Predsjednik Sjedinjenih Američkih Država Abraham Lincoln (1809-1865) predložio je 1854. godine da država kupi veliki dio indijanske zemlje, a Indijanskom narodu je obećao rezervat. Na tu ponudu je dobio odgovor od poglavice plemena Seattle-a. Ovo pismo se ubraja među najljepše i najdublje misli koje su ikada izrečene na temu čovjekove okoline. Pismo se šalje svim zemljama svijeta povodom Svjetskog dana čovjekove okoline 5. lipnja, a šalje ga UNEP - Program Ujedinjenih naroda za čovjekovu okolinu.

Skraćena verzija pisma glasi:
"Kada Veliki poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju previše od nas traži...
Kako se može prodati i kupiti nebo i toplina zemlje? Tako nešto nam je strano. Mi nismo vlasnici svježine zraka i bistrine vode... Svaki je djelić ove zemlje svet mom narodu. Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka iglica u tami šume sveti su u mislima i u životu mog naroda...
Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisave trave su nam sestre. Jelen, pastuh, veliki orao - braća su nam! Stjenoviti vrhovi, sočni pašnjaci, toplo povijeno tijelo ponijevo i čovjek, sve to pripada istoj porodici.
Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već i krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morat ćete znati da je sveta i morat ćete reći svojoj djeci da je sveta, da svaki obraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života mog naroda. Žubor vode - glas je oca moga. Rijeke su naša braća, utažuju nam žeđ. Rijeke nose male kanue. Hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju, morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu, kakvu biste bratu pružili.
Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije. Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi... Prema majci - zemlji i prema bratu - nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita. Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti pustoš.
Ne znam! Naš se način života razlikuje od vašeg. Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči... U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krila mušice.
Možda, zato što sam divlji, jednostavno ne shvaćam. Ruka mi vrijeđa uši. Što vrijedi život, ako čovjek ne može čuti krik kozoroga ili noćnu prepirku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo...
Indijanac voli meki zvuk vjetra, kada se poigrava sa površinom močvara. I miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili borovinom.
Najveće blago crvenog čovjeka je čist zrak. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji udiše. Poput nekoga tko je dugo na samrti, imun je na smrad. Prodamo li vam zemlju, morate se sjetiti da nam je zrak dragocjen, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji održava.
Vjetar, što je mom djedu dao prvi dah, prihvatit će njegov posljednji izdisaj. Ako vam prodamo zemlju, morate je čuvati kao svetinju. Kao mjesto na kojem će i bijeli čovjek moći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li pristati, zahtijevat ćemo da ispunite ovaj uvjet: bijeli čovjek morat će se ponašati prema životinjama ovoga kraja kao prema svojoj braći...
Što je čovjek bez životinja? Kada bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snađe čovjeka. Sve je u svijetu povezano.
Morat ćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših djedova. Da biste poštivali zemlju, reci ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Morat ćete učiti svoju djecu, isto kao što mi učimo našu, da nam je zemlja majka. Što snađe zemlju, snađe i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na sebe samoga.''

Zemlja ne pripada čovjeku. Čovjek pripada Zemlji!