psihe kojim bi opisali unutarnju sferu ne zadovoljava u potpunosti opis namjera kojim čovjek djeluje na okolinu. Jer, svaka misao, svaka emocija ima određenu namjeru koja može biti usmjerena ili prema okolini, ili prema subjektu djelovanja. Ili zadovoljavamo okolinu, ili djelujemo iz sebe. Svaka naša namjera, svaki naš potez obojen je određenom bojom, određenim duhom. Tako smo već čuli da politički govor mora biti u duhu tolerancije, da sudovi trebaju raditi u duhu pravednosti...Stoga, tu unutarnju sferu možemo nazvati duhom. Tijelo i duh su prve dvije komponente čovjeka. Tijelo je zatvorena tvar, krutina, duh može biti dvosmjerno orijentiran, ili od okoline uzima k sebi, ili se daje okolini.
Duh čovjeka je donekle istoznačna riječ za svijest. Sviješću čovjeka obuhvaćeno je polje percepcije, naš horizont do kojeg seže poimanje okoline. Svjesnost je poput snopa reflektora koji se prostire u mrak. Sve što je obasjano to je i vidljivo. Na ta način svijest postaje prostor djelovanja duha, odnosno, duh je istoznačnica za usmjerenost svijesti.
Slojevi svijesti koji određuju prostor djelovanja duha sežu od površnih do dubokih. Usporedit ih možemo s nekim jezerom, morem. Površna svijest najčešće je uzburkana, i povodljiva, ovisna utjecajima okoline. Oni dublji slojevi su postojaniji, smireniji i teže do njih dopire utjecaj okoline.
Ako bismo gledali svijest slojevito tada možemo izdvojiti njene osnovne slojeve: čuvstva, misli, razum i inteligenciju.
Čuvstva, emocije ili osjećaji su najpovršniji sloj svijesti, poslije tijela prvi oklop do okoline. Kroz osjećaje mi primamo reakcije tijela na okolinu te mogu biti ugodni i neugodni. Kao i sama svijest tako i njeni slojevi imaju određene podslojeve te tako osjećaji mogu sezati od plitkih do dubokih. Plitki osjećaji su oni koji su vezani primarno uz tijelo, dok duboku osjećaji govore o vezi samog subjekta u čovjeku i okoline. Poslije osjećaja dolaze misli. Mislima analiziramo utjecaje i reakcije okoline u odnosu na subjekt djelovanja. Misli su svojevrsni alat za baratanje osjećajima. Na osnovi misli razum donosi odluke. Razumom selektiramo misli i kao što su misli alat za baratanje osjećajima tako je i razum alat za baratanje mislima. Konačnu odluku kako djelovati donosi sloj svijesti kojeg zovemo inteligencija. Inteligencijom odlučujemo je li nešto dobro ili loše za sam subjekt djelovanja, za čovjeka, i u kojoj mjeri ponekad treba djelovati i pod cijenu neugodnih reakcija okoline radi konačne koristi za čovjeka. No, svi ti slojevi su obuhvaćeni smjerom djelovanja, djeluje li čovjek prema sebi, odnoso grabi li od okoline k sebi, ili pak daje li okolini, donosi li sebe kroz slojeve svijesti u okolinu, i otvara li dveri svoje nutrine.
Te unutarnje odaje, najdublji i konačni sloj čovjeka, iz koje sve izvire, subjekt djelovanja zovemo i dušom.
Duša je komadić postojanja kojeg smo baš mi zahvatili. To je život u nama, sam život koji pokreće i tijelo i duh. Bez duše nema života. Kao dijelić postojanja, kao sudionik velikog Jest i duša ima svoj jest, svoj glagol biti. Duša je u stvari presjek velikog Jest u vremenu, njegov izražaj u određenoj točki prostora i vremena.
Budući da govorimo o subjektu djelovanja moramo govoriti u osobnim zamjenicama te je stoga duša naše ja, naš ja jesam, koji je u stvari presjek velikog Ja jesam u određenoj točki prostora i vremena. Taj veliki Ja jesam jest sam Bitak postojanja, Bog koji je na taj način obznanjen u Bibliji. Dakle, duša je izraz samog Boga, njegov dah u postojanju.
Prva Božja zapovijed glasi:
Ja Jesam Gospodin Bog tvoj, nemaj drugih bogova pored Mene!
što u konačnici znači da trebamo biti u skladu s postojanjem, biti doista Božji odraz u postojanju. Kada slušamo prvu zapovijed kao da slušamo glas iz dubina duše koji govori da slušamo reakcije iz duše, a ne iz okoline, i da na osnovi njih djelujemo. Jer, ako djelujemo na poticaje iz okoline tada nam je blago vani, a gdje nam je blago tamo nam je i srce i duša. Poklanjanjem pozornosti nekome ili nečemu, fokusiranjem svijesti i duha na to, mi taj objekt idoliziramo, obogujemo, činimo bogom. Tako mi svoju bit, našu suštinu projiciramo na nešto izvan nas samih. Prodajemo svoje vrijednosti, bacamo biserje pred svinje, hulimo na Boga, drugim riječima, prostituiramo sami sebe.
Naprotiv tome, kada nam duh ponire u dušu postajemo baštinici samog Ja jesam i kroz naš duh se tada očituje duh te Svetosti i možemo reći da kroz nas progovara Sveti duh. Kako je čovjek kao cjelina sklad tijela, duha i duše u slučaju kada Duh Sveti preplavljuje naš duh, možemo govoriti i o tome da svojim tijelom zahvaćamo Tijelo Sina Božjeg, da unosimo Tijelo u nas, te se posinjujemo, postajemo sami Sinovima Božjim.
No, što se tada događa uistinu s nama?
Možemo li uopće govoriti o nama, o sebi, i postojimo li mi kao ljudi uopće?
Čovjek bez duše jest visoko inteligentna životinja. I čovjek koji ne djeluje iz svoje duše ponaša se poput životinje. Na taj način čovjek kao vrsta koja je različita od životinja ne postoji. Ono što čovjeka razlikuje od životinja jest posjedovanje duše. Duša je spoj čovjeka s onostranim, transcendentnim ali je profanizirana kada nije u skladu s Bogom. Tada uopće ne možemo govoriti o čovjeku. No, kada je duša propusna za djelovanje Božje tada smo Sinovi Božji, više nismo ljudi. Čovjek je i stvoren s tom namjerom, i čovjek kao čovjek ne postoji. Ili je čovjek, to jest jedna vrsta životinje, ili je slika i prilika Božja. Zato mi ne postojimo, ne postojim ja, ti, mi, vi, oni kao jedinke, zasebnosti, to su varke i obmane naših duhova obuzetih grijehom. Postojimo kao Sinovi Božji, kao jedan jedini Sin koji živi u mnoštvo osobnosti. Kao što i mi sami imamo mnoštvo misli i emocija i kroz svaku živimo, tako i Sin Božji živi kroz naše osobnosti, kroz naše duše.
Ustrojstvo čovjeka po Biblijiuto 13 vel 2007, 18:43