P R O N A Ć I S E B E
1) ZNATI SABRATI SE
a. ŠUTJETI
Već nekoliko godina provodim odmor u jednoj kolibi uz more. Tu je sve tiho. U rano jutro svakoga dana s kopna na more puše jedva zamjetljiv vjetrić. Voda je glatka i mirna. Tada isplovim na pučinu, udaljim se šest-sedam kilometara, stavim vesla u čamac i ostanem oko sat vremena daleko od svega.
U tim jutarnjim satima čuje se samo tiho zapljuskivanje sitnih valova o bokove čamca. Ponekad naleti ptica, ponekad iskoči riba. Negdje u daljini brekće motor ribarskog čamca. I ništa više. Vidi se samo plavo nebo s nekoliko sivih tragova oblaka, obala i voda.
Ostati pola sata u toj tišini i slušati vrijedi više nego tjedan odmora. Ne raditi ništa nego osjećati prostor, letjeti za pticama, gledati za ribama i biti poput njih. Toga ćemo se kasnije sjetiti kad na-dođe posao i kad nas pritisne žurba. I usred posla zatvorit ćemo oči i slušati tiho zapljuskivanje valova o čamac. Kad prestane slušanje, nastaje buka i izvana i iznutra. Biti jedno sa svijetom i s ljudima može samo onaj koji sluša.
b. SLUŠATI
Govori se gotovo bez prestanka. Nesuvremenim se smatra onaj tko nastoji da jedan cijeli dan ili u određene sate ne govori. Komu je stalo da mu riječi imaju smisla, pokušat će održati šutnju u određeno vrijeme. Šutjet će tko želi postići da njegova riječ pogodi, da djeluje, da rasvjetljuje, šutjeti ne znači nužno biti nijem, ali znači odreći se govora i govoriti samo ono što se prije jasno "čulo".
Tko se povuče u samoću ispočetka ne nalazi tišinu nego buku, buku koja je u njemu samom. Pokuša li da umiri mnoge glasove sjećanja, straha ili obrane, može se dogoditi da mu u mislima izbije prava revolucija koju neće moći ugušiti. Stara je Kina za ovo imala sliku: Misli su majmuni koji na stablu mozga skaču s grane na granu. Hvataj jednu za drugom i bacaj ih na zemlju dok se stablo ne oslobodi. Meni se postavlja pitanje: može li to uopće uspjeti, jer majmuni se mogu opet popeti s druge strane i revolucija će biti veća nego prije. Vjerojatno mi više ne možemo ostvariti ono što učitelji zapadne meditacije zovu "ispražnjenjem". Mi počinjemo odlagati misli tako da strpljivo izdržimo njihovo vrcanje i lepršanje te u mnogim mislima i upadicama pokušavamo čuti riječ koja dolazi s druge strane. Tu tuđu riječ ćemo primiti, ona će nadvladati mnoštvo drugih misli, i na koncu nećemo biti prazni nego ispunjeni novom, tuđom riječi.
"Šutnja je riječi isto što mreža plesaču na užetu".(Max Picard)
c. BITI PRED BOGOM
Tišina se ne može stvoriti. Ona se može samo pripremiti. Čovjek nauči napamet neki molitveni stih, ponovi ga dva-tri puta i ostavi ga nekako "u prostoru". Tišina ne nastaje tako da mi ništa ne govorimo. Ona nastaje ako u prostor ne ude nešto jače od naše riječi, i ako se taj "prostor" ponovno ne napuni mislima i riječima. Stajali smo u jednoj staroj crkvi i tražili put u kriptu. Pognuti smo silazili dugim vijugavim stepenicama u neku podzemnu šupljinu. Iz tame je izbijao hladan zrak. I najednom otkri se pred nama čaroban prostor. Dvostruk krug stupova ljudske veličine, ispod neizrađenog stropa, stajao je oko nas kao krug ljudi u tišini. Nevoljko smo koračali pokraj tih stupova. Činilo nam se da smo i mi dio tog prostora koji tako šuti, sluša i čeka. Jer, slušati ne znači nešto govoriti ili raditi. Slušati znači biti. Nakon nekoliko trenutaka začara-nosti nestade. A prostor je i dalje čekao. Kao zamjena za zaposleno kršćanstvo. Isus reče: Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac. To ne znači biti bez pogreške kao on, nego: biti čitav i nepodijeljen pred njim, onakav kakav on jest, čekajući i primajući.
"Na svijetu postoji samo jedan jedini problem: kako ljudima vratiti duhovni smisao, duhovni nemir; kako na njih izliti nešto kao gregorijanski koral! Vidite, više nije moguće živjeti od hladnjaka i politike, od bilanca i križaljki. Više to nije moguće". (Antoine de Saint-Exupery, Iz "Pisma jednom generalu").
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
2) ZAPAŽATI
a. TAJNE OSTAVITI TAJNAMA
Kad nas netko zapita što je "život", pokažemo mu životinju ili dijete i kažemo: "To je život". To se može razjasniti samo vidljivim primjerom. Vidljive su nam stvari i slike sredstvo za razumijevanje nevidljivoga. Drugog puta nema. Za nas današnje ljude životno je pitanje, hoće li nam taj put ostati otvoren.
Mi mislimo da je stvarno samo ono što svojim razumom sredimo, što pojmovima obuhvatimo i dodamo onome što već znamo. Ne misle tako samo poklonici ovoga tehničkog vijeka nego i mi kršćani. A ipak se ne možemo otresti sumnje da nam mnogo toga izmiče. Mislimo da u ovom našem svijetu možemo sve izračunati, a u stvari ne vjerujemo ni sami u to. Postupamo sa svijetom kao da ga možemo pregledati s kraja na kraj iako slutimo njegove ponore. Čini nam se da svojim znanstvenim mišljenjem stojimo na čvrstu tlu, a u isto vrijeme padamo u bezdan kroz dubine sumnje i straha. Govorimo o svojoj odgovornosti za svijet, a znamo da možemo utjecati samo na površinu, dok maticu pokreću sasvim druge sile. Uređujemo svijet po svojoj mjeri, a gubimo iz vida skromnu činjenicu da smo ljudi. Biti pred Bogom, i za nas kršćane današnjeg vremena, znači biti spreman ostavljati tajne tajnama i početi otvarati sebe.
"Jao, svijet je pun velikog svjetla i tajni, a čovjek se zaklanja svojom malom ručicom".(Baalschem)
b. NEBO I ZEMLJA
"Isus dopusti da ga Ivan krsti u Jordanu. I odmah, dok je izlazio iz vode, vidje gdje se otvaraju nebesa i Duha gdje poput goluba silazi na njega. Dođe glas s neba: Ti si moj Ljubljeni koga sam odabrao"(Marko 1).
Isus silazi u vodu Jordana. Tim silaskom u počelo smrti on uzima na se krivnju, strah i smrt ljudi. U to se otvara nebo. Što je to - nebo? Nekada se govorilo: Ovdje dolje je čovjek, tamo gore Bog. Nebo je gore gdje je Bog. Danas mnogi kažu: Ovdje, u sadašnjosti, živi čovjek. U budućnosti, prema kojoj korača, Bog mu izlazi u susret. Nebo - to je budućnost. Pokušaji tumačenja nisu po sebi važni, ali važna je sposobnost gledanja u budućnost. Jer svatko tko govori o Bogu, mora priznati da je Bog drukčiji nego ga poimaju naše misli. Govoriti o "nebu" znači govoriti o načinu kako bivstvuje Bog, sveti "koji prebiva u nedostupnu svjetlu", strani, nadmoćni.
Ali to ne znači da je Bog daleko. On je u stvarnostima ove zemlje, oko njih i iznad njih. Nebo je Božja blizina u ovom svijetu: skrivena, zastrta, neshvatljiva. Otkako je Krist stajao pod otvorenim nebom na Jordanu, "vidjeti nebo" za nas kršćane znači upoznati Krista, koji nam otvara pogled i pristup k Ocu. Kad molimo, potrebno nam je otvoreno nebo. Inače, razgovaramo sami sa sobom.
(uzeto iz knjige "KAKO DANAS MOLITI" autor: Jörg Zink
Molitva je posebna i velika tema...
Ona je prije svega, razgovor s Bogom.
Vjerujem u njenu djelotvornost...ali samo kad
je vođena, nadahnuta i kad iznosi prošnje,
molbe i zahvaljivanja...u skladu s Božjim
harmonićnim nakanama.Ne može se izmoliti nešto,
što je protivno Božjoj volji. Vjerujem, kad više ljudi moli,
u istom Duhu, s istom nakanom...doista mogu jako puno ućiniti,
da se poravnaju ljudski putevi i usklade s Božjom nakanom!
Knjigu "Kako danas moliti" (napisao Jörg Zink) vjerujem da se može naći u svakoj katoličkoj knjižari ili biblioteci. Izdala ju je "Kršćanska sadašnjost"(moj primjerak je 2. izdanje od 1988).
Knjiga - slobodno se može nazvati i najboljim takvim priručnikom - na cca 280 str. obrađuje baš tu temu, na način koji ne može biti jednostavniji i razumljiviji
1) ZNATI SABRATI SE
a. ŠUTJETI
Već nekoliko godina provodim odmor u jednoj kolibi uz more. Tu je sve tiho. U rano jutro svakoga dana s kopna na more puše jedva zamjetljiv vjetrić. Voda je glatka i mirna. Tada isplovim na pučinu, udaljim se šest-sedam kilometara, stavim vesla u čamac i ostanem oko sat vremena daleko od svega.
U tim jutarnjim satima čuje se samo tiho zapljuskivanje sitnih valova o bokove čamca. Ponekad naleti ptica, ponekad iskoči riba. Negdje u daljini brekće motor ribarskog čamca. I ništa više. Vidi se samo plavo nebo s nekoliko sivih tragova oblaka, obala i voda.
Ostati pola sata u toj tišini i slušati vrijedi više nego tjedan odmora. Ne raditi ništa nego osjećati prostor, letjeti za pticama, gledati za ribama i biti poput njih. Toga ćemo se kasnije sjetiti kad na-dođe posao i kad nas pritisne žurba. I usred posla zatvorit ćemo oči i slušati tiho zapljuskivanje valova o čamac. Kad prestane slušanje, nastaje buka i izvana i iznutra. Biti jedno sa svijetom i s ljudima može samo onaj koji sluša.
b. SLUŠATI
Govori se gotovo bez prestanka. Nesuvremenim se smatra onaj tko nastoji da jedan cijeli dan ili u određene sate ne govori. Komu je stalo da mu riječi imaju smisla, pokušat će održati šutnju u određeno vrijeme. Šutjet će tko želi postići da njegova riječ pogodi, da djeluje, da rasvjetljuje, šutjeti ne znači nužno biti nijem, ali znači odreći se govora i govoriti samo ono što se prije jasno "čulo".
Tko se povuče u samoću ispočetka ne nalazi tišinu nego buku, buku koja je u njemu samom. Pokuša li da umiri mnoge glasove sjećanja, straha ili obrane, može se dogoditi da mu u mislima izbije prava revolucija koju neće moći ugušiti. Stara je Kina za ovo imala sliku: Misli su majmuni koji na stablu mozga skaču s grane na granu. Hvataj jednu za drugom i bacaj ih na zemlju dok se stablo ne oslobodi. Meni se postavlja pitanje: može li to uopće uspjeti, jer majmuni se mogu opet popeti s druge strane i revolucija će biti veća nego prije. Vjerojatno mi više ne možemo ostvariti ono što učitelji zapadne meditacije zovu "ispražnjenjem". Mi počinjemo odlagati misli tako da strpljivo izdržimo njihovo vrcanje i lepršanje te u mnogim mislima i upadicama pokušavamo čuti riječ koja dolazi s druge strane. Tu tuđu riječ ćemo primiti, ona će nadvladati mnoštvo drugih misli, i na koncu nećemo biti prazni nego ispunjeni novom, tuđom riječi.
"Šutnja je riječi isto što mreža plesaču na užetu".(Max Picard)
c. BITI PRED BOGOM
Tišina se ne može stvoriti. Ona se može samo pripremiti. Čovjek nauči napamet neki molitveni stih, ponovi ga dva-tri puta i ostavi ga nekako "u prostoru". Tišina ne nastaje tako da mi ništa ne govorimo. Ona nastaje ako u prostor ne ude nešto jače od naše riječi, i ako se taj "prostor" ponovno ne napuni mislima i riječima. Stajali smo u jednoj staroj crkvi i tražili put u kriptu. Pognuti smo silazili dugim vijugavim stepenicama u neku podzemnu šupljinu. Iz tame je izbijao hladan zrak. I najednom otkri se pred nama čaroban prostor. Dvostruk krug stupova ljudske veličine, ispod neizrađenog stropa, stajao je oko nas kao krug ljudi u tišini. Nevoljko smo koračali pokraj tih stupova. Činilo nam se da smo i mi dio tog prostora koji tako šuti, sluša i čeka. Jer, slušati ne znači nešto govoriti ili raditi. Slušati znači biti. Nakon nekoliko trenutaka začara-nosti nestade. A prostor je i dalje čekao. Kao zamjena za zaposleno kršćanstvo. Isus reče: Budite savršeni kao što je savršen vaš nebeski Otac. To ne znači biti bez pogreške kao on, nego: biti čitav i nepodijeljen pred njim, onakav kakav on jest, čekajući i primajući.
"Na svijetu postoji samo jedan jedini problem: kako ljudima vratiti duhovni smisao, duhovni nemir; kako na njih izliti nešto kao gregorijanski koral! Vidite, više nije moguće živjeti od hladnjaka i politike, od bilanca i križaljki. Više to nije moguće". (Antoine de Saint-Exupery, Iz "Pisma jednom generalu").
- - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - - -
2) ZAPAŽATI
a. TAJNE OSTAVITI TAJNAMA
Kad nas netko zapita što je "život", pokažemo mu životinju ili dijete i kažemo: "To je život". To se može razjasniti samo vidljivim primjerom. Vidljive su nam stvari i slike sredstvo za razumijevanje nevidljivoga. Drugog puta nema. Za nas današnje ljude životno je pitanje, hoće li nam taj put ostati otvoren.
Mi mislimo da je stvarno samo ono što svojim razumom sredimo, što pojmovima obuhvatimo i dodamo onome što već znamo. Ne misle tako samo poklonici ovoga tehničkog vijeka nego i mi kršćani. A ipak se ne možemo otresti sumnje da nam mnogo toga izmiče. Mislimo da u ovom našem svijetu možemo sve izračunati, a u stvari ne vjerujemo ni sami u to. Postupamo sa svijetom kao da ga možemo pregledati s kraja na kraj iako slutimo njegove ponore. Čini nam se da svojim znanstvenim mišljenjem stojimo na čvrstu tlu, a u isto vrijeme padamo u bezdan kroz dubine sumnje i straha. Govorimo o svojoj odgovornosti za svijet, a znamo da možemo utjecati samo na površinu, dok maticu pokreću sasvim druge sile. Uređujemo svijet po svojoj mjeri, a gubimo iz vida skromnu činjenicu da smo ljudi. Biti pred Bogom, i za nas kršćane današnjeg vremena, znači biti spreman ostavljati tajne tajnama i početi otvarati sebe.
"Jao, svijet je pun velikog svjetla i tajni, a čovjek se zaklanja svojom malom ručicom".(Baalschem)
b. NEBO I ZEMLJA
"Isus dopusti da ga Ivan krsti u Jordanu. I odmah, dok je izlazio iz vode, vidje gdje se otvaraju nebesa i Duha gdje poput goluba silazi na njega. Dođe glas s neba: Ti si moj Ljubljeni koga sam odabrao"(Marko 1).
Isus silazi u vodu Jordana. Tim silaskom u počelo smrti on uzima na se krivnju, strah i smrt ljudi. U to se otvara nebo. Što je to - nebo? Nekada se govorilo: Ovdje dolje je čovjek, tamo gore Bog. Nebo je gore gdje je Bog. Danas mnogi kažu: Ovdje, u sadašnjosti, živi čovjek. U budućnosti, prema kojoj korača, Bog mu izlazi u susret. Nebo - to je budućnost. Pokušaji tumačenja nisu po sebi važni, ali važna je sposobnost gledanja u budućnost. Jer svatko tko govori o Bogu, mora priznati da je Bog drukčiji nego ga poimaju naše misli. Govoriti o "nebu" znači govoriti o načinu kako bivstvuje Bog, sveti "koji prebiva u nedostupnu svjetlu", strani, nadmoćni.
Ali to ne znači da je Bog daleko. On je u stvarnostima ove zemlje, oko njih i iznad njih. Nebo je Božja blizina u ovom svijetu: skrivena, zastrta, neshvatljiva. Otkako je Krist stajao pod otvorenim nebom na Jordanu, "vidjeti nebo" za nas kršćane znači upoznati Krista, koji nam otvara pogled i pristup k Ocu. Kad molimo, potrebno nam je otvoreno nebo. Inače, razgovaramo sami sa sobom.
(uzeto iz knjige "KAKO DANAS MOLITI" autor: Jörg Zink
Molitva je posebna i velika tema...
Ona je prije svega, razgovor s Bogom.
Vjerujem u njenu djelotvornost...ali samo kad
je vođena, nadahnuta i kad iznosi prošnje,
molbe i zahvaljivanja...u skladu s Božjim
harmonićnim nakanama.Ne može se izmoliti nešto,
što je protivno Božjoj volji. Vjerujem, kad više ljudi moli,
u istom Duhu, s istom nakanom...doista mogu jako puno ućiniti,
da se poravnaju ljudski putevi i usklade s Božjom nakanom!
Knjigu "Kako danas moliti" (napisao Jörg Zink) vjerujem da se može naći u svakoj katoličkoj knjižari ili biblioteci. Izdala ju je "Kršćanska sadašnjost"(moj primjerak je 2. izdanje od 1988).
Knjiga - slobodno se može nazvati i najboljim takvim priručnikom - na cca 280 str. obrađuje baš tu temu, na način koji ne može biti jednostavniji i razumljiviji
