Ovo je po mom mišljenju vrlo važno pitanje, jer to pitanje određuje naš odnos prema Bogu općenito i naše mjesto u svijetu.
Ako je Bog stvorio čovjeka radi čovjeka, kako bi on osjetio radost postojanja, bivanja živim, iskustva ljubavi...onda je čovjek kao takav otvoreni potencijal, koji se može razvijati u kojem god smjeru poželi. Bog mu može davati sugestije, može mu pomagati u odlukama ako ga čovjek zatraži, no čovjek naposljetku sam bira što je dobro za njega i snosi posljedice. U tom slučaju nema kazne u vidu Suda od nečije tuđe volje - "kazna" je zapravo posljedica čovjekovih činova, sila akcije i reakcije, slijepa. Kao što će te glava boliti ako njome udaraš u zid. To nije stvar Božjega uplitanja, već neposredne uzročno-posljedične veze.
Ako je Bog stvorio čovjeka radi samoga sebe, da bi ga čovjek slavio ili bio njegov namjesnik na zemlji, obavljao za njega poslove koje se Bogu ne da raditi...onda se radi o poprilično taštom činu, a čovjek je u tom slučaju prilično tužno biće, jer je reduciran na položaj Božje igračke. U obama slučajevima Bog ima vlast nad čovjekom, ali u prvome ju ne koristi, tj. prepušta uzde čovjekova života čovjeku, te oni mogu komunicirati na istoj razini; dok je u drugom čovjek posve podređen Božjoj volji i sam nema nikakvu inicijativu, tj. sve dobro što čovjek čini jest Božja volja.
Usporedimo to s odnosom roditelja prema djetetu. Roditelj koji dobro odgaja svoje dijete mora mu dopustiti da se samoizrazi, čak i ako ponekada to ide protiv onoga što bi roditelj sam učinio. Dobar roditelj ima povjerenje u vlastito dijete da neće skrenuti. Ima li Bog povjerenja u čovjeka? Ja vjerujem da Bog ima, no mnogi vjernici nemaju, i zato stalno spominju kaznu i konačni sud. Misleći da će plašeći druge time uzrokovati da se oni počnu ponašati onako kako bi oni htjeli (uvjeravajući druge da i Bog tako želi). Ali to nije ništa drugo do ucjena. Bog ne ucjenjuje. Mislim, možda i ucjenjuje, no u takvoga Boga ne želim vjerovati, jer doći u raj k takvom Bogu, koji želi slijepu pokornost, bilo bi ravno paklu.
Prvi stav u osnovi je religiozni humanizam. Drugi je religiozni fatalizam. Upravo je u tome razlika između Isusova učenja i Staroga zavjeta, jer je Isus donio dimenziju humanizma. Isus Boga i Božji odnos prema ljudima opisuje s nježnošću, dok je u Starom zavjetu Jahve uvijek sklon nastupu ex cathedra, jako mu je važna etiketa. Jahve je koncept autoritarnog oca, vojnog zapovjednika. Isusov Otac je koncept oca prijatelja, odgajatelja, učitelja.
Ako je Bog stvorio čovjeka radi čovjeka, kako bi on osjetio radost postojanja, bivanja živim, iskustva ljubavi...onda je čovjek kao takav otvoreni potencijal, koji se može razvijati u kojem god smjeru poželi. Bog mu može davati sugestije, može mu pomagati u odlukama ako ga čovjek zatraži, no čovjek naposljetku sam bira što je dobro za njega i snosi posljedice. U tom slučaju nema kazne u vidu Suda od nečije tuđe volje - "kazna" je zapravo posljedica čovjekovih činova, sila akcije i reakcije, slijepa. Kao što će te glava boliti ako njome udaraš u zid. To nije stvar Božjega uplitanja, već neposredne uzročno-posljedične veze.
Ako je Bog stvorio čovjeka radi samoga sebe, da bi ga čovjek slavio ili bio njegov namjesnik na zemlji, obavljao za njega poslove koje se Bogu ne da raditi...onda se radi o poprilično taštom činu, a čovjek je u tom slučaju prilično tužno biće, jer je reduciran na položaj Božje igračke. U obama slučajevima Bog ima vlast nad čovjekom, ali u prvome ju ne koristi, tj. prepušta uzde čovjekova života čovjeku, te oni mogu komunicirati na istoj razini; dok je u drugom čovjek posve podređen Božjoj volji i sam nema nikakvu inicijativu, tj. sve dobro što čovjek čini jest Božja volja.
Usporedimo to s odnosom roditelja prema djetetu. Roditelj koji dobro odgaja svoje dijete mora mu dopustiti da se samoizrazi, čak i ako ponekada to ide protiv onoga što bi roditelj sam učinio. Dobar roditelj ima povjerenje u vlastito dijete da neće skrenuti. Ima li Bog povjerenja u čovjeka? Ja vjerujem da Bog ima, no mnogi vjernici nemaju, i zato stalno spominju kaznu i konačni sud. Misleći da će plašeći druge time uzrokovati da se oni počnu ponašati onako kako bi oni htjeli (uvjeravajući druge da i Bog tako želi). Ali to nije ništa drugo do ucjena. Bog ne ucjenjuje. Mislim, možda i ucjenjuje, no u takvoga Boga ne želim vjerovati, jer doći u raj k takvom Bogu, koji želi slijepu pokornost, bilo bi ravno paklu.
Prvi stav u osnovi je religiozni humanizam. Drugi je religiozni fatalizam. Upravo je u tome razlika između Isusova učenja i Staroga zavjeta, jer je Isus donio dimenziju humanizma. Isus Boga i Božji odnos prema ljudima opisuje s nježnošću, dok je u Starom zavjetu Jahve uvijek sklon nastupu ex cathedra, jako mu je važna etiketa. Jahve je koncept autoritarnog oca, vojnog zapovjednika. Isusov Otac je koncept oca prijatelja, odgajatelja, učitelja.