Talijanski skladatelj Antonio Vivaldi rođen je u Veneciji 1678, a umro u Beču 1741. Veliki čovjek, svećenik, glazbenik, dirigent, orguljaš, violinist, učitelj glazbe u institutu «Opsedale della Pieta» osnovanom sa svrhom da prihvaća napuštene djevojčice i djevojke, da ih odgaja i s njima njeguje osobito glazbu.
Vivaldi ih poučava, s njima izvodi i za njih sklada. Osim glazbene, Vivaldi ima veoma široku opću naobrazbu: filozofsku, teološku i književnu. Mnogo putuje, druži se po Evropi s aristokracijom, skladno u svojim djelima spaja francusku i talijansku glazbu.
Iz francuske uzima vjernost kanonima akademske, aristokratske ozbiljnosti i suzdržljivosti, a iz talijanske fantaziju koja se ne plaši ni capricca ni bizarnosti, koja se izražava i iživljava kroz virtuoizam vokalni i instrumentalni, živi i popularni, gdje priroda uzima boje i nijanse osjećaja, a melodijske linije kao da se igraju strastima, dragaju ih, bune se protiv diktature harmonije i intelekta.
Vivaldi kao predivan majstor umije svu razigranost mašte staviti u forme, strukture,tako da taj sudar mašte i forme disciplinira maštu i oplemenjuje formu.
Antonio Vivaldi je jedan od najznačajnijih violinskih majstora svoga vremena. Iako je napisao mnogo opera, ipak je poznatiji po instrumentalnim djelima izuzetnima po svojem nadahnuću i obrađenima upravo majstorski.
Tu su njegovi sjajni koncerti grose, opus osmi, iz kojega izdvajamo poznata četiri godišnja doba. Među najpoznatijim sakralnim djelima su mu: Dixit Dominus – psalam 109 u kojem završni sicut erat donosi uzoran primjer polifonije. Beatus vir – psalam 111 u kojem kristalno čisto i jednostavno zborni stavak na riječi prvog verza navraća periodički, dok divna Gloria na kraju tog djela donosi novu potvrdu Vivaldijeve snage u polifonom koncipiranju.
Veliki osmeroglasni Kyrie, u kojem umjetnik kao da još jednom oživljuje kontrapunktičke tradicije iz crkve svetoga Marka, ali uz smjele harmonijske zahvate. U ostala, veoma uspjela, crkvena Vivaldijeva djela spadaju poznata i danas često izvođena Gloria, zatim Stabat Mater prožet ljudskom toplinom osjećaja i suosjećanja. Uz druga, u tu skupinu ulaze i djela za sopran ili alt solo uz pratnu gudača što ih je autor nazvao motetima.Blizak je tom području oratorij Judith Triumphans.
No, baš je to područje crkvene glazbe u kojem je Vivaldi proveo osebujno stapanje stilova svih područja kojima se bavio.
Sav je glazbeni svijet barokne Europe govorio o «vivaldizmu» kao stilu sviranja i komponiranja. Vivaldi je, uistinu, jedan od najvećih baroknih skladatelja. Njegov karakter u kojem se isprepliću krajnosti, da bi na koncu ipak sve našlo neku sintezu, dolazi do izražaja i u njegovoj glazbi: voli i forte i piano, prvi počinje upotrebljavati ono što spaja forte i piano, «bezbolno ih, bez traume spaja, a to je crescendo i decrescendo».
Zanimljivo je kod njega da je na svojim partiturama valjda prvi počeo tako obilno bilježiti, dinamičke znakove i znakove za tempo, i time, dok je sam bio razigrane mašte, slobodu izvoditelja svojih djela ograničavao je upravo tim znakovima. Njegov subjektivizam zaustavio se na partiturama i postao je diktat objektivizma». Po ljepoti melodije i snazi izražaja jači je od Corellija, kojega slijedi u svojim komornim djelima i s kojim ga često uspoređuju.
Što se tiče glazbenih formi, gotovo da nema ni jedne ondašnje glazbene forme u kojoj nije skladao: bezbroj solističkih koncerata i opera (izvedba jedne čak zabranjene, zbog sumnjiva sadržaja, što je u l8. stoljeću rijetkost, da bi koje glazbeno djelo zabranila bilo državna bilo crkvena cenzura), 6l simfonija, 23 komorna koncerta, 93 sonate i trija, oratoriji, 8 serenada, 38 solo kantata, 12 moteta i 37 crkvenih djela.
Na području duhovne glazbe, pisao je oratorije, mise, psalme, himne, motete i kantate, premda mu je upravo duhovna glazba bila slabija točka. Ono po ćemu Vivaldi najviše jest «Vivaldi» jest instrumentalna glazba.
Na području instrumentalne glazbe do onda zamislivih krajnosti Vivaldi dovodi ritmički dinamizam, orkestralni timbar, harmonijske originalnosti i naturalističku imaginaciju.
Antonio Vivaldi je kao svećenik i premalo skladao duhovnu glazbu, no zato je ono što je napisao, napisano uzvišeno, s potrebnom pažnjom za Božje i ljudsko dostojanstvo.
Značajke Vivaldijeve osobnosti prisutne su i u njegovim djelima: čovjek stvoren od suprotnosti – slab i bolestan, ali ipak živ kao živi prah; iznenada se naljuti, ali i umiri; bez najave iz normalnog raspoloženja prelazi u čudnu pobožnost; pokoran, ali i uporan; mističan, ali i zemaljskih interesa; vješt svojim poslovima.
Tako i u njegovim djelima: mnoge, sređene raznolikosti i sretno izmirene suprotnosti. Za divljenje.
Vivaldi ih poučava, s njima izvodi i za njih sklada. Osim glazbene, Vivaldi ima veoma široku opću naobrazbu: filozofsku, teološku i književnu. Mnogo putuje, druži se po Evropi s aristokracijom, skladno u svojim djelima spaja francusku i talijansku glazbu.
Iz francuske uzima vjernost kanonima akademske, aristokratske ozbiljnosti i suzdržljivosti, a iz talijanske fantaziju koja se ne plaši ni capricca ni bizarnosti, koja se izražava i iživljava kroz virtuoizam vokalni i instrumentalni, živi i popularni, gdje priroda uzima boje i nijanse osjećaja, a melodijske linije kao da se igraju strastima, dragaju ih, bune se protiv diktature harmonije i intelekta.
Vivaldi kao predivan majstor umije svu razigranost mašte staviti u forme, strukture,tako da taj sudar mašte i forme disciplinira maštu i oplemenjuje formu.
Antonio Vivaldi je jedan od najznačajnijih violinskih majstora svoga vremena. Iako je napisao mnogo opera, ipak je poznatiji po instrumentalnim djelima izuzetnima po svojem nadahnuću i obrađenima upravo majstorski.
Tu su njegovi sjajni koncerti grose, opus osmi, iz kojega izdvajamo poznata četiri godišnja doba. Među najpoznatijim sakralnim djelima su mu: Dixit Dominus – psalam 109 u kojem završni sicut erat donosi uzoran primjer polifonije. Beatus vir – psalam 111 u kojem kristalno čisto i jednostavno zborni stavak na riječi prvog verza navraća periodički, dok divna Gloria na kraju tog djela donosi novu potvrdu Vivaldijeve snage u polifonom koncipiranju.
Veliki osmeroglasni Kyrie, u kojem umjetnik kao da još jednom oživljuje kontrapunktičke tradicije iz crkve svetoga Marka, ali uz smjele harmonijske zahvate. U ostala, veoma uspjela, crkvena Vivaldijeva djela spadaju poznata i danas često izvođena Gloria, zatim Stabat Mater prožet ljudskom toplinom osjećaja i suosjećanja. Uz druga, u tu skupinu ulaze i djela za sopran ili alt solo uz pratnu gudača što ih je autor nazvao motetima.Blizak je tom području oratorij Judith Triumphans.
No, baš je to područje crkvene glazbe u kojem je Vivaldi proveo osebujno stapanje stilova svih područja kojima se bavio.
Sav je glazbeni svijet barokne Europe govorio o «vivaldizmu» kao stilu sviranja i komponiranja. Vivaldi je, uistinu, jedan od najvećih baroknih skladatelja. Njegov karakter u kojem se isprepliću krajnosti, da bi na koncu ipak sve našlo neku sintezu, dolazi do izražaja i u njegovoj glazbi: voli i forte i piano, prvi počinje upotrebljavati ono što spaja forte i piano, «bezbolno ih, bez traume spaja, a to je crescendo i decrescendo».
Zanimljivo je kod njega da je na svojim partiturama valjda prvi počeo tako obilno bilježiti, dinamičke znakove i znakove za tempo, i time, dok je sam bio razigrane mašte, slobodu izvoditelja svojih djela ograničavao je upravo tim znakovima. Njegov subjektivizam zaustavio se na partiturama i postao je diktat objektivizma». Po ljepoti melodije i snazi izražaja jači je od Corellija, kojega slijedi u svojim komornim djelima i s kojim ga često uspoređuju.
Što se tiče glazbenih formi, gotovo da nema ni jedne ondašnje glazbene forme u kojoj nije skladao: bezbroj solističkih koncerata i opera (izvedba jedne čak zabranjene, zbog sumnjiva sadržaja, što je u l8. stoljeću rijetkost, da bi koje glazbeno djelo zabranila bilo državna bilo crkvena cenzura), 6l simfonija, 23 komorna koncerta, 93 sonate i trija, oratoriji, 8 serenada, 38 solo kantata, 12 moteta i 37 crkvenih djela.
Na području duhovne glazbe, pisao je oratorije, mise, psalme, himne, motete i kantate, premda mu je upravo duhovna glazba bila slabija točka. Ono po ćemu Vivaldi najviše jest «Vivaldi» jest instrumentalna glazba.
Na području instrumentalne glazbe do onda zamislivih krajnosti Vivaldi dovodi ritmički dinamizam, orkestralni timbar, harmonijske originalnosti i naturalističku imaginaciju.
Antonio Vivaldi je kao svećenik i premalo skladao duhovnu glazbu, no zato je ono što je napisao, napisano uzvišeno, s potrebnom pažnjom za Božje i ljudsko dostojanstvo.
Značajke Vivaldijeve osobnosti prisutne su i u njegovim djelima: čovjek stvoren od suprotnosti – slab i bolestan, ali ipak živ kao živi prah; iznenada se naljuti, ali i umiri; bez najave iz normalnog raspoloženja prelazi u čudnu pobožnost; pokoran, ali i uporan; mističan, ali i zemaljskih interesa; vješt svojim poslovima.
Tako i u njegovim djelima: mnoge, sređene raznolikosti i sretno izmirene suprotnosti. Za divljenje.