Jakov Pravednik

Službeno učenje Rimokatoličke crkve da su članovi obitelji spomenuti u Bibliji ustvari Isusovi bratići i sestrične. Istočnopravoslavna crkva naziva ih polubraćom i polusestrama. S druge strane protestanti ne prihvaćaju učenje o vječnom Marijinom djevičanstvu, nego vjeruju da je Marija doista bila djevica kad je rodila Isusa, ali da to nije ostala kad je nastavila živjeti kao Josipova žena. Koji dokazi govore u prilog da je Jakov doista brat Isusa Krista, a ne recimo bratić i polubrat. Kad Isus dolazi propovijedati u Nazaret, njegovi sumještani ga stavljaju u njegove ukućane. Oni kažu: „Zar on nije tesarov sin? Zar mu se majka ne zove Marija, a braća njegova: Jakov, Josip, Šimun i Juda? Zar se njegove sestre ne nalaze među nama? (Mt 13, 54-56).

U grčkom postoji posebna riječ za bratića – anepsios, no njom nisu nikada bili označeni ni Jakov ni ostala braća i sestre. „Hegesip, kršćanski autor iz drugog stoljeća, pravi razliku između Isusovih bratića (anepsioi) s jedne strane te Jakova i Jude s druge strane, koje zove Isusovom braćom (kako to citira Euzebije, historičar iz četvrtog stoljeća).“ Isto tako priča o Marijinom djevičanstvu po svemu sudeći je ograničena samo na Isusovo rođenje. Kad Josip doznaje da mu je zaručnica trudna, on najprije želi diskretno raskinuti zaruke, ali mu se u snu pojavljuje anđeo te mu govori da nastavi vezu. Izvještaj kaže: „Kad se Josip probudi oda sna, učini kako mu naredi anđeo Gospodnji: uze k sebi svoju ženu. I ne upozna je dok ne rodi sina.“ (Mt 1,24-25).

Ovaj nam tekst želi reći da je Josip poslije rođenja Isusova s Marijom živio spolno. U židovskoj kulturi tog doba smatralo se da je bračna dužnost ispunjavati Božju zapovijed o plođenju i množenju, osim ako jedan njegov član nije zbog nečega nečist ili tjelesno osakaćen. Ako su Marija i Josip bili pobožni Židovi, a sve upućuje da jesu, vjerojatno je da su poštivali Zakon. Pogotovo što se na brak gledalo kao na sredstvo nastavka obiteljske loze i očuvanje njezine baštine.

Isto tako Jakov predvodi na popisu od četiri čovjeka koji su u Matejevom i Markovu evanđelju označena kao Isusova braća. Isus je bio poznat kao drvodjelja, pa je vjerojatno da je on, kao najstariji u obitelji, nakon očeve smrti nastavio očev zanat. „Ako je on bio najmlađi u obitelji, bilo bi neobično da su njegovi roditelji prilikom povratka iz Jeruzalema, kada je Isus imao dvanaest godina, tek nakon čitavog hoda primijetili da ga nema u njihovoj skupini (Lk 2, 44).“Sasvim je prirodno da su roditeljima prva briga bila mala djeca, pa je njegova odsutnost ostala nezamijećena. „Mišljenje je da je Isus bio najstariji među braćom izlazi i iz prima facis značenja riječi prototokos, „prvorođenac“, (Luka 2,7).“Nije vjerojatno da bi Luka upotrijebio tu riječ da je znao da je Marija imala djece i prije njega, jer je lako mogao upotrijebiti izraz monogenes (jedinac). Svi ovi dokazi koje smo nabrojali upućuju na to da je Isus imao braću i sestre, djecu Josipa i Marije, a među kojima je Jakov bio po starosti odmah iza njega.


[/center]

Zadnja promjena: Krizostom; pon 16 lip 2008, 17:45; ukupno mijenjano 1 put.

Budući da je Jakov bio drugi sin po starosti, odgovornost za obitelj, nakon što je Isus započeo službu, zacijelo je pala na njega. Držeći to na umu, promotrimo izvještaj iz Markovog evanđelja (3, 20.30-35)

„Čuvši to (da Isus liječi bolesne i izgoni demone), dođoše njegovi da ga obuzdaju jer se govorilo: „Izvan sebe je!“…I dođu njegova majka i braća njegova. Ostanu vani, a njemu pošalju neka ga pozovu. Oko njega je sjedilo mnoštvo. I reknu mu: „Eno vani majke tvoje i braće tvoje, traže te!“ On im odgovori: „Tko je majka i braća moja?“ I okruži pogledom po onima što su sjedili oko njega u krugu i reče: „Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka.“

Ova nam priča govori kako su se u obitelji jako brinuli za Isusovo ponašanje. Ta je zabrinutost bilo zapravo jaka, da su, kako i veli ova priča, došli odvesti Isusa od mnoštva i vratiti ga kući, zato što su mislili da je izvan sebe. U tradicionalnoj kulturi, u kojoj ljudi najviše brinu zbog časti i sramote, to je svakako važno pitanje, jer ako ju neki član obitelji osramoti, onda na nju pada dužnost da to sredi. „Također ako se Jakovljevi nazori dadu naslutiti u Ivanu 7, 3-5, gdje Isusa braća potiču da svoja čuda obznani u Jeruzalemu, onda se čini da je Jakov u Isusu vidio svojevrsnog samozvanog pretendenta na mesijansku ulogu.“ Situacija se donekle čini sličnom onoj koju nalazimo u priči o suparništvu među braćom, između Josipa i njegove braće. Ali ako se za svoga propovijedanja Isus donekle udaljio od vlastite obitelji, kako to da je Jakov postao vođom jeruzalemske Crkve, i to praktički od njezina početka? Tako u Djelima 1, 14 nalazimo Isusove sljedbenike okupljene u gornjoj sobi na Duhove. Tekst kaže: „Svi oni bijahu jednodušno postojani u molitvi sa ženama i Marijom, majkom Isusovom, i braćom njegovom.

No, ono pitanje koje bi trebali postaviti je što je to u braći izazvalo preokret? Znamo što se dogodilo kad je Isus umro, da ga nisu pokopali članovi njegove obitelji. Sigurno je razlog tomu prije svega stid.


Kao što smo rekli, prema Djelima 1, 14 u gornjoj sobi su se molili i Marija i braća Isusova. Kako je moguće da se tom zgodom među njima našao i Jakov, kad on za Isusova zemaljskog propovijedanja zapravo i nije bio njegov sljedbenik? Odgovor na to pitanje nalazimo u prvoj poslanici Korinćanima (15, 3-. Tako Pavao bilježi:

Predao sam vam najprije ono što sam primio: da je Krist suglasno Pismima, umro za naše grijehe, da je pokopan, da je treći dan, suglasno Pismima uskrsnuo, da se ukazao Kefi, potom Dvanaestorici. Zatim se ukazao braći kojih je bilo zajedno više od pet stotina, od kojih većina još i sada živi, a neki su već pomrli. Potom se ukazao Jakovu, pa onda svim apostolima. A naposljetku, ukazao se i meni kao nedonoščetu.

U ovom popisu nalazimo veoma zanimljive detalje, od kojih je jedan, da se poimence spominju Kefa i Jakov.Ovaj bi se popis mogao usporediti s onim u 1. Kor. 9,5: „Zar nemamo prava ženu vjernicu voditi sa sobom kao i drugi apostoli i braća Gospodnja i Kefa“. „Vrijedno je opaziti da je Jakov, kad je riječ o ukazanjima, izdvojen iz Dvanaestorice i iz apostola, što upućuje na zaključak da u početku nije pripadao ni jednoj od tih skupina. Budući da je Jakov, brat Isusov, jedini Jakov što ga Pavao spominje na drugome mjestu u svojim poslanicama, ovo se zacijelo odnosi na čovjeka kojeg Pavao u 1.glavi Poslanice Galaćanima naziva stupom jeruzalemske Crkve i „bratom Gospodinovim“.“Čini se da se Jakov, poput Pavla, obratio i pristupio kršćanskoj Crkvi zato što je u jednom trenutku ugledao uskrslog Isusa, jer očito prije Uskrsa nije bio njegov sljedbenik.

Zadnja promjena: Krizostom; pon 16 lip 2008, 17:46; ukupno mijenjano 1 put.

Kako to da je Jakov tako brzo postao vođa jeruzalemske Crkve? Već smo zamijetili da se pridružio Isusovim sljedbenicima nedugo nakon uskrsnuća, prije Duhova (Dj. 1, 14). No, Jakova ponovno susrećemo u 12. poglavlju Djela. Izvještaj kaže da je kralj Herod Agripa dao pogubiti Jakova, brata Ivanova, a potom je dao uhititi Petra, imajući istu nakanu u umu. Međutim kad je Petar bio čudesno oslobođen iz tamnice, prvo što je rekao kad je došao Mariji, majci Ivana Marka, bilo je da o tome izvijesti Jakova i braću. Ako obratimo pažnju na Petrovu želju da što prije jave Jakovu, zaključujemo da je Jakov već u to doba bio važan vođa.

John Painter kaže da bi Djela trebalo čitati kao flashback koji nam govori o tome kako se Jakov brat Isusov uspeo do poglavarstva u jeruzalemskoj Crkvi – a dogodilo se to zato što je Petar morao otići, a drugog Jakova su pogubili.“ Isto tako i Euzebije ne priznaje Petrovo vodstvo u jeruzalemskoj Crkvi. On u svojoj Povijesti Crkve (Historia Ecclesia) navodi Klementa Aleksandrijskog koji veli da su Petar, Jakov i Ivan poslije Isusova uzašašća za prvog jeruzalemskog biskupa izabrali Isusova brata Jakova. S druge strane, Euzebije je imao svoje vlastito mišljenje, a ono je bilo da je Jakov postao vođa poslije Stjepanove mučeničke smrti. On u svojoj Povijesti Crkve kaže: „Taj je, dakle, Jakov koga su stari zbog velike kreposti nadimkom oslovljavali Pravedni tada, kao prvi, zaposjeo biskupsko prijestolje jeruzalemske Crkve.“

Eduard Meyer, eminentni autoritet za antičku historiju, u svojoj monumentalnoj studiji o podrijetlu kršćanstva iznosi sugestiju da je Jakovljev uspon na vlast u Crkvi bio rezultat vrhunske činjenice njegova krvnog srodstva s Isusom, te da su u prvotnom kršćanskom pokretu postojali začeci kalifata, utemeljenog u Prorokovoj vlastitoj porodici, onakvog kakav je do zrelih razmjera razvijen u islamu.“

Bez obzira na okolnosti njegova uspona, ipak je jasno da je Jakov desetak godina poslije Isusove pogibije i uskrsnuća očito bio, ako već ne glavar, onda bar istaknuti vođa jeruzalemske Crkve.
Poslanica Galaćanima jedna je od ranijih Pavlovih poslanica, ako ne i njegova najranija, koja je napisana oko 49. godine, dakle prije velikog apostolskog sabora spomenutog u Djelima 15. U toj se poslanici Pavao žestoko protivi onima kojim silom žele pogane pretvoriti u Židove, da bi mogli postati kršćanima i to obrezivanjem i slijeđenjem Zakona. Da bi razriješio spor, Pavao se prisjeća svog puta od prije skoro dva desetljeća

preko svake sam mjere progonio i pustošio Crkvu Božju…Ali kad se Onomu koji me odvoji od majčine utrobe i pozva milošću svojom, svidjelo otkriti mi Sina svoga da ga navješćujem među poganima, odmah, ne posavjetavši se tijelom i krvlju, i ne uziđoh u Arabiju pa se opet vratih u Damask. Onda nakon tri godine uziđoh u Jeruzalem potražiti Kefu i ostadoh kod njega petnaest dana. Od apostola ne vidjeh nikoga drugog osim Jakova, brata Gospodinovog.“ (Gal 1,13-19)

Taj bi se sastanak s Petrom i Jakovom vremenski mogli točno odrediti. Pavao veli da se dogodio tri godine poslije doživljaja na putu za Damask. Kamenovanje Stjepana zbilo se 34. godine, što znači da se te iste godine zaputio u Siriju da hapsi Isusove sljedbenike. Ovo nam govori da je Jakov otprilike 37. godine bio prepoznat kao jedan od vođa u jeruzalemskoj Crkvi. Pavao zatim Jakova spominje povodom svog drugog posjeta Jeruzalemu, a koji se dogodio oko 48. godine

„Zatim nakon četrnaest godina opet uziđoh u Jeruzalem s Barnabom, a povedoh sa sobom i Tita…i spoznavši milost koja mi je dana, Jakov, Kefa i Ivan, smatrani stupovima, pružiše meni i Barnabi desnice zajedništva: mi ćemo među pogane, a oni među obrezane! Samo neka se sjećamo siromaha, što sam revno i činio.“ (Gal 2, 1-10).

Zapazimo da je Jakov u Gal 2,9 među „stupovima“ stavljen na prvo mjesto. Grčka riječ stuloi (stupovi) navodi na zaključak da su prvi kršćani u toj trojici – Jakovu, Petru i Ivanu –vidjeli glavne potporne stupove obećanog budućeg hrama ili šatora, koji je Bog kroz Evanđelja već počeo graditi.“Osim toga u Gal 2,9 doznajemo kako mu vođe pružiše „desnice zajedništva“. Tu je Pavao izrazio strah da će mu posao biti uzaludan ukoliko stupovi ne odobre njegov misionarski rad. To posve razjašnjava koliku važnost i autoritet je Jakov imao u očima Crkve. Pavao zatim nastavlja sa pričom koja se dogodila sredinom 40-ih u Antiohiji.

„A kad Kefa stiže u Antiohiju, u lice mu se usprotivih jer je zavrijedio osudu: doista, prije nego stigoše neki od Jakova, blagovao je zajedno s poganima, a kad oni dođoše, počeo se povlačiti i odvajati bojeći se onih iz obrezanja. Za njim se povedoše i ostali Židovi te je i Barnaba zaveden tom prijetvornošću. (Gal 2,11-13).

Ovdje nam Pavao veli da je Jakov poslao neke ljude da izvide situaciju, jer su u Antiohiji vjernici Židovi i nežidovi blagovali zajedno. Kad su ti ljudi stigli, Petar je prestao blagovati s poganima. To već i samo po sebi upućuje na zaključak da je Jakov bio priznati glava jeruzalemske Crkve, i to tako ugledna da se i sam Petar pokoravao njezinu sudu. Zapazimo da su ti ljudi došli od samog Jakova, a ne iz jeruzalemske Crkve. Na tri mjesta na kojima se Jakov spominje u Galaćanima vidimo kako se Jakov postupno uzdiže nad jeruzalemsku Crkvu.
Odmah nakon Jeruzalema, grad Antiohija je bio najvažniji u pogledu stjecanja sljedbenika, kako među Židovima tako i među poganima. Prema Luki, baš su u Antiohiji Isusovi sljedbenici bili prvi puta nazvani Kristianoi ili kršćani. U tom je gradu Kristu pristupio velik broj pogana, pa su ta obraćenja dovela do mnogo ozbiljnijeg pitanja, a to je bili se i nežidovi, ako žele slijediti Krista morali potpuno pokoravati Mojsijevom Zakonu, što podrazumijeva i obrezanje. Nema dvojbe da je veliki broj Židova, sljedbenika Isusovih u Jeruzalemu vjerovao da pogani, ako se žele spasiti, moraju najprije postati Židovi pa tek onda sljedbenici Isusovi. No, ključno pitanje je kako će vjernici živjeti u Kristu i kao Židovi i kao nežidovi? Da li bi trebalo stvoriti posebne zajednice za obje kršćanske grupacije? Zbog ovakvih i sličnih pitanja, sazvan je jedan od najvažnijih ranih crkvenih sastanaka.

Osim Pavla i Barnabe koji su podnijeli izvještaj, što je sve Bog učinio po njima, u raspravu se uključio i Petar, s obzirom da je on obratio prvog pogana. No sljedeći koji je ustao i obratio se okupljenima bio je Jakov. On nastavlja gdje je Petar stao, tj. Iznosi biblijsku potporu Petrovoj tvrdnji da od pogana ne bi trebalo tražiti da poštuju čitav Zakon Mojsijev. Kao što vidimo drugi su raspravljali, a Jakov je taj koji donosi zaključke, i ne samo to, on je napisao encikličko pismo nežidovima. Drugim riječima on je predsjedavao saborom.

U knjižnici Nag Hammadi nalaze se papirusi otkriveni u egipatskom pijesku 1945. godine, koji su obojeni uglavnom gnostički. U nekoliko njih se spominje i Jakov, a to su Evanđelje po Tomi, Jakovljev apokrif, kao i Prvo i Drugo Jakovljevo otkrivenje. Tomino evanđelje slavi Didima (blizanca) Judu Tomu, to jest Judu, brata Isusova, za kojeg se vjerovalo da je njegov blizanac. U tom Evanđelju nailazimo na jedan izvještaj o Jakovu, a koji kaže: „Učenici rekoše Isusu: „Znamo da ćeš od nas otići. Tko će nam tada biti vođa? Isus im na to odgovri: „Gdje god bili, otići ćete Jakovu Pravednome, zbog kojega postadoše nebo i zemlja:“ Ovdje nailazimo na prvi spomen Jakova kao „pravednog“. Isto tako, zapažamo da taj redak govori kako učenici trebaju otići Jakovu, s obzirom da on nije lutao svijetom, nego se bio smjestio u Jeruzalemu (Pavao je par puta odlazio u Jeruzalem u posjet Jakovu). Dakle, tomistička predaja nam govori da je Jakova za vođu jeruzalemske Crkve postavio sam Isus.

Jakovljev apokrif je još jedan gnostički spis, koji za sebe tvrdi da ju je u obliku poslanice napisao Jakov. „Ta knjiga nastoji unaprijediti reputaciju Jakova kao važnog vođu ranog kršćanstva tvrdnjom da je zajedno s Petrom, primio posebnu, ekskluzivnu objavu, koja nije bila dana Dvanaestorici.“ Apokrif također nastoji Jakova prikazati kao čovjeka važnijeg od Petra, s obzirom da je taj dokument bio napisan u doba kad je na nekim mjestima počela rasti važnost Petra i drugih kršćanskih vođa pa se očito pojavio strah da bi oni mogli zasjeniti Jakova. Što se tiče Prvog Jakovljevog otkrivenja, za kojeg se smatra da je nastao u židovskoj kršćanskoj zajednici u Siriji, u njemu nalazimo par zanimljivih detalja. Kao prvo spis Jakova naziva Pravednim, kao drugo u njemu se spominje i njegov odlazak iz Jeruzalema i bijeg u Pelu. Kao treće, Jakov je sasvim jasno predstavljen kao brat Isusov. I napokon, u njemu se veli da Jakov ima vlast i nad Dvanaestoricom i nad ranom crkvom. U Drugom otkrivenju nema ništa toliko zanimljivog, jedino što mu se pripisuju još neke tajne objave.
Najraširenija i najutjecajnija knjiga povezana s Jakovom je Protoevanđelje po Jakovu. Iako spis proglašava Jakova kao autora, po svemu sudeći je nastao u drugom stoljeću. Ovo predevanđelje ponekad i zovu Evanđeljem o djetinjstvu. Tako ono u 17,2 veli da je Jakov vodio magarca na kojem je jahala trudna Marija. „Da bi međutim, priča o ranijem braku i već rođenoj djeci, među kojima je bio i Jakov, postala uvjerljiva, bilo je još postulirano da je Josip bio znatno stariji od Marije, a na što Matej i Luka nigdje ne aludiraju.“ Ovaj će događaj postati ključan za oblikovanje pravoslavne tradicije o Isusovoj obitelji. Znači prema toj predaji između Jakova i Isusa ne postoji nikakva krvna veza.

Drugi dokument koji se odnosi na Jakova je Evanđelje po Hebrejima. Od dijelova koji se odnose na Jakova, sačuvao se zapravo samo jedan fragment i to br. 7, a citira ga Jeronim (De vir inl. 2), a iz njega doznajemo da je Isus poslije uskrsnuća smjesta…

„otišao Jakovu i ukazao mu se. Jer Jakov se bio zavjetovao da neće okusiti kruha od časa kad je pio iz Gospodinova kaleža pa sve dok ne vidi da je ustao između usnulih. A nedugo poslije toga Gospodin reče: „Donesite stol i kruh!“ I smjesta mu to dodaše. On uze kruh, blagoslovi ga, prelomi i dadne Jakovu Pravednome te reče: „Brate moj, jedi kruh svoj, jer sin Čovječji usta između usnulih.“

Ono što je zanimljivo u ovom odlomku je da Isus Jakova naziva bratom, a još više je jedinstven utoliko što upućuje na zaključak da je i Jakov bio na Posljednjoj večeri prije Isusova uhićenja. Također zapažamo da se Isus naziva Sinom Čovječijim, što isto tako upućuje na to da je taj pasus potekao od židovskih kršćana. Sve u svemu, ovdje je Jakov prikazan kao pravedni i pobožni Židov čija veza s Isusom, objašnjava njegovo vodeće mjesto i važnost u ranoj Crkvi.
Inače, Euzebije je crkveni historičar koji je poput Luke pažljivo uspoređivao izvore i citirao ih. On je živio između 260. i 339. godine, a svoju je slavnu Povijest Crkve napisao između 300. i 325. godine, živeći u Cezareji. Prvi spomen Jakova u Euzebiju nalazimo u 1, 12, 4-5 u raspravi o ljudima kojima se Isus ukazao nakon uskrsnuća, a naziva ga jednim od navodne Isusove braće. To nas navodi na zaključak da on nije imao problema oko pitanja Marijina vječnog djevičanstva. Također za razliku od nekih drugih tradicija, ne spominje da je između Jakova, Petra i Pavla bilo ikakva suparništva.

Drugi puta kada spominje Jakova, Euzebije slijedi Hegesipa te veli da je poslije Stjepanove pogibije bio postavljen za jeruzalemskog biskupa. Euzebije zatim citira i Klementa Aleksandrijskog koji kaže da je Jakov postao vođa u Jeruzalemu tek poslije Isusova uznesenja u nebo. U tom istom odlomku nalazimo i sljedeći citat:

„A bijaše tu i Jakov, zvan Gospodinovim bratom, jer i njega zvaše Josipovim sinom, a Josipa Kristovim ocem, zato što mu Djevica bijaše zaručnicom, a i zato što se sastaše…Taj Jakov kojega stari zbog njegove izvanredne kreposti zvaše Pravednim, bijaše prvi, kako nam vele zapisi, koga izabraše na biskupsko prijestolje jeruzalemske Crkve.“

Dalje Euzebije povezuje Jakovljevu mučeničku smrt i pad Jeruzalema kao uzrok i posljedicu. On u padu Jeruzalema vidi Božju kaznu zbog nepravde počinjene Jakovljevim ubojstvom. Naravno ovu ideju ne nalazimo ni u Novom zavjetu ni u Flaviju, jer ona odražava kasnije antisemitske tendencije. Osim što Jakova opisuje kao nazireja, Euzebije tvrdi da je samo on mogao dopušteno ulaziti u Svetište jer se nije odijevao vunom, nego lanom. U Hramu je stalno molio na koljenima, tako da su se ona ukrutila kao u deve.

Što se tiče nasljeđivanja vodećeg mjesta poslije Jakovljeva mučeništva, Euzebije kaže da je njegovo mjesto naslijedio Šimun sin Kleofin, koji je navodno bio Isusov bratić, jer Hegesip tvrdi da je Kleofa bio Josipov brat. Ovdje vidimo jaku potrebu židovskih kršćana da vodstvo u Jeruzalemu zadrže u Isusovoj obitelji.
]S obzirom da je Feliks odlučio iskorijeniti mnoge židovske mesijanske izgrednike, taj čin je doveo do pojave takozvanih bodežara. Ti su židovski zeloti ubijali Židove koji su surađivali sa Rimom, tako da nije bio ni pošteđen ni visoki svećenik Jonatan. Zatim se za njegove vladavine pojavio i neki „Egipćanin“ koji je okupio židovske sljedbenike te im obećao da će povikom s Maslinske gore srušiti jeruzalemske zidine. No kad su rimljani poslali vojsku, pobjegao je. Stoga je jasno zašto su vođe židovskog Hrama u takvim nemirnim političkim situacijama jako brinule o njegovom održanju i svojoj ulozi u njemu. I kad su takozvani mesijanski likovi i židovski revolucionari počeli smicati hramske svećenike, oni su se usprotivili svim mesijanskim pokretima, uključujući i Isusov. I nema dvojbe da su Jakova i njegove Židove kršćane držali pod budnim okom. 60. godine na mjesto novog prokuratora umjesto Feliksa, dolazi Fest. Judeja u to vrijeme samo što se nije strovalila u kaos. Zemlju su pustošili zeloti i hajduci. No Fest je bio sposoban čovjek pa je spriječio izbijanje općeg rata, ali je Judeja i dalje ostala vreli kotao. Međutim on je brzo nestao sa scene jer je umro, što je onemogućilo prirodni prijelaz na sljedećeg prokuratora Albina. Taj procjep između vladavine jednog i sljedećeg prokuratora, je dao iskoristiti veliki svećenik Ananija i udariti u samo srce židovske kršćanske zajednice. O ovom događaju nam Novi zavjet ništa ne govori, ali nam Flavije jedini daje rani prikaz Jakovljeva mučeništva. On veli:

„Ananija mlađi, kojeg su, kako već rekosmo, postavili na mjesto visokog svećenika, bio je žestoke naravi i neobično smion. Bio je pripadnik škole saduceja, koji divljaštvom nadmašuju sve druge Židove, kao što sam već bio objasnio, kad sjednu da sude. Obdaren takvom naravi, Ananija je vjerovao da mu se ukazala dobra zgoda budući da je Fest bio mrtav, Albinije još na putu. I tako je sazvao suce Sanhedrina i doveo pred njih nekog Jakova, brata Isusa, zvanoga Krist, i još neke. Optužio ih je da su se ogriješili o Zakon i dao ih kamenovati. Stanovnici grada koje su držali najpravednijim i najstrožim poslušnicima Zakona na ovo se sablazniše. Zato su krišom poslali glasnike kralju Agripi koji ga stadoše nagovarati, jer Ananija nije postupio valjano ni u prvom koraku (budući da je sazvao Sanhedrin bez Albinijevog odobrenja), da mu naredi da se ubuduće suspregne od takvih čina. Neki od njih čak pođoše ususret Albiniju na putu iz Aleksandrije te mu ukazaše na to da Ananije nema vlasti sazivati Sanhedrin bez njegove privole. Albinija te riječi uvjeriše pa napisa Ananiji srdito pismo i zaprijeti mu osvetom. Kralj pak Agripa Ananiju, zbog čina njegovih, svrgnu s položaja visokog svećenika koji uživaše tri mjeseca. (Ant. 20.199-203.)“

Kao prvo zapažamo da Flavije Jakova zove „bratom Isusovim“, baš tako kako ga naziva i Novi zavjet, izrazom adelfos, grčka riječ za brata, a ne bratića. To znači da Jakova nisu samo prvi kršćani zvali bratom Isusovim, nego je to učinio i poznati židovski historičar. Kao drugo odlomak ističe da se Jakov držao Tore, te da je Zakonu bio vjeran i bogobojazan Židov. To se vidi i u podnesenoj žalbi, pa je jasno da se i Flavije slaže s tim da je Jakovu nanesena nepravda. Na nju su se tužili i strogi Židovi, što nam govori da su ga smatrali dobrim i pobožnim Židovom (misli se na Jakova), usprkos što je ovaj vjerovao u Isusa kao Mesiju. Osim Flavija i Euzebije nam govori nešto o Jakovljevoj smrti. On veli da su pismoznanci i farizeji postavili Jakova na hramski vrh za Pashe da sve koji dođu na taj dan uvjeri da Isus nije Mesija. Tada su mu postavili pitanje, kome su svi dužni vjerovati, a Jakov je snažnim glasom odgovorio: „Zašto me pitate o Sinu čovječjem? On sjedi u nebu s desne strane Velike sile i doći će na nebeskim oblacima.“

Međutim mnogi su se osvjedočili i govorili: „Hosana Sinu Davidovu.“ Zatim su i pismoznanci i farizeji govorili da je i Pravedni zastranio, te se popeli i strmoglavili Pravednoga. Zatim su ga kamenovali, jer strmoglavljen nije preminuo. Euzebije dalje kaže da se Jakov molio govoreći: „Gospodine, Bože Oče, molim oprosti im jer ne znaju što rade.“ I dok su tako kamenovali Jakova, jedan od svećenika Rehabovih sinova – za njih je svjedočio prorok Jeremija – kriknuo govoreći: „Što činite, prestanite! Pravedni za vas moli.“ Ali netko je od njih, jedan od valjara, uzeo štap kojim je čistio ogrtače i Pravednog udario po glavi. Tako je postao mučenik.“ Inače Hegezip i Klement Aleksandrijski kažu da su razumni Židovi tvrdili da je razlog jeruzalemske opsade, Jakovljevo mučeništvo.

Iz ovog rada možemo zaključiti da je Jakov odrastao u pobožnoj židovskoj obitelji i da ga Evanđelja nikad ne odvajaju od njegove braće i sestara. Isto tako u Novom zavjetu nigdje ne nalazimo da je bio Isusov sljedbenik prije njegove smrti. Sva je zgoda da se Krist ukazao Jakovu nakon uskrsnuća jer ga nalazimo među učenicima na Duhove (Dj 1,14). Također iz biblijskih spisa možemo zaključiti da je vrlo brzo postao glavar jeruzalemske Crkve, oko 37. godine, a to nam potvrđuju i Djela 12. S druge strane Galaćanima 2 i Djela 15 nam govore da je Jakov prikazan kao stup Crkve. Dok su drugi raspravljali, on je donosio zaključke, dok su drugi evangelizirali i misionarili, on je odobravao njihov rad.

Isto smo vidjeli da su o Jakovu kružili mnogi različiti spisi i tradicije o njemu. Tu su i Jakovljeva protuevanđelja koja nam žele objasniti odnos između Jakova i Josipa, Marije i Isusa, zatim tu je i misao da je Jakov Josipov sin iz prijašnjeg braka. Neki spisi su ga prikazivali kao asketu, a neki kao mučenika. Što se tiče Jakovljeve smrti, najbolji prikaz nam daje židovski historičar Flavije koji je inače tendenciozan, jer njega ne zanima Jakov, kojeg spominje usput, nego ponašanje židovskih i rimskih vođa. Svi drugi prikazi Jakovljeve smrti su odraz hagiografske i antisemitske tendencije.

by Krizostom

Nisam baš imao puno izvora, ali mislim da je dovoljno...

Brandon S.F.G. Pad Jeruzalema i kršćanska crkva. Zagreb: Profil, 2006

Cezarejski Euzebije. Crkvena povijest. Split: Služba Božja, 2004

Kliesch Klaus. Djela apostolska. Zagreb: Kršćanska sadašnjost. 1986.

Tasker R.V.G. Jakovljeva poslanica. Novi Sad: Dobra Vest, 1986.

Witherington Ben, Shanks Hershel. Isusov brat. Zagreb: Mozaik knjiga, 2006.

"Brothers" of Jesus

Mary wife of Cleophas and "sister" of the Virgin Mary (Jn 19:25) is the mother of James and Joset (Mk 15:47; Mt 27:56) who are called the "brothers of Jesus" (Mk 6:3).
Acts 1:12-15 ... apostles, Mary, "some women" and Jesus' "brothers" number about 120. That is a lot of "brothers."
Gen 14:14 ... Lot, Abraham's nephew (Gen 11:26-28), described as Abraham's brother (KJV).
Gen 29:15 ... Laban, Jacob's uncle, calls Jacob his "brother" (KJV).
John 19:26-27 ... Jesus gives care of Mary to John, not one of his "brothers."
2 Sam 6:23, Gen 8:7, Dt 34:6 ... "until."