Da li smo sretni

Nadam se da nemate nista protiv i da se ja malo ukljucim.
Ne volim bas pricati o sebi, ali nesto mi govori da se trebam ovdje otvoriti.
Da li sam sretna? Pa da i ne. Zasto da? Imam prijatelje koji su mi promjenili zivot pomocu kojih sam pronasla ponovo sebe i znam gdje pripadam i znam da su oni uvijek uz mene, makar u molitvi ako ne nekako drugacije.
A zasto nisam? Osjecam da mi nesto fali, da li je to neispunjenost duhovnog zivota, zelja za necim visim, jedno vrijeme sam razmisljala da postanem casna sestra, ali ta moja odluka nije toliko jaka.
Po vama je covjek sretan ako su drugi oko njega sretni i imaju sve. Ok, ali zapitajmo se, da li meni moja sreca moze donijeti vecu mogucnost da druge usrecim. Zasto kod pisanja o majci Terezi, kazete da je ona radila samo na tijelu drugih, a ne i na duhu; pa treba prvo covjeka postaviti na noge, da ima neku sigurnost (da, ima ju u Bogu, ali ponekad to nije dovoljno), treba prvo krenuti upoznavati ljude preko precica, a ne odmah mu ponuditi duhovnost.

A kad sam najsretnija? Nedeljom na svetoj misi, kada mogu pjevati za sebe, moliti biti dio necega. Onda sam bila sretna u Lurdesu; bilo mi je toliko tesko ožici tamo, htjela sam odustati, ali na kraju sam se osjecala ispunjenijom nego ikada. Onda prosle godine u Rimu i Vatikanu; na koljenima se penjati stepenicama kojima je Isus isao Pilatu, biti u samoj blizini ostataka betlehemske stalice, i jos puno toga.

Po meni,ovo je SVJEDOCANSTVO.
I ima smisla,jer je svjedocanstvo konkretno receno.
Filozofirati moze svatko,ali,eto,svjedocanstvo je jedino izrekla osoba gore.
I sto je lose u tom?

Filipljanima 4:7 kaže: "I mir Božji, koji nadilazi svaki razum, čuvat će srca vaša i misli vaše u Kristu Isusu.".

Smatram da se doista s čovjekovom dušom nešto lijepo, radosno, mirno i dobro dogodi onog trenutka, kad se čovjek ponizi pred Bogom u molitvi, u duhovnom razmišljanju, u djelima ljubavi...
Ja sam puno puta to osjetio u svom kršćanskom iskustvu.
Pogotovo kad sam nekome učinio nešto lijepo, ili kad sam nekome govorio o Kristu... Tada doista Božji mir i radost uđe u moje srce...To je prekrasno.

Međutim, također smatram da je opasno oslanjati se na svoje osjećaje, jer nas oni ponekad mogu zavesti...
Nema čovjeka koji se neprestano osjeća super, divno, sasvim smireno i blaženo... Takvog nema. Bez obzira je li obraćen ili ne. Isus je također nekoliko puta doživio unutarnji nemir, ljutnju, čak i depresiju.
Međutim, On nam je ostavio primjer da u takvim trenucima ne gledamo dolje, nego i onda kada imamo suzne oči, da naš pogled bude usmjeren prema Nebu i Nebeskom Ocu, koji nas jedini može utješiti!

Ja sam mišljenja da smo mi svi vjenčani za Boga...mi smo njegova zaručnica, crkva po koju će on doći...to nije čin nekih monaha i časnih sestara, nego svih istiniskih vjernika...i zato molimo našeg Gospoda Isusa Krista da dođe po svoju zaručnicu i neka nas povede u domove koje je pripremio za nas....

O da naravno ,zaista sam sretna jer ništa bolje nego bit djete Božje:queen:

Ja sam sretna što još ima oko mene divnih odanih ljudi Bogu, u kojima mogu prepoznati stvarnu vjeru. To mi je draže nego da imam rentu.

A čuj kad je sve ovako ljepo pa i renta bi dobro došla:mol:

e, da zbilja, oču rentuuuu

Ja znam recept za to:mol:

Davajjjj...

Ej pa mi smo svi deca Bozja i to je najveca radost.
Naravno ima i dana kada smo zalosni, ali onda se setimo Boga.
On je umro za sve nas i pretrpio najvece teskoce.
Pa budimo sretni i propovedajmo Bozju rec.

Zadnja promjena: ; pet 23 vel 2007, 15:40; ukupno mijenjano 1 put.

Osobno smatram da moja sreca nije vazna. Vazan je Kristov mir. Ukoliko sam u Bogu, sto god bilo, ja sam sretan. Ukoliko sam van Boga - sto god cinio, i sto god dobro bilo - ja cu biti nesretan.

Jedina stvar koja je vazna jest Bog. Mi smo nevazni.

Klikni ovdje odlična prezentacija

Na osnovu ove prezentacije mogu samo reći, da puno puta nismo ni svijesni koliki blagoslov od Boga smo dobili i koliko bi trebali biti sretni ne samo za ove zemaljske blagoslove, nego i za mogućnost, da sa njime zajedno budemo jednog dana na nebu, koje nam je omogućio samo kroz žrtvu Isusa Krista.

E, ove noci jesam,


veoma mi je drago sto Isus na ovom forumu ispunjava nasa srca smislom, kao i sto je prisutan na njemu.

Hvala Isuse!

Sjetih se jedne kršćanske knjige što sam pročitao i govori između ostalog o osjećajima.Evo ukratko da citiram neke dijelove ;

Oni koji žive na temelju osjećaja,upadaju u nevolje.Mnogi su kršćani baš zbog tog razloga nepostojani u svom duhovnom životu.Danas su gore,sutra su dolje.Takve nazivam hop-cup kršćanima jer ih njihovi osjećaji danas uzdižu u visine,a već sutra ruše u provaliju.Kada se osjećaju dobro,raduju se,kličući: "Slava Bogu,spašen sam!Haleluja,ispunjen sam Duhom Svetim.Sve je divno!" No,kada se osjećaju loše,imaju sumoran izraz lica i hodaju uokolo govoreći : "Sve je propalo.Nemam osjećaj da sam spašen,a to vjerojatno znači da sam otpao od Boga."
Sjećam se žene kojoj smo prije mnogo godina bili pastori.Ona nam je ispričala što se dogodilo njenoj kćeri koja se u dobi od trideset i devet godina morala podvrgnuti operaciji.Tijekom predoperativnih pregleda liječnici su otkrili da ima tumor i da boluje od dijabetesa.Dok su joj pokušavali regulirati razinu šećera u krvi,žena je pala u komu.Tri su liječnika ustvrdila kako više neće doći k svijesti."Umrijet će",rekli su majci.
Ispričavši nam to,majka je iz džepa izvadila rupčić i rekla: "Biste li položili ruke na ovu maramicu?"
Položio sam ruke na taj komad tkanine i zajedno smo se pomolili.Kada smo završili sa molitvom,majka je ustala i autobusom se vratila u bolnicu udaljenu 483km.Otvorila je šator s kisikom u kojem je njena kćer danima ležala u besvjesnom stanju i stavila maramicu na njene grudi.Čim je tkanina dotaknula bolesničino tijelo,ona je ozdravila.Bila je potpuno iscijeljena i nanovo rođena.Bog ju je ispunio Duhom Svetim pa je odmah progovorila drugim jezicima......
Tri godine nakon čudesnog ozdravljenja bivša se dijabetičarka pojavila na našim vratima u dva sata ujutro.Dovela ju je sestra.Imala je novi tumor u tijelu.Pomislio sam kako nas je posjetila želeći da molimo za iscjeljenje....
Ona mi je suznih očiju odvratila: "Nije me briga hoću li biti iscjeljena ili ne.Kada bih se mogla vratiti u onakav odnos s Bogom,kakav sam imala prije dvije godine,bilo bi mi svejedno hoću li odmah umrijeti ili živjeti još mnogo godina."
Čuvši te riječi,pomislio sam kako je otpala od Gospodina.Izgledala je tako tužno,da sam bio siguran da je učinila neki strašni grijeh.Zato sam je počeo ohrabrivati: "Gospodin će ti oprostiti,sestro..."
Bivša me bolesnica pogledala i rekla: " Pažljivo sam preispitala svoje srce i koliko mi je poznato,nisam učinila nikakav grijeh."
Postao sam nervozan.Te sam se noći kasno vratio sa službe nakon duge vožnje.Zavukao sam se u krevet i zaspao,a onda su njih dvije pokucale na vrata i probudile me.Vjerojatno sam im se obratio malo oštrijim tonom.
"Ustani s poda!" rekao sam."Sjedni na ovaj trosjed.Ako nisi sagriješila,odakle ti pomisao da se moraš vratiti Bogu?"

"Pa znaš," odgovorila je, "više se ne osjećam kao prije."

"Kakve to veze ima s tvojim odnosom s Bogom?Kada bih ja djelovao na temelju osjećaja,prije svake bih propovijedi objavio kako sam vjerojatno otpao od Boga."

Začuđeno me pogledala i rekla: "Zar se i propovjednici osjećaju tako?"

"Naravno i mi smo ljudska bića...."

"Pa kako onda ostvaruješ proboje u molitvama?"

"Ne ostvarujem ih.Već imam proboj.Kršćanin bi trebao živjeti u proboju,u pobjedi - u zajedništvu s Bogom - svaki dan,svaki sat i svaku sekundu svoga života."

"Pa što onda činiš kada ne osjećaš Božju prisutnost?"

"Sjedni i gledaj me",rekao sam."Zatvorit ću oči i pomoliti se,a ti me promatraj."

nastavlja se.....

...Zatim sam se pomolio: "Dragi Gospode,tako sam sretan što sam Božje dijete.Radostan sam jer sam spašen od grijeha i nanovo rođen.Ne osjećam baš ništa,ali to nema nikakve veze s duhovnim stvarnostima.Moj je unutarnji čovjek novo stvorenje u Kristu.Hvala Ti što sam ispunjen Duhom Svetim.Bog Otac,Bog Sin i Bog Duh Sveti prebivaju u meni.Hvala Ti za to,Gospodine.Haleluja!"
Premda nisam osjećao baš ništa,izgovorio sam te riječi.Čim sam ih izgovorio,nešto se pokrenulo u mom duhu (Duh Božji je cijelo vrijeme bio u meni).Duh Sveti se očitovao i premda još uvijek nisam ništa osjećao,bio sam svjestan raspirenosti u svojoj nutrini.Nešto je u meni proključalo,krenulo uz moje grlo i uskoro sam se počeo smijati i zatim sam progovorio drugim jezicima.
Žena s tumorom mi je rekla: "Gledala sam te i vidjela kako ti se mjenja izraz lica.Cijelo lice ti je zasjalo."

"Taj je sjaj cijelo vrijeme bio u meni",dodao sam joj."Pavao je naložio Timoteju da raspiruje dar koji je u njemu.To sam i ja učinio: samo sam raspirio ono što je cijelo vrijeme bilo u meni."

"Mogu li ja to učiniti?" upitala je.

"Da,možeš."

To je i učinila - raspirila je ono što je bilo u njoj.Ne sjećam se da smo se molili za iscjeljenje od tumora.Međutim,kasnije mi je javila kako su te stanice potpuno nestale iz njenoga tijela.

Počni temeljiti svoju vjeru na Riječi Božjoj,a ne na osjećajima.Pismo nam ne govori da Duh svjedoči s našim tijelom ili osjećajima.
Smith Wigglesworth,veliki engleski apostol vjere,jednom je rekao: "Ne pokreće me ono što osjećam niti ono što vidim,već samo ono u što vjerujem.Ne mogu shvatiti Boga pomoću svojih osjećaja.Naprotiv,Njegova mi Riječ pomaže da Ga shvatim.Zato shvaćam Gospodina Isusa Krista na temelju onoga što Pismo govori o Njemu.On je sve ono,što Riječ tvrdi da jest."
Nitko ne može shvatiti samoga sebe na temelju svojih osjećaja.Stoga počni doživljavati sebe kao novorođenog,Duhom ispunjenog kršćanina.Vjeruj u ono što Riječ Božja govori o tebi.Dok čitaš biblijske stihove koji govore tko si,ispovjedaj: "Da,to sam ja.To je ono što imam.Riječ tvrdi da mi to pripada.Mogu sve ono što Riječ tvrdi da mogu.Ja sam sve ono što Riječ tvrdi da jesam!"
Možda se nećeš osjećati tako,ali bez obzira na to,odlučno ispovjedaj istinu Riječi Božje.
Tada ćeš se početi duhovno razvijati.A Duh Sveti je taj koji svjedoči s tvojim duhom.

Zadnja promjena: ; sub 03 oľu 2007, 13:58; ukupno mijenjano 1 put.