VJEŠTINE UČENJA
Učenje se najčešće definira kao relativno trajno mijenjanje ponašanja pod utjecajem stečenog iskustva (Petz i sur., 1992). Zarevski (1997) definira učenje kao proces kojim vježba ili iskustvo proizvode promjene u mogućnostima obavljanja određenih aktivnosti. Učenje je usko vezano uz pamćenje, a pamćenje je mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. Dakle, moglo bi se reći da se učenje zapravo odnosi na usvajanje sadržaja koji se onda pohranjuju i po potrebi koriste.
Učenje se u svakodnevnom životu najčešće veže uz pojam škole i usvajanje velike količine sadržaja različitih nastavnih predmeta, iako se taj pojam zapravo odnosi na sva područja života pojedinca. Jer učimo hodati, govoriti, prepoznavati ljude i svoju okolinu, stvarati prijateljstva, prepoznavati osjećaje.... Međutim, obično nam usvajanje ovih svakodnevnih vještina ili nekih igrica i hobija ide glatko i brzo, a problemi se češće javljaju vezano uz brojne školske predmete. Djecu često „zaboli glava“ kad ih roditelji „odvuku“ od njihove najdraže serije ili vrlo zanimljive kompjutorske igrice i podsjete ih da bi bilo u redu da nešto uče za školu. Jer to je tako dosadno... Dakle, problem je uopće motivirati, npr. jednog adolescenta, da uči brojne podatke za koje se stalno pita gdje će mu oni zapravo trebati.
Često možemo čuti kako netko puno vremena provodi s knjigom u ruci, a rezultati nisu baš zadovoljavajući. To jako frustrira jer postoji nesrazmjer između ideje o vlastitom angažmanu i postignutih rezultata (dijete ima osjećaj da stalno uči, a ništa od toga). S druge strane, neki učenici vremenski ne uče jako puno, ali puno znaju i postižu dobre rezultate. Ako na stranu stavimo razlike u sposobnostima djece, koje naravno imaju veliki utjecaj, mislim da ne treba puno promišljati da bismo došli do zaključka kako i na ovom području (kao i u mnogim drugim područjima života) nije presudne kvantiteta, veća kvaliteta, odnosno način učenja. Uspješni učenici znaju dobro planirati i organizirati vrijeme, koncentrirati se, kvalitetno voditi bilješke, dobro pisati sastavke, brzo i efikasno čitati, dobro prezentirati naučeno.
Prva važna stvar je dobro planirati svoje vrijeme. Za dijete je jako važno da u svakodnevici ima trenutke za učenje, odmor, hobije te za druženje i zabavu. Dobrom organizacijom moguće je uskladiti sve obveze. Jedan veliki dio učenika stalno čeka inspiraciju za učenje koja nikad ne dolazi, ostavljaju obveze za zadnji čas i onda mahnito uče noć prije testa. Što je najzanimljivije, tim takozvanim „kampanjcima“ to ponekad i uspije pa je ocjena iz testa zadovoljavajuća ili čak i viša od očekivane. Međutim, to gradivo nije u dovoljnoj mjeri usvojeno (nije bilo vremena za ponavljanje) i vrlo brzo će ga zaboraviti, a ako uz to spomenemo stres i umor, vidljivo je da to i nije adekvatna dugoročna strategija. Ako dobro planiramo vrijeme i držimo se plana, stići ćemo obaviti sve što nam je važno i što želimo te nećemo imati dojam da stalno učimo.
Kako bismo se uopće motivirali da bilo što radimo, potrebno je postaviti cilj koji želimo postići. Svaki dugoročni cilj treba podijeliti u nekoliko koraka (kratkoročnih ciljeva). Po tom principu možemo i planirati svoje vrijeme. Na početku mjeseca s djetetom možete izraditi mjesečni plan u kojem ćete navesti glavne događaje koji ga očekuju. Na početku tjedna napravite tjedni plan koji je mnogo detaljniji od mjesečnog. A najdetaljnija razina planiranja je dnevno planiranje. U plan unesite sve obveze koje dijete ima (i one koje nemaju veze s učenjem, poput zubara, frizera, druženja i sl.). Obveze je dobro staviti na papir jer ono što je zapisano na neki način ima veću težinu i stalno nas podsjeća da to trebamo obaviti, s druge strane jako je dobar osjećaj precrtavati obveze koje smo izvršili.
Ponekad sve najbolje isplaniramo, ali kad počnemo nešto raditi pažnja nam stalno bježi i učinak je vrlo mali. Slično je i s djecom, vrlo lako im nešto odvuče pažnju od posla koji rade. Stoga je dobro da dijete (ukoliko je to moguće) ima stalno mjesto za učenje s kojeg uklonite suvišne predmete, plakate, slike, zvukove koji bi mogli odvlačiti djetetovu pažnju. Važno je da dijete bude odmoreno i sito, a farmakološki stimulatori (kava i sl.) nisu baš najbolji izbor. Važno je raditi pauze u učenju i osigurati vrijeme za odmor. S obzirom da je učenje aktivnost koja iziskuje psihički napor, najbolji odmor je neka fizička aktivnost (dakle, ne kompjutorska igrica ili čitanje stripa koji opet opterećuju iste kanale).
Neki ljudi imaju više energije i lakše se koncentriraju te većinu zadataka izvršavaju ujutro, dok drugi bolje funkcioniraju navečer. Roditelji dobro poznaju navike svog djeteta i mogu prepoznati kada je dijete spremno za angažman i napor. To je prirodni ritam djeteta i nastojte ga uvažiti pri planiranju vremena. Također, ne koriste svi ljudi iste kanale pri učenju. Netko se više oslanja na informacije koje dobiva preko vidnog kanala, netko na informacije dobivene preko slušnog kanala, a netko najbolje uči kroz pokrete i tjelesnu aktivnost. Tako možemo reći da postoje vizualni, auditivni i kinestetički tip. Zajedno sa svojim djetetom možete cijelu ovu priču postaviti kao mali eksperiment kroz koji će upoznavati sebe, pokušati učiti na različite načine, u različito doba dana i vidjeti što će mu najbolje leći, kada će se dobro osjećati i što će dati najbolje rezultate. Dakle, niti jedan stil učenja ili vrijeme učenja nije jedino i najbolje, oni su različiti, ali jednako vrijedni.
Pretpostavimo da smo sve navedeno izvršili: postavili ciljeve, uspjeli dijete motivirati za učenje, isplanirali vrijeme, organizirali uvjete za rad... i što sada? Kako sada zapravo početi učiti, što učiniti s tim ogromnim tekstovima u udžbeniku punim podataka?
Dakle, što je još bitno reći?
Gradivo koje trebamo naučiti važno je učiniti što smislenijom, povezati ga sa svakodnevnim životom i onim što znamo od prije. Najteže ćemo nešto naučiti ako „bubamo“ napamet, bez razumijevanja. Ako nešto i zapamtimo, to će nam znanje biti neupotrebljivo izvan konteksta u kojem smo ga učili. Pri učenju novih sadržaja korisna je upotreba mnemotehnika. Mnemotehnike se zapravo odnose na korištenje vlastitog iskustva, odnosno poznatog, do automatizma naučenog materijala radi boljeg zapamćivanja nove građe. Njima nastojimo povezati nepovezano, naći dobre znakove za dosjećanje i učiniti besmisleno smislenim.
Često možemo čuti kako trebamo učiti aktivno. Aktivno učenje uključuje izdvajanje bitnog iz nekog gradiva, vođenje bilješki i prepričavanje gradiva svojim riječima. Zatim postavljanje pitanja „zašto“ i povezivanje gradiva s vlastitim iskustvom. To može biti vrlo naporno, ali je dugoročno korisno.
Vrlo je važno (i to vjerojatno „i ptice na grani znaju“) ono što smo naučili ponavljati kako ne bismo zaboravili. Za to je korisno napraviti sažetke pojedinih poglavlja i u njima navesti ono što je najbitnije. Ponavljati možemo i dok radimo nešto drugo (čekamo u redu, peremo suđe...). Ono što želimo zapamtiti na dugi rok i učiniti otpornim na zaboravljanje, trebamo prenaučiti – dakle, već dobro naučeno gradivo ponovno nekoliko puta pročitati i ponoviti.
U području učenja postoji još jedan zanimljivi fenomen kojeg ponekad nismo svjesni, a utječe na kvalitetu učenja i zapamćivanje sadržaja. To je tzv. pozitivni ili negativni transfer. Pozitivni transfer može nam olakšati zapamćivanje sličnih sadržaja (predmeta) pa takvu sličnu građu možemo grupirati. Međutim, negativni transfer ili interferencija nam može „stvoriti probleme“ jer se događa da učenje jednog predmeta otežava zapamćivanje sadržaja iz drugog predmeta i to u dva smjera: retroaktivno (učenje novog gradiva uzrokuje da se izgubi prije naučeno) i proaktivno (prije naučeno ometa usvajanje novih sadržaja). Što to zapravo znači? Npr. učenje matematike može nam olakšati učenje nekog gradiva iz fizike (radi se o pozitivnom transferu) pa je dobro učiti te predmete jedan za drugim. No, s druge strane dobro je napraviti pauzu između učenja npr. engleskog i njemačkog jezika jer može doći do interferencije te će nam se sadržaji pobrkati.
I za kraj... nešto vrlo važno... (ili barem ništa manje važno od navedenog)!
Za uspješno ostvaren plan učenja, važno se nagraditi!
LITERATURA:
1. Rijavec, M. i Miljković, D.(2003). Vodič za preživljavanje u školi, Zagreb: „IEP“
2. Petz, B. i sur. (1992). Psihologijski rječnik. Zagreb: Prosvjeta.
3. Vizek Vidović, V., Rijavec, M., Vlahović-Štetić, V., Miljković, D. (2003). Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP-VERN`.
4. Zarevski, P. (1997). Psihologija pamćenja i učenja. Jastrebarsko: Naklada Slap
Klaudija Škrlec, prof. psihologije
preuzeto
www.dijete.net
Učenje se najčešće definira kao relativno trajno mijenjanje ponašanja pod utjecajem stečenog iskustva (Petz i sur., 1992). Zarevski (1997) definira učenje kao proces kojim vježba ili iskustvo proizvode promjene u mogućnostima obavljanja određenih aktivnosti. Učenje je usko vezano uz pamćenje, a pamćenje je mogućnost usvajanja, zadržavanja i korištenja informacija. Dakle, moglo bi se reći da se učenje zapravo odnosi na usvajanje sadržaja koji se onda pohranjuju i po potrebi koriste.
Učenje se u svakodnevnom životu najčešće veže uz pojam škole i usvajanje velike količine sadržaja različitih nastavnih predmeta, iako se taj pojam zapravo odnosi na sva područja života pojedinca. Jer učimo hodati, govoriti, prepoznavati ljude i svoju okolinu, stvarati prijateljstva, prepoznavati osjećaje.... Međutim, obično nam usvajanje ovih svakodnevnih vještina ili nekih igrica i hobija ide glatko i brzo, a problemi se češće javljaju vezano uz brojne školske predmete. Djecu često „zaboli glava“ kad ih roditelji „odvuku“ od njihove najdraže serije ili vrlo zanimljive kompjutorske igrice i podsjete ih da bi bilo u redu da nešto uče za školu. Jer to je tako dosadno... Dakle, problem je uopće motivirati, npr. jednog adolescenta, da uči brojne podatke za koje se stalno pita gdje će mu oni zapravo trebati.
Često možemo čuti kako netko puno vremena provodi s knjigom u ruci, a rezultati nisu baš zadovoljavajući. To jako frustrira jer postoji nesrazmjer između ideje o vlastitom angažmanu i postignutih rezultata (dijete ima osjećaj da stalno uči, a ništa od toga). S druge strane, neki učenici vremenski ne uče jako puno, ali puno znaju i postižu dobre rezultate. Ako na stranu stavimo razlike u sposobnostima djece, koje naravno imaju veliki utjecaj, mislim da ne treba puno promišljati da bismo došli do zaključka kako i na ovom području (kao i u mnogim drugim područjima života) nije presudne kvantiteta, veća kvaliteta, odnosno način učenja. Uspješni učenici znaju dobro planirati i organizirati vrijeme, koncentrirati se, kvalitetno voditi bilješke, dobro pisati sastavke, brzo i efikasno čitati, dobro prezentirati naučeno.
Prva važna stvar je dobro planirati svoje vrijeme. Za dijete je jako važno da u svakodnevici ima trenutke za učenje, odmor, hobije te za druženje i zabavu. Dobrom organizacijom moguće je uskladiti sve obveze. Jedan veliki dio učenika stalno čeka inspiraciju za učenje koja nikad ne dolazi, ostavljaju obveze za zadnji čas i onda mahnito uče noć prije testa. Što je najzanimljivije, tim takozvanim „kampanjcima“ to ponekad i uspije pa je ocjena iz testa zadovoljavajuća ili čak i viša od očekivane. Međutim, to gradivo nije u dovoljnoj mjeri usvojeno (nije bilo vremena za ponavljanje) i vrlo brzo će ga zaboraviti, a ako uz to spomenemo stres i umor, vidljivo je da to i nije adekvatna dugoročna strategija. Ako dobro planiramo vrijeme i držimo se plana, stići ćemo obaviti sve što nam je važno i što želimo te nećemo imati dojam da stalno učimo.
Kako bismo se uopće motivirali da bilo što radimo, potrebno je postaviti cilj koji želimo postići. Svaki dugoročni cilj treba podijeliti u nekoliko koraka (kratkoročnih ciljeva). Po tom principu možemo i planirati svoje vrijeme. Na početku mjeseca s djetetom možete izraditi mjesečni plan u kojem ćete navesti glavne događaje koji ga očekuju. Na početku tjedna napravite tjedni plan koji je mnogo detaljniji od mjesečnog. A najdetaljnija razina planiranja je dnevno planiranje. U plan unesite sve obveze koje dijete ima (i one koje nemaju veze s učenjem, poput zubara, frizera, druženja i sl.). Obveze je dobro staviti na papir jer ono što je zapisano na neki način ima veću težinu i stalno nas podsjeća da to trebamo obaviti, s druge strane jako je dobar osjećaj precrtavati obveze koje smo izvršili.
Ponekad sve najbolje isplaniramo, ali kad počnemo nešto raditi pažnja nam stalno bježi i učinak je vrlo mali. Slično je i s djecom, vrlo lako im nešto odvuče pažnju od posla koji rade. Stoga je dobro da dijete (ukoliko je to moguće) ima stalno mjesto za učenje s kojeg uklonite suvišne predmete, plakate, slike, zvukove koji bi mogli odvlačiti djetetovu pažnju. Važno je da dijete bude odmoreno i sito, a farmakološki stimulatori (kava i sl.) nisu baš najbolji izbor. Važno je raditi pauze u učenju i osigurati vrijeme za odmor. S obzirom da je učenje aktivnost koja iziskuje psihički napor, najbolji odmor je neka fizička aktivnost (dakle, ne kompjutorska igrica ili čitanje stripa koji opet opterećuju iste kanale).
Neki ljudi imaju više energije i lakše se koncentriraju te većinu zadataka izvršavaju ujutro, dok drugi bolje funkcioniraju navečer. Roditelji dobro poznaju navike svog djeteta i mogu prepoznati kada je dijete spremno za angažman i napor. To je prirodni ritam djeteta i nastojte ga uvažiti pri planiranju vremena. Također, ne koriste svi ljudi iste kanale pri učenju. Netko se više oslanja na informacije koje dobiva preko vidnog kanala, netko na informacije dobivene preko slušnog kanala, a netko najbolje uči kroz pokrete i tjelesnu aktivnost. Tako možemo reći da postoje vizualni, auditivni i kinestetički tip. Zajedno sa svojim djetetom možete cijelu ovu priču postaviti kao mali eksperiment kroz koji će upoznavati sebe, pokušati učiti na različite načine, u različito doba dana i vidjeti što će mu najbolje leći, kada će se dobro osjećati i što će dati najbolje rezultate. Dakle, niti jedan stil učenja ili vrijeme učenja nije jedino i najbolje, oni su različiti, ali jednako vrijedni.
Pretpostavimo da smo sve navedeno izvršili: postavili ciljeve, uspjeli dijete motivirati za učenje, isplanirali vrijeme, organizirali uvjete za rad... i što sada? Kako sada zapravo početi učiti, što učiniti s tim ogromnim tekstovima u udžbeniku punim podataka?
Dakle, što je još bitno reći?
Gradivo koje trebamo naučiti važno je učiniti što smislenijom, povezati ga sa svakodnevnim životom i onim što znamo od prije. Najteže ćemo nešto naučiti ako „bubamo“ napamet, bez razumijevanja. Ako nešto i zapamtimo, to će nam znanje biti neupotrebljivo izvan konteksta u kojem smo ga učili. Pri učenju novih sadržaja korisna je upotreba mnemotehnika. Mnemotehnike se zapravo odnose na korištenje vlastitog iskustva, odnosno poznatog, do automatizma naučenog materijala radi boljeg zapamćivanja nove građe. Njima nastojimo povezati nepovezano, naći dobre znakove za dosjećanje i učiniti besmisleno smislenim.
Često možemo čuti kako trebamo učiti aktivno. Aktivno učenje uključuje izdvajanje bitnog iz nekog gradiva, vođenje bilješki i prepričavanje gradiva svojim riječima. Zatim postavljanje pitanja „zašto“ i povezivanje gradiva s vlastitim iskustvom. To može biti vrlo naporno, ali je dugoročno korisno.
Vrlo je važno (i to vjerojatno „i ptice na grani znaju“) ono što smo naučili ponavljati kako ne bismo zaboravili. Za to je korisno napraviti sažetke pojedinih poglavlja i u njima navesti ono što je najbitnije. Ponavljati možemo i dok radimo nešto drugo (čekamo u redu, peremo suđe...). Ono što želimo zapamtiti na dugi rok i učiniti otpornim na zaboravljanje, trebamo prenaučiti – dakle, već dobro naučeno gradivo ponovno nekoliko puta pročitati i ponoviti.
U području učenja postoji još jedan zanimljivi fenomen kojeg ponekad nismo svjesni, a utječe na kvalitetu učenja i zapamćivanje sadržaja. To je tzv. pozitivni ili negativni transfer. Pozitivni transfer može nam olakšati zapamćivanje sličnih sadržaja (predmeta) pa takvu sličnu građu možemo grupirati. Međutim, negativni transfer ili interferencija nam može „stvoriti probleme“ jer se događa da učenje jednog predmeta otežava zapamćivanje sadržaja iz drugog predmeta i to u dva smjera: retroaktivno (učenje novog gradiva uzrokuje da se izgubi prije naučeno) i proaktivno (prije naučeno ometa usvajanje novih sadržaja). Što to zapravo znači? Npr. učenje matematike može nam olakšati učenje nekog gradiva iz fizike (radi se o pozitivnom transferu) pa je dobro učiti te predmete jedan za drugim. No, s druge strane dobro je napraviti pauzu između učenja npr. engleskog i njemačkog jezika jer može doći do interferencije te će nam se sadržaji pobrkati.
I za kraj... nešto vrlo važno... (ili barem ništa manje važno od navedenog)!
Za uspješno ostvaren plan učenja, važno se nagraditi!
LITERATURA:
1. Rijavec, M. i Miljković, D.(2003). Vodič za preživljavanje u školi, Zagreb: „IEP“
2. Petz, B. i sur. (1992). Psihologijski rječnik. Zagreb: Prosvjeta.
3. Vizek Vidović, V., Rijavec, M., Vlahović-Štetić, V., Miljković, D. (2003). Psihologija obrazovanja. Zagreb: IEP-VERN`.
4. Zarevski, P. (1997). Psihologija pamćenja i učenja. Jastrebarsko: Naklada Slap
Klaudija Škrlec, prof. psihologije
preuzeto
www.dijete.net