Umro je za grjesnika

Ivan 19
1 Tada Pilat uze i izbičeva Isusa. 2 A vojnici spletoše vijenac od trnja i staviše mu ga na glavu; i zaogrnuše ga grimiznim plaštem. 3 I prilazili su mu i govorili: Zdravo kralju židovski! I pljuskali su ga. 4 A Pilat ponovno iziđe i reče im: Evo vam ga izvodim da znate: ne nalazim na njemu nikakve krivice. 5 Iziđe tada Isus s trnovim vijencem, u grimiznom plaštu. A Pilat im kaže: Evo čovjeka! 6 I kad ga ugledaše glavari svećenički i sluge, povikaše: Raspni, raspni! Kaže im Pilat: Uzmite ga vi i raspnite jer ja ne nalazim na njemu krivice. 7 Odgovoriše mu Židovi: Mi imamo Zakon i po Zakonu on mora umrijeti jer se pravio Sinom Božjim.
8 Kad je Pilat čuo te riječi, još se više prestraši 9 pa ponovno uđe u dvor i kaže Isusu: Odakle si ti? No Isus mu ne dade odgovora. 10 Tada mu Pilat reče: Zar meni ne odgovaraš? Ne znaš li da imam vlast da te pustim i da imam vlast da te razapnem? 11 Odgovori mu Isus: Ne bi imao nada mnom nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Zbog toga ima veći grijeh onaj koji me predao tebi. 12 Od tada ga je Pilat nastojao pustiti. No Židovi vikahu: Ako ovoga pustiš, nisi prijatelj caru. Tko se god pravi kraljem, protivi se caru.
13 Čuvši te riječi, Pilat izvede Isusa i posadi na sudačku stolicu na mjestu koje se zove Litostrotos - Pločnik, hebrejski Gabata - 14 a bijaše upravo priprava za Pashu, oko šeste ure - i kaže Židovima: Evo kralja vašega! 15 Oni na to povikaše: Ukloni! Ukloni! Raspni ga! Kaže im Pilat: Zar kralja vašega da razapnem? Odgovoriše glavari svećenički: Mi nemamo kralja osim cara!
16 Tada im ga preda da se razapne. Uzeše dakle Isusa.
17 I noseći svoj križ, iziđe on na mjesto zvano Lubanjsko, hebrejski Golgota. 18 Ondje ga razapeše, a s njim i drugu dvojicu, s jedne i druge strane, a Isusa u sredini. 19 A napisa Pilat i natpis te ga postavi na križ. Bilo je napisano: Isus Nazarećanin, kralj židovski. 20 Taj su natpis čitali mnogi Židovi jer mjesto gdje je Isus bio raspet bijaše blizu grada, a bilo je napisano hebrejski, latinski i grčki. 21 Nato glavari svećenički rekoše Pilatu: Nemoj pisati: 'Kralj židovski', nego da je on rekao: 'Kralj sam židovski.' 22 Pilat odgovori: Što napisah, napisah!
23 Vojnici pak, pošto razapeše Isusa, uzeše njegove haljine i razdijeliše ih na četiri dijela - svakom vojniku po dio. A uzeše i donju haljinu, koja bijaše nešivena, otkana u komadu odozgor dodolje. 24 Rekoše zato među sobom: Ne derimo je, nego bacimo za nju kocku pa komu dopane - da se ispuni Pismo koje veli: Razdijeliše među se haljine moje, za odjeću moju baciše kocku. I vojnici učiniše tako. 25 Uz križ su Isusov stajale majka njegova, zatim sestra njegove majke, Marija Kleofina, i Marija Magdalena. 26 Kad Isus vidje majku i kraj nje učenika kojega je ljubio, reče majci: Ženo! Evo ti sina! Zatim reče učeniku: Evo ti majke! 27 I od toga časa uze je učenik k sebi.
28 Nakon toga, kako je Isus znao da je sve dovršeno, da bi se ispunilo Pismo, reče: Žedan sam. 29 A ondje je stajala posuda puna octa. I natakoše na izopovu trsku spužvu natopljenu octom pa je primakoše njegovim ustima. 30 Čim Isus uze ocat, reče: Dovršeno je! I prignuvši glavu, preda duh.
31 Kako bijaše Priprava, da ne bi tijela ostala na križu subotom, jer velik je dan bio one subote, Židovi zamoliše Pilata da se raspetima prebiju golijeni i da se skinu. 32 Dođoše dakle vojnici i prebiše golijeni prvomu i drugomu koji su s Isusom bili raspeti. 33 Kada dođoše do Isusa i vidješe da je već umro, ne prebiše mu golijeni, 34 nego mu jedan od vojnika kopljem probode bok i odmah poteče krv i voda. 35 Onaj koji je vidio svjedoči i istinito je svjedočanstvo njegovo. On zna da govori istinu da i vi vjerujete 36 jer se to dogodilo da se ispuni Pismo: Nijedna mu se kost neće slomiti. 37 I drugo opet Pismo veli: Gledat će onoga koga su proboli.
38 Nakon toga Josip iz Arimateje, koji je - kriomice, u strahu od Židova - bio učenik Isusov, zamoli Pilata da smije skinuti tijelo Isusovo. I dopusti mu Pilat. Josip dakle ode i skine Isusovo tijelo. 39 A dođe i Nikodem - koji je ono prije bio došao Isusu noću - i donese sa sobom oko sto libara smjese smirne i aloja. 40 Uzmu dakle tijelo Isusovo i poviju ga u povoje s miomirisima, kako je u Židova običaj za ukop. 41 A na mjestu gdje je Isus bio raspet bijaše vrt i u vrtu nov grob u koji još nitko ne bijaše položen. 42 Ondje dakle zbog židovske Priprave, jer grob bijaše blizu, polože Isusa.

Golgota
Ovo se poglavlje zasniva na Mateju 27,31-53;
Marku 15,20-38; Luki 23,26-46; Ivanu 19,16-30.
"Uziđe na mjesto zvano Lubanja, hebrejski Golgota. Tu razapnu
njega."
"Da posveti narod svojom krvi", Krist je "trpio izvan vrata".
(Hebrejima 13,12) Zbog prekršaja Božjeg zakona Adam i Eva
morali su izaći iz Edena. Krist, naša Zamjena, trebao je patiti
izvan Jeruzalema. On je umro izvan gradskih vrata, na mjestu
na kome su pogubljivali zločince i ubojice. Sljedeće riječi imaju
puno značenje: "Krist nas je otkupio od prokletstva Zakona
postavši mjesto nas proklet." (Galaćanima 3,13)
Veliko je mnoštvo pratilo Isusa od sudnice do Golgote. Vijest
o Njegovoj presudi proširila se po cijelom Jeruzalemu, i ljudi
iz svih društvenih slojeva i položaja u gomilama su se stjecali
prema mjestu raspeća. Svećenici i poglavari obvezali su se obe-
ćanjem da neće zlostavljati Kristove sljedbenike ako im On bude
predan, pa su se učenici i vjerni iz grada i okolice pridru-
žili mnoštvu što je slijedilo Spasitelja.
Kad je Isus prošao kroz vrata Pilatova dvora, križ koji je
bio pripremljen za Barabu položen je na Njegova ranjena i krvava
pleća. Dva Barabina sudruga trebala su biti pogubljena
zajedno s Isusom, pa su i na njih položeni križevi. Za slabog i
napaćenog Spasitelja ovaj je teret bio pretežak. Od pashalne
večere sa svojim učenicima nije ništa jeo ni pio. Bio je u samrtnim
mukama boreći se sa sotonskim silama u Getsemanskom
vrtu. Podnio je bol izdaje i vidio svoje učenike kako Ga napu-
štaju i bježe. Bio je vođen Ani, zatim Kaifi i onda Pilatu. Od
Pilata bio je poslan Herodu, a onda vraćen Pilatu. Podnosio je
pogrdu za pogrdom, ismijavanje za ismijavanjem; dva puta bio
je išiban - cijele te noći nizali su se prizori koji su do krajnjih
granica iskušavali čovjekovu dušu. Krist nije popustio. Nije
izgovorio nijednu riječ koja ne bi bila na slavu Bogu. Tijekom
cjelokupne sramne sudske farse držao se odlučno i dostojanstveno.
Ali kad je nakon drugog šibanja na Njega položen križ,
ljudska priroda više nije mogla podnijeti. Onesviješten je pao
pod teretom.
Gomila koja je pratila Spasitelja vidjela je Njegove slabe i
posrćuće korake, ali nije pokazala sućut. Ružili su Ga i grdili
zato što nije mogao nositi taj teški križ. Ponovno je teret stavljen
na Njega i ponovno je pao onesviješten na tlo. Njegovi
mučitelji shvatili su da neće moći dalje nositi svoj teret. Bili
su zabrinuti tražeći nekoga tko bi ponio ponižavajuće breme.
Hebreji tu nisu mogli pomoći, zato što bi ih oskvrnuće sprije-
čilo da svetkuju Pashu. Čak ni iz svjetine koja Ga je pratila nitko
se nije želio sagnuti i ponijeti križ.
U to vrijeme neki stranac, Šimun iz Cirene, vraćajući se iz
polja, sreo je mnoštvo. Čuo je poruge i prostačke uvrede iz
gomile; čuo je ponavljanje prezrivih riječi: Napravite prolaz za
Kralja hebrejskog! Zastao je čudeći se ovom prizoru, i pošto
je izrazio sućut, zgrabili su ga i stavili križ na njegova pleća.
Šimun je slušao o Isusu. Njegovi sinovi povjerovali su u
Spasitelja, ali on sam nije bio učenik. Nošenje križa do Golgote
bio je blagoslov za Šimuna i on je uvijek nakon toga bio
zahvalan za ovu providnost. To ga je povelo da dragovoljno izabere
Kristov križ i uvijek radosno stoji pod njegovim teretom.
Mnoge žene nalazile su se u mnoštvu što je pratilo Onoga
koji nije zaslužio surovu smrt. Njihova je pažnja bila usredoto-
čena na Krista. Neke od njih vidjele su Ga ranije. Neke su dovodile
k Njemu svoje bolesnike i nevoljne. Neke su i same bile
izliječene. Prepričavale su prizore koji su se zbivali. Čudile su
se mržnji mnoštva prema Njemu za kojim su njihova srca bila
ganuta i slomljena. Unatoč ponašanju razjarene svjetine i ljutitim
riječima svećenika i poglavara, ove žene izrazile su svoju
sućut. Kad je Krist onesviješten pao pod križem, one su po-
čele tužno naricati.
Ovo je jedino privuklo Isusovu pozornost. Premda napa-
ćen teretom grijeha svijeta, nije bio ravnodušan prema izrazu
boli. S nježnom sućuti pogledao je ove žene. One nisu vjerovale
u Njega; znao je da Ga ne oplakuju kao Poslanoga od Boga,
već to čine pokrenute osjećajem ljudske samilosti. Nije prezreo
njihovu sućut, već je to u Njegovom srcu probudilo još
dublje sažaljenje prema njima. "Kćeri jeruzalemske," rekao je
On, "ne plačite nada mnom, nego nad sobom plačite i nad djecom
svojom!" Od sadašnjeg prizora, Krist je gledao u buduć-
nost u vrijeme razorenja Jeruzalema. U tom strašnom prizoru,
mnoge od onih koje sad plaču nad Njim poginut će zajedno
sa svojom djecom.
Od propasti Jeruzalema Isusove su se misli usmjerile jednom
još značajnijem sudu. U uništenju nepokajana grada vidio
je znamenje konačnog uništenja koje će doći na svijet. Rekao
je: "Tada će se dovikivati gorama: 'Padnite na nas!' a brežuljcima:
'Pokrijte nas!' Ako se, dakle, tako radi sa zelenim drvetom,
što će biti sa suhim?" Živim, zelenim drvetom Isus je prikazao
sebe, nevinog Otkupitelja. Bog je dopustio da Njegov gnjev zbog
prijestupa padne na Njegovog ljubljenog Sina. Isus je zbog ljudskih
grijeha trebao biti raspet. Kakve će tada patnje snositi
grješnik koji i dalje nastavi griješiti? Svi nepokajani i nevjerni
iskusit će takvu žalost i bijedu kakvu jezik ne može izraziti.
Mnogi iz mnoštva što je pratilo Spasitelja do Golgote, do-
čekali su Ga radosnim hvalospjevima i mahanjem palminim
grančicama kad je svečano ujahao u Jeruzalem. Ali s mnogih
usana koje su tada oduševljeno klicale Njemu u slavu, jer su
to svi činili, sad se razlijegao uzvik: "Raspni ga, raspni!" Kad
je Isus ujahao u Jeruzalem, nade učenika bile su na vrhuncu.
Okupljali su se oko svog Učitelja, smatrajući velikom čašću
povezanost s Njim. Sada, u Njegovu poniženju, izdaleka su Ga
pratili. Bili su shrvani bolju i skršeni u svojim iznevjerenim
nadama. Kako su se obistinile Isusove riječi: "Svi ćete se vi još
noćas zbog mene pokolebati, jer je pisano: 'Udarit ću pastira,
i stado će se razbjeći.'" (Matej 26,31)
Stigavši na gubilište, zarobljenike su vezali uz oruđa za
mučenje. Dva razbojnika su se otimala iz ruku onih koji su ih
polagali na križ; ali Isus se nije opirao. Isusova majka oslanjaju
ći se na Ivana, ljubljenog učenika, stopama svog Sina išla je
do Golgote. Vidjela Ga je kako se onesvijestio pod težinom križa
i čeznula da pridrži Njegovu ranjenu glavu i obriše to čelo koje
se nekad oslanjalo na njezine grudi. Ali joj ova tužna prednost nije bila pružena. Zajedno s učenicima još je uvijek gajila
nadu da će Isus pokazati svoju silu i osloboditi se od svojih
neprijatelja. Klonula srca sjećala se Njegovih riječi kojima je
proricao svaki od prizora koji su se sad odigravali. Gledajući
razbojnike koje su vezivali za križ, u dubokoj se boli pitala:
Zar će Onaj koji je mrtvima davao život dopustiti da Ga raspnu?
Zar će Božji Sin dopustiti da bude tako surovo ubijen?
Mora li napustiti svoju vjeru da je Isus Mesija? Mora li gledati
Njegovu sramotu u bol, nemajući čak ni mogućnost da Mu pomogne
u Njegovoj muci? Vidjela je Njegove ruke pružene po
križu; donijeli su čekić i klinove, i dok su oštri vrhovi probijali
nježno tijelo, ojađeni učenici poveli su gotovo onesviještenu
Isusovu majku dalje od ovog svirepog prizora.
Spasitelju se nije oteo nijedan uzdah. Njegovo lice ostalo
je mirno i pribrano, ali Mu je čelo bilo orošeno krupnim kapljama
znoja. Nije bilo milostive ruke da obriše samrtni znoj s
Njegova lica, niti riječi sućuti i nepokolebljive odanosti koja
bi stala uz Njegovo ljudsko srce. Dok su vojnici obavljali svoj
strašni posao, Isus se molio za svoje neprijatelje: "Oče, oprosti
im, jer ne znaju što čine!" Njegove misli prelazile su s vlastitih
patnji na grijeh Njegovih mučitelja i strašnu osvetu koja će ih
stići. Nikakvu kletvu nije uputio vojnicima koji su s Njim postupali
grubo. Nikakvu osvetu nije prizivao na svećenike i poglavare
koji su se naslađivali ostvarenjem svoje namjere. Krist
ih je sažalijevao zbog njihova neznanja i krivice. Blago je pro-
šaputao samo molitvu da im se oprosti "jer ne znaju što čine".
Da su znali kako muče Onoga koji je došao spasiti grješni
ljudski rod od vječne propasti, obuzela bi ih grižnja savjesti i
užas. Međutim, njihovo neznanje nije uklonilo njihovu krivnju,
jer su imali prednost upoznati i prihvatiti Isusa kao svojega Spasitelja.
Neki od njih jednog dana uvidjet će svoj grijeh, pokajati
se i obratiti. Neki su svojom okorjelošću onemogućili usli-
šanje Kristove molitve za njih. Ipak, uza sve to, Božji plan je
dostizao svoje ispunjenje. Isus je stekao pravo da postane zastupnikom
pred Božjim licem.
Kristova molitva za neprijatelje obujmila je ovaj svijet. Ona
prima svakog grješnika koji je živio ili koji će živjeti od početka
svijeta do kraja vremena. Na svima njima počiva krivnja za
raspeće Božjega Sina. Svima se besplatno nudi oprost. Tko god
hoće može imati mir s Bogom i naslijediti vječni život.
Kad su Isusa prikovali, snažni su ljudi podignuli križ i s
velikom ga silinom usadili na za to ranije pripremljeno mjesto.
To je Božjem Sinu izazvalo neiskazane bolove. Pilat je tada na
križ iznad Isusove glave stavio natpis na hebrejskom, grčkom i
latinskom. On je glasio: "Isus Nazarećanin, kralj židovski." Ovaj
je natpis razljutio Hebreje. U Pilatovoj su sudnici vikali: "Razapni
ga!" "Mi nemamo drugoga kralja osim cara." (Ivan 19,15)
Izjavili su da je izdajnik tko god nekog drugog priznaje za kralja.
Pilat je napisao osjećaj koji su mu izrazili. Nije spomenut
nikakav prijestup, osim da je Isus hebrejski kralj. Natpis je,
zapravo, bio priznavanje podaničke pokornosti Hebreja rimskoj
sili. On je proglašavao da će oni osuditi na smrt svakoga tko
bi se usudio nazvati kraljem Izraela. Svećenici su se prevarili.
Kad su kovali zavjeru kako da ubiju Krista, Kaifa je izjavio da
je dobro da jedan čovjek umre kako bi se spasio narod. Sad je
otkriveno njihovo licemjerstvo. Da bi uništili Krista, bili su
spremni žrtvovati čak i opstanak svog naroda.
Svećenici su uvidjeli što su učinili, pa su zamolili Pilata
da promijeni natpis. Kazali su: "Neka ne ostane napisano 'kralj
židovski', nego: 'Ovaj je tvrdio: kralj sam židovski.'" Međutim,
Pilat ljut na sebe zbog svoje ranije slabosti, potpuno je prezirao
ljubomorne i lukave svećeničke vođe. Hladno je odgovorio:
"Što sam napisao, ostaje napisano!"
Jedna sila viša od Pilata ili Hebreja upravljala je postavljanjem
ovog natpisa ponad Isusove glave. Po Božjoj providnosti
Natpis je trebao potaknuti ljude na razmišljanje i istraživanje
Svetoga pisma. Mjesto na kojem je Isus bio raspet bilo je blizu
grada. U to vrijeme tisuće ljudi iz svih zemalja nalazile su se u
Jeruzalemu pa je natpis kojim je Isus iz Nazareta proglašen za
Mesiju privlačio njihovu pozornost. To je bila živa istina ispisana
rukom koju je vodio Bog.
U Kristovim stradanjima na križu ispunilo se proročanstvo.
Vjekovima prije raspeća Spasitelj je prorekao kako će se postupati
s Njim. Rekao je: "Opkolio me čopor pasa, rulje me zločinačke
okružile. Probodoše mi ruke i noge, sve kosti svoje prebrojiti
mogu, a oni me gledaju i zure na me. Haljine moje dijele među
sobom i kocku bacaju za odjeću moju." (Psalam 22,16-19)
Proročanstvo koje se odnosilo na Njegovu odjeću ispunilo se
bez savjeta ili uplitanja prijatelja ili neprijatelja Raspetoga. Njegove
su haljine dane vojnicima koji su Ga položili na križ. Krist
620 Isusov život
749
je čuo prepirku ljudi dok su između sebe dijelili odjeću. Njegova
je košulja bila istkana bez ijednog šava i stoga su kazali: "Ne
parajmo je, već bacimo za nju kocku komu će pripasti!"
U drugom proročanstvu Spasitelj je izjavio: "Ruganje mi
slomilo srce i klonuh; čekao sam da se tko sažali nada mnom,
ali ga ne bi; i da me tko utješi, ali ga ne nađoh. U jelo mi žuči
umiješaše, u mojoj me žeđi octom napojiše." (Psalam 69,21.22)
Onima koji su umirali na križu davali su neko opojno sredstvo
da bi se umrtvio osjećaj boli. To je ponuđeno i Isusu, ali kad
je okusio, On je to odbio. Nije želio prihvatiti ništa što bi moglo
potamniti Njegov um. Njegova se vjera mora dalje čvrsto oslanjati
na Boga. To je bila Njegova jedina snaga. Pomračiti Njegova
osjetila značilo bi dati prednost Sotoni.
Isusovi neprijatelji iskaljivali su svoj gnjev na Njemu dok
je visio na križu. Svećenici, poglavari i književnici pridružili
su se svjetini rugajući se Spasitelju koji je umirao. Prilikom
krštenja i preobraženja čuo se glas kojim je Bog objavio da je
Krist Njegov Sin. Ponovno, neposredno prije Kristove izdaje,
Otac je progovorio potvrđujući Njegovo božanstvo. Ali sada je
glas s Neba šutio. Nije se čulo nijedno svjedočanstvo u Kristovu
korist. On je sam podnosio zlostavljanje i ruganje zlih
ljudi.
"Ako si Sin Božji," govorili su oni, "siđi s križa!" "Neka spasi
sam sebe, ako je zbilja Božji Mesija - Izabranik!" U pustinji
kušanja Sotona je izjavio: "Ako si zaista Sin Božji, naredi da ovo
kamenje postane kruh." "Ako si zaista Sin Božji, baci se dolje"
s vrha Hrama. (Matej 4,3.6) Sotona sa svojim anđelima, u ljudskom
obličju bio je prisutan kraj križa. Sotona sa svojim vojskama
surađivao je sa svećenicima i poglavarima. Učitelji naroda
poticali su neuku svjetinu da izriče sud Onome koga mnogi
od njih nikada nisu vidjeli, sve dok nisu bili nagovoreni da
svjedoče protiv Njega. Svećenici, poglavari, farizeji i okorjela
svjetina ujedinili su se u sotonskoj izbezumljenosti. Vjerski
poglavari sjedinili su se sa Sotonom i njegovim anđelima. Izvr-
šavali su njegove naloge.

Isus, koji je patio i umirao, čuo je svaku riječ koju su izgovorili
svećenici: "Druge je spasio, a sam sebe ne može spasiti.
On je kralj Izraelov! Neka sada siđe s križa pa ćemo vjerovati
u njega!" Krist je mogao sići s križa. Ali zato što nije želio spasiti
sebe, grješnik ima nadu u oprost pred Bogom.
Podsmjehujući se Spasitelju, ljudi koji su se smatrali tuma
čima proročanstava ponavljali su baš one riječi za koje je
Nadahnuće proreklo da će ovom prilikom izgovarati. Ipak u
svojoj sljepoći nisu vidjeli da ispunjavaju proročanstvo. Oni
koji su u podsmijehu izgovarali riječi: "On se uzdao u Boga,
neka ga sad oslobodi, ako mu je uistinu po volji! Ta, sam je
rekao: 'Sin sam Božji!'", nisu ni pretpostavljali da će njihovo
svjedočanstvo odjeknuti kroz vjekove. Međutim, premda podsmje
šljivo izgovorene, ove riječi navele su ljude da tako istra-
žuju Pisma kao nikada ranije. Mudri ljudi su čuli, istraživali,
razmišljali i molili se. Bilo je i takvih koji nisu imali mira sve
dok uspoređujući tekstove Pisma nisu spoznali značenje Kristove
misije. Nikada ranije nije se tako široko rasprostranilo
znanje o Isusu kao u trenutku kad je visio na križu. U srcima
mnogih koji su promatrali prizor raspeća i čuli Kristove riječi
zasjala je svjetlost istine.
U Njegovoj agoniji na križu, Isusu je došao zračak utjehe.
To je bila molba razbojnika koji se kajao. Oba čovjeka raspeta
s Isusom u početku su Ga ružili, a jedan je u svojim patnjama
postajao još očajniji i prkosniji. Ali je njegov sudrug bio druk-
čiji. Ovaj čovjek nije bio okorjeli zlikovac; našao se na stranputici
zaveden lošim društvom; bio je manje kriv od mnogih
koji su stajali kraj križa i ružili Spasitelja. Vidio je i čuo Isusa
i bio osvjedočen Njegovim učenjem, ali su ga svećenici i poglavari
odvratili od Njega. Želeći ugušiti osvjedočenje, tonuo je sve
dublje i dublje u grijeh, dok nije uhvaćen, optužen kao zlo-
činac i osuđen da umre na križu. U sudnici i na putu prema
Golgoti bio je u Isusovoj blizini. Čuo je kako je Pilat objavio:
"Na njemu ne nalazim nikakve krivnje!" (Ivan 19,4) Primijetio
je Njegovo božansko držanje i Njegovo milostivo praštanje svojim
mučiteljima. S križa je vidio mnoge koji su se gradili pobožnima,
a rugali su se i ismijavali Gospodina Isusa. Vidio je kako prezrivo
mašu glavama. Čuo je kako njegov sudrug u krivnji prihvaća
riječi osude: "Zar nisi ti Mesija? Spasi sebe i nas!" Čuo je kako
mnogi između prolaznika brane Isusa. Čuo ih je kako ponavljaju
Njegove riječi i govore o Njegovim djelima. U njemu se ponovno
pojavilo osvjedočenje da je ovo Krist. Okrenuvši se drugom
zločincu rekao je: "Zar se ti ne bojiš Boga, kad si sam osuđen
tako?" Zločinci na samrti nisu se više morali bojati ljudi. Ali
jednog od njih je prožimalo osvjedočenje da postoji Bog koga
se treba bojati, budućnost koja ga je natjerala da strepi. A sad,
njegova životna povijest, sva umrljana grijehom, tek što se nije
završila. "Mi smo ovdje po pravdi", uzdisao je on, "jer primamo
zasluženu plaću za svoja djela. Ali ovaj nije nikakva zla
učinio."

Sad više nema pitanja. Nema sumnji, ni prijekora. Kad je
osuđen za svoj zločin, ovaj prijestupnik je pao u očajanje i bezna
đe; ali sad su se probudile neobične, plemenite misli. Sje-
ćao se svega što je čuo o Isusu - kako je iscjeljivao bolesne i
opraštao grijehe. Slušao je riječi onih koji su vjerovali u Isusa
i koji su Ga plačući slijedili. Vidio je i pročitao natpis iznad
Spasiteljeve glave. Čuo je kako ga prolaznici ponavljaju, neki u
žalosti drhtavim usnama, a drugi u šali i podsmijehu. Sveti Duh
rasvijetlio je njegov razum i malo-pomalo dokazi su se spojili.
U ranjenom, ismijavanom i raspetom Isusu vidio je Božje Janje
koje je uzelo grijehe svijeta. U njegovu je glasu bila pomije-
šana nada s boli, kad se ova bespomoćna, umiruća duša predala
Spasitelju koji je umirao. "Isuse, sjeti me se", povikao je,
"kada dođeš u svoje kraljevstvo!"
Odgovor je brzo stigao. Glas je bio blag i milozvučan, a
riječi pune ljubavi, sažaljenja i sile: "Zaista, kažem ti danas, bit
ćeš sa mnom u raju."
Tijekom dugih sati samrtnih muka do Isusovih su ušiju dolazili
poruga i ismijavanje. Dok je visio na križu, do Njega su
još uvijek dopirali glasovi puni poruga i psovki. S čežnjom u
srcu očekivao je neki izraz vjere svojih učenika. Čuo je samo
žalosne riječi: "A mi smo se nadali da je on onaj koji će osloboditi
Izraela." Kako je Spasitelj bio zahvalan za izraz vjere i ljubavi
ovog razbojnika koji je umirao! Dok su Ga se vodeći Hebreji
odricali, pa čak i učenici sumnjali u Njegovo božanstvo,
jadni razbojnik na rubu vječnosti nazvao je Isusa Gospodinom.
Mnogi su bili spremni nazvati Isusa Gospodinom dok je činio
čuda i kad je ustao iz groba, ali Ga nitko, osim razbojnika koji
se pokajao i bio spašen u jedanaesti sat, nije priznavao dok je
visio i umirao na križu.
Promatrači su čuli kad je razbojnik nazvao Isusa Gospodinom.
Boja glasa čovjeka koji se kajao privukla je njihovu pozornost.
Oni koji su se u podnožju križa svađali oko Kristove
odjeće i koji su bacali kocku za Njegov ogrtač, zastali su kako
bi čuli. Utihnuli su njihovi ljutiti glasovi. Zaustavljena daha gledali
su Krista i očekivali odgovor s tih umirućih usana.
Dok je izgovarao riječi obećanja, kroz tamni oblak koji je
obavio križ probila se sjajna i nezadrživa svjetlost. Razbojnik
koji se kajao doživio je savršeni mir i sigurnost da ga je Bog
prihvatio. U svom poniženju Krist je bio proslavljen. On, koji
je u očima svih izgledao kao da je pobijeđen, bio je Pobjednik.
Bio je priznat kao Onaj koji je ponio grijehe. Ljudi mogu
mučiti Njegovo ljudsko tijelo. Oni mogu raniti Njegove sljepoo
čnice trnovim vijencem. Mogu Mu skinuti haljine i prepirati
se oko njih. Ali Mu ne mogu oduzeti silu da oprašta grijehe.
Umiranjem je pružio svjedočanstvo o svojoj božanskoj naravi
i Očevoj slavi. Njegovo uho nije otvrdlo da ne može čuti,
niti je Jahvina ruka prekratka da ne može spasiti. Njegovo kraljevsko
pravo jest da do posljednjeg spasi sve koji kroz Njega
dolaze Bogu.
"Zaista, kažem ti danas, bit ćeš sa mnom u raju." Krist nije
obećao da će tog dana razbojnik biti s Njim u raju. On s‰m
toga dana nije otišao u raj. Spavao je u grobu i u jutro uskrsnuća
rekao: "Jer još nisam uzišao k Ocu." (Ivan 20,17) Međutim, na
dan raspeća, na dan prividnog poraza i tame, izrečeno je obe-
ćanje. Danas, dok umire na križu kao zločinac, Krist uvjerava
jadnog grješnika: "Bit ćeš sa mnom u raju!"
Razbojnici koji su raspeti s Isusom postavljeni su "jedan s
desne strane a drugi s lijeve", a Isus u sredini. To je učinjeno
prema uputi svećenika i poglavara. Kristov položaj između razbojnika
trebao je pokazati da je On najveći zločinac između
ove trojice. Tako se ispunilo pismo: "I među zlikovce bio ubrojen.
" (Izaija 53,12) Međutim, potpuni smisao ovog djela svećenici
nisu vidjeli. Kao što je Isus, raspet s razbojnicima, stavljen
"u sredinu", tako je i Njegov križ postavljen usred svijeta
koji leži u grijehu. Riječi oprosta upućene razbojniku koji se
kajao zapalile su svjetlost koja će svijetliti do najudaljenijih granica
Zemlje.
Anđeli su s divljenjem promatrali beskrajnu Isusovu ljubav,
koji je, podnoseći najveće samrtne muke uma i tijela, mislio samo
na druge i uzdizao vjeru duši koja se kaje. U svom poniženju
kao prorok obratio se kćerima jeruzalemskim; kao svećenik i
zastupnik molio je Oca da oprosti Njegovim ubojicama, kao Spasitelj
pun ljubavi oprostio je grijehe razbojniku koji se kajao.
Dok je gledao mnoštvo koje Ga je okružavalo, jedna je prilika
privukla Isusovu pozornost. U podnožju križa stajala je Njegova
majka koju je pridržavao učenik Ivan. Nije mogla podnijeti da
bude udaljena od svog Sina i Ivan, znajući da se približava kraj,
ponovno ju je priveo Kristu. U samrtnom trenutku Isus se sjetio
svoje majke. Gledajući njezino lice izmučeno bolju, a onda Ivana,
rekao joj je: "Ženo, evo ti sina!", a zatim Ivanu: "Eto ti majke!
" Ivan je razumio Kristove riječi i prihvatio povjerenu zadaću.
Odmah je poveo Mariju svom domu i od toga časa nježno se
starao o njoj. Milostivi Spasitelj pun ljubavi, usred svih svojih
tjelesnih bolova i duševnih patnji, brižljivo se starao o svojoj
majci! Nije imao novca kojim bi je osigurao, ali Ivan Ga je kao
dragocjenost čuvao u srcu, i zato Mu je predao majku kao dragocjeni
zalog. Tako se pobrinuo za ono što joj je najviše bilo
potrebno - nježno suosjećanje čovjeka koji ju je volio zato što
je ona voljela Isusa. Primajući je kao sveti zavještaj, Ivan je primio
veliki blagoslov. Ona ga je stalno podsjećala na voljenog Učitelja.
Savršeni primjer Kristove sinovske ljubavi blista nesmanjenim
sjajem kroz maglu vjekova. Gotovo trideset godina Isus
je svakodnevnim trudom pomagao u nošenju tereta doma. A
sad, čak i u svojim posljednjim samrtnim mukama sjetio se
potreba svoje majke, ucvijeljene udovice. Isti duh vidjet će se
u svakom učeniku našega Gospodina. Oni koji slijede Krista,
smatrat će da je dio njihove vjere poštovanje i staranje za roditelje.
Iz srca u kome se gaji Njegova ljubav, otac i majka ne-
će nikada prestati primati brižno staranje i nježnu sućut.
Gospodin slave sad umire kao otkup za ljudski rod. Polo-
živši svoj skupocjeni život, Krist nije dobio potporu pobjedonosnom
radošću. Sve je pritiskivala teška tama. Nije Ga opterećivao
strah pred smrću. Bol i sramota križa nisu izazvali Njegovu
neizrecivu duševnu patnju. Krist je bio knez onih koji stradaju,
i Njegova patnja proizlazila je iz svijesti o opakosti grijeha,
spoznaje da je čovjek svojom prisnom vezom sa zlom postao
slijep za njegovu strahotu. Krist je vidio kako je čvrsto upori
šte grijeha u ljudskom srcu i koliko je malo onih koji su voljni
odvojiti se od njegove sile. Znao je da bez Božje pomoći ljudski
rod mora poginuti, i vidio mnoštvo kako gine i pored izobilne
pomoći.
Na Krista kao našu Zamjenu i jamstvo položeno je bezakonje
svih nas. On se ubrojio u prijestupnike, da bi nas otkupio
od osude Zakona! Krivnja svakog Adamovog potomka optere-
ćivala je Njegovo srce. Božji gnjev prema grijehu, strašni izraz
Njegova nezadovoljstva zbog nepravde, ispunjavali su užasom
dušu Njegova Sina. Cijelog svog života Krist je palom svijetu
objavljivao dobre vijesti o Očevoj milosti i ljubavi koja prašta.
Često je govorio o spasenju za najveće grješnike. Ali sad, sa
strašnim teretom krivnje koji je nosio, nije mogao vidjeti milostivo
Očevo lice. Povlačenje božanskog lica od Spasitelja u ovom
trenutku najveće patnje probolo je Njegovo srce takvom boli
koju čovjek nikada ne može u cijelosti razumjeti. Njegova du-
ševna patnja bila je tako velika da je jedva osjećao svoje tjelesne
bolove.
Žestokim je kušnjama Sotona navaljivao na Isusovo srce.
Spasitelj nije mogao vidjeti preko groba. Nada Mu nije pokazivala
da će izići iz groba kao pobjednik niti govorila o tome da
je Otac prihvatio Njegovu žrtvu. Bojao se da je grijeh tako odvratan
Bogu da će njihovo razdvajanje biti vječno. Krist je osje-
ćao patnju koju će osjećati grješnik kad se milost ne bude više
zauzimala za grešni ljudski rod. Osjećaj grijeha koji je privukao
Očev gnjev na Njega kao na čovjekovu zamjenu, zagorčao
je čašu koju je pio i slomio srce Božjeg Sina.
Začuđeni anđeli bili su očevici Spasiteljeve užasne agonije.
Nebeske vojske zaklonile su svoje lice od strahovita prizora.
Beživotna priroda izrazila je svoju sućut prema vrijeđanom i
umirućem Stvoritelju. Sunce je zaklonilo svoj pogled na ovaj
strašan prizor. Njegove sjajne zrake obasjavale su Zemlju u podne,
a onda odjednom kao da su iščezle. Potpuna tama, kao mrtvački
pokrov, obavila je križ. "Od šestoga do devetog sata nastade
tama po svoj zemlji." Nije bilo nikakve pomrčine ili nekog drugog
uzroka ovoj tami, tako dubokoj kao u ponoć kad nema Mjeseca
i zvijezda. To je bilo nadnaravno svjedočanstvo koje je dao
Bog da bi utvrdio vjeru potonjih naraštaja.
Božja je prisutnost bila skrivena u tom gustom mraku. Od
mraka je načinio sebi zaklon i sakrio svoju slavu od ljudskih
očiju. Bog i Njegovi sveti anđeli bili su kraj križa. Otac je bio
sa svojim Sinom. Ipak, Njegova prisutnost nije bila otkrivena.
Kad bi Njegova slava zasjala iz oblaka, uništila bi svakog promatra
ča. U tom trenutku Krist nije mogao biti utješen Očevom
prisutnošću. Sam je gazio u kaci i nikog od ljudi nije bilo uz
Njega.
Ovim gustim mrakom Bog je zaklonio posljednju ljudsku
samrtnu muku svog Sina. Svi koji su vidjeli Kristove patnje bili
su osvjedočeni u Njegovo božanstvo. Kad su ljudi jednom vidjeli
to lice, nikada Ga nisu mogli zaboraviti. Kao što je Kajinovo
lice nosilo trag zločina, tako je Kristovo lice otkrivalo nevinost,
mirnoću i dobrotu - Božji lik. Ali Njegovi se tužitelji
nisu osvrtali na ovaj nebeski pečat. Podrugljivo mnoštvo promatralo
je Krista tijekom dugih sati samrtne borbe. Sad je bio
milostivo sakriven Božjim plaštem.

Činilo se kao da se grobna tišina spustila na Golgotu. Neiskazani
strah obuzeo je mnoštvo okupljeno oko križa. Riječi
hule i ruženja zamrle su na usnama. Ljudi, žene i djeca popadali
su na zemlju. Oštre munje povremeno bi bljesnule iz oblaka
otkrivajući križ i raspetog Iskupitelja. Svećenici, poglavari,
književnici, krvnici i svjetina, svi su mislili da je došao trenutak
osvete. Nakon nekog vremena neki su prošaputali da će
Krist sići s križa. Neki su pipajući pokušali potražiti put prema
gradu, udarajući se u prsa i jecajući od straha.
U deveti sat tama više nije obavijala narod, ali je još uvijek
ostala oko Spasitelja. To je bilo znamenje samrtnih muka i
užasa koji je pritiskivao Njegovo srce. Nijedno oko nije se moglo
probiti kroz tamu koja je obavijala križ i nitko nije mogao
prodrijeti kroz još dublju tamu koja je pokrivala patnje Kristove
duše. Oštre munje kao da su bile usmjerene prema Njemu
dok je visio na križu. Tada "Oko devetog sata povika Isus jakim
glasom: Eli, Eli! Lema sabakthani." "Bože moj, Bože moj! Zašto
si me ostavio?" Kad se najdublji mrak zgusnuo oko Spasitelja,
mnogi su povikali: Osveta Neba je na Njemu. Gromovi Bož-
jeg gnjeva sručili su se na Njega, zato što je tvrdio da je Bo-
žji Sin. Mnogi koji su vjerovali u Njega čuli su Njegov očajni
čki uzvik. Nada ih je napustila. Ako je Bog napustio Isusa, u
što mogu imati povjerenja Njegovi sljedbenici?
Kad se tama podigla s Kristova potištena duha, ponovno
su oživjele tjelesne patnje i stoga je rekao: "Žedan sam." Jedan
od rimskih vojnika, pokrenut suosjećanjem dok je gledao suhe
usne stavio je spužvu na isopovu trsku, potopio je u jednu posudicu
s octom i ponudio Isusu. Svećenici su se rugali Njegovim
samrtnim mukama. Dok je mrak pokrivao Zemlju, obuzimao
ih je užasan strah; sad, kad je on popustio, povratila se
bojazan da bi im Isus mogao pobjeći. Pogrešno su protumačili
Njegove riječi: "Eli, Eli! Lema sabakthani." S prijezirom i podsmijehom
govorili su: "Ovaj zove Iliju." Nisu iskoristili posljednju
priliku da Mu olakšaju patnje. "Stanite", rekli su, "da vidimo
hoće li doći Ilija da ga skine!"
Bezgrješni Božji Sin visio je na križu. Njegovo je tijelo bilo
izmrcvareno bičevanjem; te ruke koje su tako često bile ispru-
žene da blagoslove, prikovane su za drvenu gredu; te noge tako
neumorne u službi ljubavi, pribijene su za drvo; kraljevska glava
ranjena je krunom od trnja; s drhtavih usana otimao se uzvik
boli. Sve što je pretrpio - kapi krvi koje su tekle s Njegove
glave, Njegovih ruku, Njegovih nogu, samrtne muke koje su
lomile Njegovo tijelo i neiskazana bol koja je ispunjavala Njegovu
dušu zato što je Otac skrio svoje lice - jasno govori objavljuju
ći svakom djetetu ljudske obitelji: Za tebe je Božji Sin
pristao nositi taj teret krivnje; zbog tebe je raskopao carstvo
smrti i otvorio vrata raja. On koji je utišao uzburkane valove i
hodao po zapjenušanim valovima, koji je učinio da đavoli drš-
ću a bolest bježi, koji je otvarao oči slijepima i pozivao umrle
u život - prinio je sebe kao žrtvu na križu, a sve to iz ljubavi
prema tebi. On, koji je ponio grijehe, izdržao gnjev božanske
pravde, tebe radi učinjen je grijehom.
Utihnuli promatrači iščekivali su kraj ovog užasnog prizora.
Sunce je ponovno zasjalo, ali križ je još uvijek bio obavijen
tamom. Svećenici i poglavari pogledali su put Jeruzalema, i gle,
gust oblak spustio se na grad i ravnice Judeje. Sunce Pravde,
Svjetlost svijeta, uskratilo je svoje zrake nekad omiljenom gradu
Jeruzalemu. Žestoke munje Božjeg gnjeva bile su upravljene
na osuđeni grad.
Iznenada, tama se podigla s križa i jasnim glasom, nalik
na trube, koji kao da je odjeknuo kroz sve što je stvoreno, Isus
je povikao: "Svršeno je!" "Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj."
Svjetlost je okružila križ, a Spasiteljevo je lice kao Sunce zasjalo
slavom. Priklonio je glavu na grudi i umro.
Usred užasnog mraka, prividno napušten od Boga, Krist
je ispio do dna čašu ljudskog jada. U tim užasnim trenucima
oslanjao se na dokaze o Očevom prihvaćanju koji su Mu dotada
dani. Poznavao je karakter svog Oca; razumio je Njegovu
pravdu, Njegovu milost i Njegovu veliku ljubav. Vjerom se oslanjao
na Onoga koga je uvijek s radošću slušao. A kad se u potpunoj
pokornosti predao Bogu, povukao se osjećaj gubitka Očeve
naklonosti. Krist je vjerom izvojevao pobjedu.
Nikada ranije Zemlja nije bila svjedok takvog prizora.
Skamenjeno je mnoštvo uzdržana daha promatralo Spasitelja.
Tama se ponovno spustila na Zemlju i začula se potmula tutnjava,
kao teška grmljavina. Osjetio se snažan potres. Od potresa
ljudi su popadali jedni na druge. Nastala je strašna zbrka i zaprepa
štenost. S okolnih brda razbijene stijene uz strahovitu
lomljavu sručivale su se u doline. Grobnice su se otvorile i mrtvi
su ustajali iz svojih grobova. Činilo se kao da će se cijeli svijet
razbiti u atome. Svećenici, poglavari, vojnici, krvnici i narod,
nijemi od užasa, ležali su po zemlji.
Kad je glasni uzvik "Svršeno je!" sišao s Kristovih usana,
svećenici su vršili službu u Hramu. To je bilo vrijeme večernje
žrtve. Janje koje je predstavljalo Krista dovedeno je da bude
zaklano. Obučen u svoju simboličnu i lijepu odjeću, svećenik
je stajao s podignutim nožem, kao i Abraham kad se spremao
da žrtvuje svog sina. Narod je pozorno promatrao. Ali se zemlja
tresla i podrhtavala zato što se približavao sam Gospodin.
Uz zvuk cijepanja nevidljiva ruka razderala je od vrha do dna
unutarnju zavjesu Hrama, otkrivajući pogledu mnoštva mjesto
koje je nekad bilo ispunjeno Božjom prisutnošću. Na ovom mjestu
nalazila se šekina. Ovdje je Bog otkrivao svoju slavu iznad prijestolja
milosti. Nitko osim velikog svećenika nikada nije podignuo
zavjesu koja je ovaj odjel odvajala od ostatka Hrama.
On je ovamo ulazio jednom godišnje da izvrši očišćenje narodnih
grijeha. Ali gle, ova zavjesa je razderana nadvoje. Najsvetije
mjesto zemaljskog svetišta izgubilo je svoju svetost.
Zavladali su strah i zbrka. Svećenik se pripremao da zakolje
žrtvu, ali nož je ispao iz njegove onemoćale ruke i janje
je pobjeglo. Predslika je našla svoje ispunjenje u smrti Božjeg
Sina. Prinesena je velika žrtva. Put u Svetinju nad svetinjama
bio je otvoren. Za sve je pripremljen nov i životodavan put,
Grješni, ojađeni ljudski rod nije više morao čekati dolazak velikog
svećenika. Odsad će Spasitelj obavljati službu svećenika i
zastupnika u Nebu nad nebesima. Činilo se kao da je živi glas
progovorio vjernima: Sad je došao kraj svim žrtvama za grijeh.
Božji Sin je došao po svojoj riječi: "Evo, dolazim - o meni je,
naime, u svitku, to jest knjizi, pisano - da činim, Bože, volju
tvoju." "Ušao je jedanput zauvijek u Svetinju nad svetinjama...
vlastitom krvi, i pribavio nam vječni otkup." (Hebrejima 10,7;
9,12)
Ulomak iz ,,Isusov zivot''-EG.White