DELIKVENTNO PONAŠANJE ILI BEZAZLEN SLUČAJ?
Nestale djevojčice i bijeg od kuće
Pobjeći od kuće kada ti se ne uči može se činiti zabavnim kada imaš 13 ili 14 godina. Ali uz svijest da ćeš biti glavni u školi, gdje se jedva čekaš vratiti s novim sjajem nakon svog prvog odrađenog novinarskog intervjua, imaš i svijest da to nije bezazleno. Želiš da se roditelji brinu, a više od svega želiš privući pažnju. Nedavni primjer u Hrvatskoj upravo je imao ovaj scenarij.
Je li to poziv u pomoć? Za stanje u obitelji jest indikativno. Ali i u društvu gdje ti novinari pružaju priliku za intervju, nudeći time tebi slavu, a tvojim vršnjacima poželjan obrazac ponašanja. A kad se izađe na naslovnici, jedina je briga je li fotografija dobra ili nije.
O kakvoj se patologiji radi kada mladi bježe od kuće, ne od problema jer je to samo povod, nego da bi se dobila naslovnica bez uloženog truda u uspjeh i rad. Istina je, uspješni i marljivi i ne dolaze na naslovnice, ali zato su tu roditelji koji trebaju dijete usmjeriti na prave vrijednosti.
Ako su roditelji podbacili, postoje institucije koje se time bave. Jer gdje bismo stigli da poslije svake podijeljene jedinice učenik bježi od kuće, a policija provodi 117 obavijesnih razgovora, kontrolira 342 vozila, pretražuje 58 ugostiteljskih objekata, 6 trgovačkih centara, 6 škola, 11 javnih ustanova...?
Roditeljima koji ne poznaju svoju djecu i koji s njima nisu uspostavili odnos pun ljubavi i povjerenja, neka se izda račun za tu opsežnu akciju, a Centar za socijalnu skrb neka naloži psihoterapije obiteljima u kojima se sve dogodilo, kako bi te obitelji naučile razgovarati, slušati i međusobno se poštivati.
Uz obvezu odlaska na psihoterapiju jednom tjedno, nezreloj djeci zaista nikad više u životu ne bi trebalo pasti na pamet dizati Hrvatsku na noge jer se njima ne uči i jer im je u školi dosadno.
Pise
Karla Kruse
preuzeto
www.kriz-zivota.com
www.dnevnik.hr
Nestale djevojčice i bijeg od kuće
Pobjeći od kuće kada ti se ne uči može se činiti zabavnim kada imaš 13 ili 14 godina. Ali uz svijest da ćeš biti glavni u školi, gdje se jedva čekaš vratiti s novim sjajem nakon svog prvog odrađenog novinarskog intervjua, imaš i svijest da to nije bezazleno. Želiš da se roditelji brinu, a više od svega želiš privući pažnju. Nedavni primjer u Hrvatskoj upravo je imao ovaj scenarij.
Je li to poziv u pomoć? Za stanje u obitelji jest indikativno. Ali i u društvu gdje ti novinari pružaju priliku za intervju, nudeći time tebi slavu, a tvojim vršnjacima poželjan obrazac ponašanja. A kad se izađe na naslovnici, jedina je briga je li fotografija dobra ili nije.
O kakvoj se patologiji radi kada mladi bježe od kuće, ne od problema jer je to samo povod, nego da bi se dobila naslovnica bez uloženog truda u uspjeh i rad. Istina je, uspješni i marljivi i ne dolaze na naslovnice, ali zato su tu roditelji koji trebaju dijete usmjeriti na prave vrijednosti.
Ako su roditelji podbacili, postoje institucije koje se time bave. Jer gdje bismo stigli da poslije svake podijeljene jedinice učenik bježi od kuće, a policija provodi 117 obavijesnih razgovora, kontrolira 342 vozila, pretražuje 58 ugostiteljskih objekata, 6 trgovačkih centara, 6 škola, 11 javnih ustanova...?
Roditeljima koji ne poznaju svoju djecu i koji s njima nisu uspostavili odnos pun ljubavi i povjerenja, neka se izda račun za tu opsežnu akciju, a Centar za socijalnu skrb neka naloži psihoterapije obiteljima u kojima se sve dogodilo, kako bi te obitelji naučile razgovarati, slušati i međusobno se poštivati.
Uz obvezu odlaska na psihoterapiju jednom tjedno, nezreloj djeci zaista nikad više u životu ne bi trebalo pasti na pamet dizati Hrvatsku na noge jer se njima ne uči i jer im je u školi dosadno.
Pise
Karla Kruse
preuzeto
www.kriz-zivota.com
www.dnevnik.hr