haim je napisao/la: često se puta misli da je euharistija neko ponavljanje žrtve, neka pretvorba u doslovnom smislu, žrtvovanje u SZ-nom i poganskom smislu..ona to nije, ona je nešto sasvim drugo.
u euharistiji se ništa ne ponavlja, nego posadašnjuje, uprisutnjuje, i to ne samo žrtva, nego cijelo vazmeno otajstvo:muka, smrt i uskrsnuće, s pentekostom. upravo na sličan način doživljavali su to židovi sa svojim obredima , osobito Pashom, što je vidljivo i iz analize rječnika izvještaja o posljednjoj večeri.
pretvorba je dio toga čina, ne pretvorba u "mesnatom" smislu, nego pretvorba supstancije, biti.
Mislim da se o euharistiji ne moze svobuhvatno subitno razgovarati izvan koncepcije o danu pomirenja -Jom Kipuru ,
יום כיפור oder
יוֹם כִּפּוּר,
Jom Kippūr- iz poslanice Hebrejima..
No u odnosu na blagdan tjelova objasni nam
„Transiturus hoc mundo“ Papa je upozorio da je euharistija protivna idolopoklonstvu- u njoj nema nista ezotericno: Štovati Kristovo tijelo znači vjerovati da je tu, u hostiji, stvarno nazočan Krist koji daje pravi smisao životu, neizmjernome svemiru kao i najmanjem stvorenju, čitavoj ljudskoj povijesti kao i najkraćem postojanju.
U Euharistiji je snaga kršćanske revolucije, koja čovjeku dariva pravu slobodu protiv idolatrija svih vremena – rekao je Benedikt XVI. tijekom mise na svetkovinu Tijelova. Papa je slavio misu u bazilici svetoga Ivana Lateranskoga, potom je predvodio euharistijsku procesiju do bazilike svete Marije Velike.
Okupiti se oko Gospodina, hoditi s Njim, klanjati mu se, to jest sveta misa, procesija i euharistijsko klanjanje, sastavnice su svetkovine Tijelova o kojima je govorio papa Benedikt XVI. Oko Euharistije se – rekao je – kuša najdublja revolucija ljudske povijesti: okupljanje raznih osoba, združenih po vjeri u Krista. Euharistija nikada ne može biti privatni čin, predbilježen za srodne osobe ili prijatelje. Euharistija je javno bogoštovlje, koje nema ništa ezoterično, isključivo. I ovdje, večeras, nismo mi birali s kim se susresti, došli smo i nalazimo se jedni pokraj drugih, vjera nas je okupila, a pozvani smo postati jedno tijelo dijeleći jedini kruh koji je Krist. Ujedinjeni smo bez obzira na nacionalnu različitost, na stručnost, društveni stalež i političke ideje: jedni drugima se otvaramo da, polazeći od Njega, budemo jedno – istaknuo je Benedikt XVI., potom je potaknuo na budnost da „povratne napasti partikularizma, možda i dobronamjernoga, ne bi išle u suprotnome pravcu“ pozvavši na hod s Gospodinom, koji „nas oslobađa od naših uzetosti, pridiže nas, i usmjerava na ispravan način.“
Euharistija je sakrament Boga koji nas ne ostavlja same na putu, nego se stavlja uz naš bok i pokazuje nam pravac. U stvari, nije dostatno ići naprijed, nego treba vidjeti kamo se ide! Nije dostatan 'napredak', ako nema odnosnih kriterija. Naprotiv, ako se skrene s ceste, postoji opasnost da završimo u provaliji, ili pak da se udaljimo od cilja. Bog nas je stvorio slobodne, ali nas nije ostavio same: On je postao put i došao je s nama hoditi, kako bi naša sloboda također imala kriterij za odabir pravoga puta i da ga se prođe – istaknuo je Papa.
Ističući važnost euharistijskoga klanjanja rekao je kako je klanjanje Bogu Isusa Krista, koji je iz ljubavi postao izlomljeni kruh, najbolji i najradikalniji lijek protiv jučerašnjih i današnjih idolatrija. Kleknuti pred Euharistijom je priznanje slobode: tko se Isusu klanja ne može, niti treba padati ničice pred zemaljskom vlašću, bez obzira koliko bila jaka. Mi, kršćani, kličemo samo pred Presvetim Sakramentom, jer znamo i vjerujemo da je u njemu nazočan jedini pravi Bog, koji je stvorio svijet i toliko ga ljubio da je dao svoga jedinorođenoga Sina. Kličemo pred Bogom koji se kao Dobri Samaritanac prvi sagnuo prema čovjeku, da mu pomogne i povrati mu život – nastavio je Papa i dodao: Štovati Kristovo tijelo znači vjerovati da je tu, u hostiji, stvarno nazočan Krist koji daje pravi smisao životu, neizmjernome svemiru kao i najmanjem stvorenju, čitavoj ljudskoj povijesti kao i najkraćem postojanju. Klanjanje je molitva koja produžuje slavljenje i euharistijsko zajedništvo i u kojoj se duša nastavlja hraniti: hrani se ljubavlju, istinom, mirom; hrani se nadom, jer nas Onaj komu se klanjamo ne osuđuje, ne uništava, nego nas oslobađa i preobražava – zaključio je Benedikt XVI.
Zaista ne. Naravno, ne verujem u takav koncept 'pretvaranja' Isusa i sl., ali svejedno ni ne razumem.