Biografski podaci o Ireneju dolaze nam iz njegova osobnog svjedočanstva, a prenio nam ih je Euzebije u petoj knjizi svoje "Crkvene povijesti." Irenej se rodio najvjerojatnije u Smirni (današnji Izmir u Turskoj) oko 135.-140. godine, gdje je još kao mladić bio učenik biskupa Polikarpa koji je, pak, bio učenik apostola Ivana. Ne znamo kad se preselio iz Male Azije u Galiju, no to je vjerojatno bilo povezano s prvim rastom kršćanske zajednicu u Lyonu, gdje 177. nalazimo Ireneja ubrojenog u zbor prezbitera. Upravo je te godine on poslan u Rim da bi ponio pismo lionske zajednice papi Eleuteriju. Rimsko poslanje spasilo je Ireneja progonstva u doba Marka Aurelija, kada je palo barem četrdeset i osam mučenika, među kojima i sam lionski biskup, devedesetogodišnji Potin, koji je podlegao lošim postupcima u zatvoru. Tako je, po svome povratku, Irenej izabran biskupom toga grada. Novi pastir sasvim se posvetio biskupskoj službi koja je zaključena 202.-203. godine, možda mučeništvom.
Irenej je ponajprije čovjek vjere i pastir. Od Dobrog pastira preuzeo je smisao za mjeru, bogatstvo nauka, misionarski žar. Kao pisac imao je dvostruki cilj: obraniti pravi nauk od napada krivovjeraca (osobito gnostika), te jasno izložiti istine vjere. Tim ciljevima odgovaraju i dva njegova djela koja su nam sačuvana: "Prokazivanje i pobijanje lažne gnoze" (ili pet knjiga "Protiv krivovjerja") i "Izlaganje apostolskoga propovijedanja" (koje bismo mogli nazvati i najstarijim katekizmom kršćanskoga nauka). Doista, Irenej je prvak u borbi protiv krivovjerja. Napast krivovjerja česta je pojava u povijesti Crkve. U 2. stoljeću pravovjerju čini se osobito prijete različite gnostičke sljedbe što ih prati karakterističan dualizam koji - na različite načine - počinje negirati vjeru u jedinoga Boga Oca sviju, Stvoritelja i Spasitelja čovjeka i svijeta.
Čvrsto se ukorjenjujući u biblijski nauk o stvaranju, Irenej pobija dualizam i gnostički pesimizam koji su obezvređivali tjelesnu stvarnost, ističući izvornu svetost tijela, baš kao što je slučaj i s duhom. Ipak, njegovo djelo nadilazi obično pobijanje krivovjerja: može se doista reći da se on predstavlja kao prvi veliki teolog Crkve. U središtu njegova nauka nalazi se pitanje "pravila vjere" i njezina prenošenja. Za Ireneja "pravilo vjere" poklapa se zapravo s Vjerovanjem apostola, s Evanđeljem što su ga oni prenijeli biskupima, svojim nasljednicima. Ustvari, Evanđelje što ga Irenej propovijeda ono je koje je primio od Polikarpa, biskupa Smirne, a Polikarpovo Evanđelje seže do apostola Ivana čiji je Polikarp bio učenik. Pravi nauk onaj je što ga vrše biskupi koji mogu dokazati da su ga primili neprekinutom Tradicijom od apostola, budući da je taj nauk njima povjerio Krist. U toj Tradiciji valja na poseban način gledati nauk ugledne i drevne rimske Crkve, koja ima "više apostolstvo", jer vuče svoje korijene od "stupova" apostolskoga zbora, Petra i Pavla: s njome se moraju uskladiti sve Crkve. S tim argumentima Irenej iz temelja pobija nakane krivovjeraca. Oni ponajprije ne posjeduju život, jer nisu apostolskoga podrijetla; potom, istina i spasenje nisu povlastica ili monopol malobrojnih, nego ih svi mogu postići po propovijedanju apostolskih nasljednika, a posebice rimskoga biskupa. Polemizirajući i dalje s "tajnim" karakterom gnostičke tradicije, Irenej osobito nastoji oslikati ispravnu ideju apostolske Predaje, koja se može sažeti u tri točke.
a) Apostolska je predaja "javna", ne privatna ili tajna. Za Ireneja nema sumnje da je sadržaj vjere što ga prenosi Crkva upravo onaj što ga je primila od apostola i od Isusa. Nema drugog nauka uz ovaj. Stoga tko želi upoznati istiniti nauk, dovoljno mu je da upozna "Predaju koja dolazi od apostola i vjeru naviještenu ljudima": predaju i vjeru koje su "do nas stigle po biskupskom nasljedstvu" (Adv. Haer. 3,3,3-4). Odatle značaj "apostolskog nasljedstva" prisutnoga u biskupima koji uživaju "sigurnu karizmu istine" (4,26,2).
b) Apostolska Predaja je "jedinstvena." Dok je gnosticizam podijeljen na mnogovrsne sljedbe, Predaja Crkve jedinstvena je u svojim temeljnim sadržajima, koje - kao što smo vidjeli - Irenej naziva upravo regula fidei (pravilo vjere) ili veritatis (istine): sadržaju koji je uvijek isti, bez obzira na različitost jezika i kultura. Ovako o tome piše lionski biskup u svojoj prvoj knjizi Protiv krivovjerja: "Crkva, premda posijana cijelim svijetom, brižno čuva (vjeru i apostolsku predaju), kao da živi u jednoj jedinoj kući; na isti način vjeruje u te istine, kao da ima samo jednu dušu i isto srce; proglašuje, naučava i prenosi ove istine sasvim složna, kao da ima samo jedna usta. Jezici u svijetu različiti su, no sila je predaje jedinstvena i uvijek ista: Crkve utemeljene u Germaniji nisu primile niti prenose neku drugačiju vjeru, ni one utemeljene u Španjolskoj ili među Keltima ili istočnim krajevima ili u Egiptu ili u Libiji ili u središtu svijeta" (1,10,1-2).
c) Konačno, apostolska je Predaja "pneumatska", to jest vođena Duhom Svetim: na grčkom "duh" se kaže "pneuma." Nije riječ doista o nekoj predaji koja bi bila povjerena sposobnostima više ili manje poučenih ljudi, nego Duhu Božjemu koji od predaje čini božansku stvarnost. Tko je "život" Crkve, ono što Crkvu uvijek čini svježom i mladom, to jest plodnom raznovrsnim karizmama. Crkva i Duh za Ireneja su neodvojivi: "Ovu smo vjeru", čitamo i dalje u trećoj knjizi Protiv krivovjerja, "primili od Crkve i čuvamo je. Vjera, djelovanjem Duha Božjega, poput dragocjenog zaloga što se čuva u vrijednoj posudi neprestano se pomlađuje, a pomlađuje i posudu u kojoj je sadržana... Gdje je Crkva, ondje je i Duh Božji; a gdje je Duh Božji, ondje je i Crkva i svaka milost" (3,24,1).
Kao što se vidi, Irenej se ne ograničuje na to da odredi samo ideju Predaje, nego je i na vrlo živ način oslikava. Držeći se njegova nauka, vjera Crkve prenosi se tako da se vidi i kakva ona mora biti, to jest "javna", "jedinstvena", "pneumatska." Polazeći od svake od ovih karakteristika može se provesti plodno promišljanje o autentičnom prenošenju vjere u Crkvi danas. Općenito, u Irenejevu nauku dostojanstvo čovjeka čvrsto je usidreno u božansko stvaranje, u sliku Krista i u trajno djelo Duha u posvećivanju. Ovaj je nauk glavni način kako se zajednički treba pojasniti svim osobama dobre volje cilj i granice dijaloga o vrijednostima, te dati uvijek novi poticaj misionarskom djelovanju Crkve.
Irenej je ponajprije čovjek vjere i pastir. Od Dobrog pastira preuzeo je smisao za mjeru, bogatstvo nauka, misionarski žar. Kao pisac imao je dvostruki cilj: obraniti pravi nauk od napada krivovjeraca (osobito gnostika), te jasno izložiti istine vjere. Tim ciljevima odgovaraju i dva njegova djela koja su nam sačuvana: "Prokazivanje i pobijanje lažne gnoze" (ili pet knjiga "Protiv krivovjerja") i "Izlaganje apostolskoga propovijedanja" (koje bismo mogli nazvati i najstarijim katekizmom kršćanskoga nauka). Doista, Irenej je prvak u borbi protiv krivovjerja. Napast krivovjerja česta je pojava u povijesti Crkve. U 2. stoljeću pravovjerju čini se osobito prijete različite gnostičke sljedbe što ih prati karakterističan dualizam koji - na različite načine - počinje negirati vjeru u jedinoga Boga Oca sviju, Stvoritelja i Spasitelja čovjeka i svijeta.
Čvrsto se ukorjenjujući u biblijski nauk o stvaranju, Irenej pobija dualizam i gnostički pesimizam koji su obezvređivali tjelesnu stvarnost, ističući izvornu svetost tijela, baš kao što je slučaj i s duhom. Ipak, njegovo djelo nadilazi obično pobijanje krivovjerja: može se doista reći da se on predstavlja kao prvi veliki teolog Crkve. U središtu njegova nauka nalazi se pitanje "pravila vjere" i njezina prenošenja. Za Ireneja "pravilo vjere" poklapa se zapravo s Vjerovanjem apostola, s Evanđeljem što su ga oni prenijeli biskupima, svojim nasljednicima. Ustvari, Evanđelje što ga Irenej propovijeda ono je koje je primio od Polikarpa, biskupa Smirne, a Polikarpovo Evanđelje seže do apostola Ivana čiji je Polikarp bio učenik. Pravi nauk onaj je što ga vrše biskupi koji mogu dokazati da su ga primili neprekinutom Tradicijom od apostola, budući da je taj nauk njima povjerio Krist. U toj Tradiciji valja na poseban način gledati nauk ugledne i drevne rimske Crkve, koja ima "više apostolstvo", jer vuče svoje korijene od "stupova" apostolskoga zbora, Petra i Pavla: s njome se moraju uskladiti sve Crkve. S tim argumentima Irenej iz temelja pobija nakane krivovjeraca. Oni ponajprije ne posjeduju život, jer nisu apostolskoga podrijetla; potom, istina i spasenje nisu povlastica ili monopol malobrojnih, nego ih svi mogu postići po propovijedanju apostolskih nasljednika, a posebice rimskoga biskupa. Polemizirajući i dalje s "tajnim" karakterom gnostičke tradicije, Irenej osobito nastoji oslikati ispravnu ideju apostolske Predaje, koja se može sažeti u tri točke.
a) Apostolska je predaja "javna", ne privatna ili tajna. Za Ireneja nema sumnje da je sadržaj vjere što ga prenosi Crkva upravo onaj što ga je primila od apostola i od Isusa. Nema drugog nauka uz ovaj. Stoga tko želi upoznati istiniti nauk, dovoljno mu je da upozna "Predaju koja dolazi od apostola i vjeru naviještenu ljudima": predaju i vjeru koje su "do nas stigle po biskupskom nasljedstvu" (Adv. Haer. 3,3,3-4). Odatle značaj "apostolskog nasljedstva" prisutnoga u biskupima koji uživaju "sigurnu karizmu istine" (4,26,2).
b) Apostolska Predaja je "jedinstvena." Dok je gnosticizam podijeljen na mnogovrsne sljedbe, Predaja Crkve jedinstvena je u svojim temeljnim sadržajima, koje - kao što smo vidjeli - Irenej naziva upravo regula fidei (pravilo vjere) ili veritatis (istine): sadržaju koji je uvijek isti, bez obzira na različitost jezika i kultura. Ovako o tome piše lionski biskup u svojoj prvoj knjizi Protiv krivovjerja: "Crkva, premda posijana cijelim svijetom, brižno čuva (vjeru i apostolsku predaju), kao da živi u jednoj jedinoj kući; na isti način vjeruje u te istine, kao da ima samo jednu dušu i isto srce; proglašuje, naučava i prenosi ove istine sasvim složna, kao da ima samo jedna usta. Jezici u svijetu različiti su, no sila je predaje jedinstvena i uvijek ista: Crkve utemeljene u Germaniji nisu primile niti prenose neku drugačiju vjeru, ni one utemeljene u Španjolskoj ili među Keltima ili istočnim krajevima ili u Egiptu ili u Libiji ili u središtu svijeta" (1,10,1-2).
c) Konačno, apostolska je Predaja "pneumatska", to jest vođena Duhom Svetim: na grčkom "duh" se kaže "pneuma." Nije riječ doista o nekoj predaji koja bi bila povjerena sposobnostima više ili manje poučenih ljudi, nego Duhu Božjemu koji od predaje čini božansku stvarnost. Tko je "život" Crkve, ono što Crkvu uvijek čini svježom i mladom, to jest plodnom raznovrsnim karizmama. Crkva i Duh za Ireneja su neodvojivi: "Ovu smo vjeru", čitamo i dalje u trećoj knjizi Protiv krivovjerja, "primili od Crkve i čuvamo je. Vjera, djelovanjem Duha Božjega, poput dragocjenog zaloga što se čuva u vrijednoj posudi neprestano se pomlađuje, a pomlađuje i posudu u kojoj je sadržana... Gdje je Crkva, ondje je i Duh Božji; a gdje je Duh Božji, ondje je i Crkva i svaka milost" (3,24,1).
Kao što se vidi, Irenej se ne ograničuje na to da odredi samo ideju Predaje, nego je i na vrlo živ način oslikava. Držeći se njegova nauka, vjera Crkve prenosi se tako da se vidi i kakva ona mora biti, to jest "javna", "jedinstvena", "pneumatska." Polazeći od svake od ovih karakteristika može se provesti plodno promišljanje o autentičnom prenošenju vjere u Crkvi danas. Općenito, u Irenejevu nauku dostojanstvo čovjeka čvrsto je usidreno u božansko stvaranje, u sliku Krista i u trajno djelo Duha u posvećivanju. Ovaj je nauk glavni način kako se zajednički treba pojasniti svim osobama dobre volje cilj i granice dijaloga o vrijednostima, te dati uvijek novi poticaj misionarskom djelovanju Crkve.