Pojam mistike ili misticizma vuče korijen iz grčke riječi mysterion što znači tajnu, tajanstvenost ili skrivenu stvarnost a to je gledište koje naučava da se ono beskrajno, apsolutno, bitno, božansko ne može dokučiti racionalno, upotrebom razuma, već jedino neposrednim iskustvom tako da onaj koji doživljava to iskustvo, mistik, stupi u neposredan odnos s apsolutnim, da se s njim sjedini u osjećaju ili čuvstvu putem intuicije, ekstaze ili akta ljubavi. Budući da sama riječ kazuje da se radi o nečem tajnovitom ili skrivenom to ujedno znači i da je to moguće i otkriti te učiniti vidljivim.
Mistik koji doživljava ta stanja uložio je u svom traganju za istinom napor i odricanja te mu doživljaj mističnog stanja-ekstaza dođe kao kruna tog djelovanja, neka vrsta nagrade. Postignuto stanje bljesne onim intenzitetom koji ovisi od uloženog truda i snage zanosa u traganju. No ujedno, sama riječ mysterion označava i skrivenu stvarnost, nepoznatu ljudima koja na neki način postoji među nama ali je ne vidimo. Kao kad bi ribe koje plivaju u moru sebi zamišljale more kao nešto drugo a ne kao ono što u stvari jest. Mi smo okruženi tom nepoznatom stvarnošću, ali ne i nedokučivom i trenutak saznanja biti ili barem naslućivanja kakva stvarnost u stvari jest predstavlja određeni mistični doživljaj i većina ljudi je doživjela takozvano mistično otkrivenje ali ga je zbog nemogućnosti izražavanja u potpunosti potisnula u sebi. Tako smo navikli samo bljeskove velikih snaga ushita nazivati mističnim ekstazama a mnogi nisu svjesni da u sebi nose sjećanje na neposredni uvid u narav takvih ekstaza. Bilo da su mistična iskustva doživljena u većoj ili manjoj mjeri, neke su im stvari zajedničke.
U prvu karakteristiku mističnog stanja spada neizrecivost. Svatko tko je ikad nešto doživio u unutarnjem svijetu svoje duše pri pokušaju da to opiše ostaje kratak na riječima i sve što pokuša upotrijebiti pri predočavanju tog stanja nekom drugom ostaje osuđeno na neuspjeh. Sugovornik ne može znati o kakvim stanjima svijesti govori sve dok sam ne iskusi. Svako opisivanje takvog stanja samo umanjuje i stavlja u određene kalupe beskrajnu bujicu doživljenog. I to onda prestaje biti to, jer si sugovornik zamišlja stanje i ovdje prestaje njegov napor ili želja da ga i doživi. Predočavanje neopisivog je najveća greška koji čine mistici jer time samo umanjuju doživljeno. Sve me to podsjeća na zgodu kada treba voljenoj osobi dokazati ljubav. Količina ljubavi je neiskaziva i nemjerljiva jer ljubav je takva kakva jest kao što je i doživljaj u ekstazi takav kakav jest. Ekstatički doživljaj stoga je usko povezan s iskazivanjem ljubavi jer se radi o istoj stvari. Kod iskazivanja ljubavi odnos je upućen određenoj osobi i uz nju se veže ushit ljubavi dok se u mističnom zanosu također radi o izljevu ljubavi samo što nije vezan niti uz što. Moglo bi ga se opisati kao spontani izljev ljubavi koji je upućen ljubavi samoj. No kod većine mistika radi se o vezivanju doživljaja uz sam predmet traganja. Tako je za one koji su istraživali dubine vlastitog bića u ekstazi došli do spoznaje svoje biti, za one koji su tragali za općom biti došlo je do iskustva opće biti. I za one koji su tragali za božanskim dolazi do otkrića božanske biti u samom sebi neposrednim uvidom. Bez obzira uz što je vezan doživljaj radi se o iskustvu stanja kada ništa više nije potrebno, kao da su svi ciljevi postignuti i sve želje ostvarene. Radi se, naime, o ostvarenju smisla. Problem je u tome što osobe koje dožive spontano takvo stanje pređu preko iskustva i jednostavno ga zaborave dok mistici koji su za njim težili, uklope to iskustvo u stvarni život i počinje življenje biti, ili život sa smislom.
Tu se javlja druga karakteristika mističnog iskustva koja postaju bliža stanjima spoznaje nego stanjima osjećaja. Ta su stanja nedokučiva umovima koji su navikli na logička objašnjenja. U ta stanja spadaju prosvjetljenja, otkrivenja koja su značajna i važna premda ostaju neizrečena, te su popraćena neobičnim i trajnim osjećajem autoriteta. Dostizanje stanja koja nisu običnim smrtnicima nadohvat ruke zna kod nekih mistika dovesti do osjećaja nadmoći i superiornosti. No, usudio bih se reći da se onda ipak radi o nepotpunom doživljaju suštine jer je nespojivo autoritativno ponašanje uz poznavanje zajedničke biti. Može se jedino govoriti kao o prvima među jednakima. Bljeskovi ekstatičkih doživljaja su prolaznog karaktera i ne mogu se trajnije zadržati u svijesti. Kad izblijede kvaliteta im se može "upamtiti". Kad se ta stanja vraćaju kvaliteta se prepoznaje i stalnim vraćanjem ona se profinjuje i usavršava te postaje ono što čovjek osjeća kao unutarnje bogatstvo i što mu postaje važno.
U stanjima svijesti kojima mistik poima pravu bit stvarnosti dolazi do karakteristike pasivnosti samog subjekta doživljaja kojem se čini kao da više ne djeluje nego da je tranpersonaliziran, kao da je njegova osobnost prestala postojati te se stopila s nečim izvan njega. To je razumljivo jer sve ograde oko svoje svijesti koje čovjek gradi su zapravo strahovi od izražaja prave biti. Te su ograde naučene i stečene, tako u stvari predstavljaju čovjeka pred društvom i okolinom. U mističnom stanju te se ograde ruše i na vidjelo izlazi prava priroda pojedinca a tada nestaje onaj lažni ja koji ustupa mjesto novoj osobnosti. Pri istinskom mističnom doživljaju dolazi do uvida ili spoznaje, premda bi najbolje bilo reći prisjećanja, prave stvarnosti koja tada više ne postaje tajnovita i skrivena već osviještena ili stvarna. Bit koja je spoznata pri doživljaju reflektira se u stvarnom životu, kada mistik izađe iz ekstaze u radno stanje svoje svijesti, kroz odnos s drugima ili svojim bližnjima koji je određen dubinom spoznaje. Kako je u većini slučajeva postignuto stanje vezano uz neki pojam ili traganje, potrebno ga se je osloboditi pri djelovanju jer se zbog vezivanja doživljenog stanja uz nešto može lako izgraditi autoritativan položaj prema drugima koji polazi iz zahtijevanja forme doživljaja a ne njegove suštine. Oslobađanjem takve vezanosti uviđa se da to ostaje u čovjeku bez obzira na ideju uslijed koje je došlo do iskustva. Tako počinje istraga i razumijevanje da je to bit svake osobe ili duše ili jastva koje je u stanju planuti na jednu iskru. Nadalje to se ogleda u svim ljudima i nema nikakve razlike između toga od osobe do osobe, te da je u biti Ta bit samo jedna koja se na različite načine pokazuje.
Kako interpretacija mističnog iskustva ovisi o putu do njega nemoguće ga je objektivno verificirati i dokazati. Istine koje iznosi mistik su samo njegove istine i one su doživljaj jedne zbilje. Tu istu zbilju će neki drugi mistik drugačije doživjeti i pri iznošenju iskustva imati drugačiji pristup. No ta zbilja koja se doživljava dana je unaprijed prije samog iskustva ljudskom interpretacijom. Put do iskustva određuje narav iskustva kroz interpretaciju i odjek doživljenog kroz život. Iako se mistično iskustvo može odrediti kao jedinstveno po sebi, ipak ga način života mistika po izlasku iz mističnih stanja određuje kao različito od osobe do osobe. Mistično iskustvo samo produbljuje dotadašnja uvjerenja i put osobe koja ga doživljava. Spuštajući se kroz strukture svijesti koje određuju čovjekovo znanje do najdubljih slojeva, mistik silazi sve do iskustva svijesti po sebi. Na isti način, putem kojim se spuštao opet prolazi pri povratku u radno stanje. Tako svo znanje i iskustvo sakupljeno prije mističnog zanosa biva produbljeno i osvježeno trenucima ushita. Ne postoji mogućnost da se temeljitije promjeni svjetonazor samim doživljajem nego se svjetonazor mijenja uslijed nemogućnosti implementacije unutarnjih stanja kroz vanjski svijet. Mistično iskustvo osnažuje trenutnu svijest koja je određena znanjem na razini razuma te ako neuravnotežena osoba doživi spontano mistično iskustvo može imati problema pri kasnijem odnosu s okolinom. Osobnost čovjeka ne mijenja se unutarnjim iskustvom nego jedino vanjskim kada dolazi u dodir subjektivno i objektivno. Stoga je jedino vanjski svijet dokaz istinitosti mističnog doživljaja te se kroz odnos s njime vidi radi li se o lažnoj ili istinskoj mistici. Odnosno, možemo li uopće reći da se radi o mistici budući da sama riječ označuje produbljivanje znanja o stvarnosti. Razumijevanje stvarnosti se stječe putem razuma, dok se kroz mistiku to znanje produbljuje i dobiva na prohodnosti kroz strukture svijesti koje ga određuju.
Uslijed različitog pristupa stvarnosti i njenoj suštini nastala su dva glavna pristupa doživljenom. Možemo reći da postoje takozvani istočni i zapadni pristup. Pod istočni pristup bih svrstao religije potekle iz Indije i Kine, dakle hinduizam, budizam, taoizam i ostale religiozne misli koje polaze od ideje ili postavke da su bit ili suština čovjeka i bit počela stvarnosti istovjetne. Spoznajom sebe čovjek ujedno spoznaje i krajnju istinu o svijetu oko sebe.
Nasuprot tome pogledu stoje abrahamovske religije: judaizam, kršćanstvo i islam koje niječu istovjetnost čovjeka i Boga kao počela zbilje. Spoznajom sebe čovjek ne spoznaje bit sveopće stvarnosti nego se tek definira kao osoba, tek ostvaruje svoj puni potencijal a on je po učenjima navedenih religija staviti se u službu Bogu kroz drugog čovjeka, zbog svog brata. I zanimljivo je kako sve tri religije imaju u sebi tu ideju sveopćeg jedinstva svih ljudi. Svima je jako zajedništvo i pripadnost jednoj ideji. Doduše u kršćanstvu to pomalo slabi ali je to ipak utkano u sam nauk Crkve. Židovi i muslimani to praktički dokazuju.
Zbog različitog polazišta različiti su i doživljaji, odnosno interpretacije doživljenog kroz mistiku. Kroz istočni pristup čovjek postaje jednak apsolutnom pri iskustvu, on se stapa s Bogom po biti. Zapravo, čovjek samo prepoznaje svoju narav, on se budi iz sna zaborava. Tako je djelovanje istočnog mistika usmjereno prema unutra, on hrli Sebi, svom Bogu i svom počelu. Istočni mistik se odriče svijeta i u njemu ne vidi ništa osim patnje. Svoje iskustvo postavlja apsolutnim zbog same naravi doživljenog i čovjek postaje poput Boga na Zemlji, postaje hodajuća Istina. Povlačenje u Sebe je temeljna ideja istočnog misticizma.
Abrahamovske religije niječu supstancijalno jedinstvo stvorenog i Boga te se mistično iskustvo doživljava kao glas duše kroz koju zbori sam Tvorac. Kroz iskustvo se čovjek zbližuje s Bogom, svojim počelom, ali nikad ne dolazi do sjedinjena po suštini već u krajnjem slučaju do sjedinjenja volja, do sklada dviju različitih naravi, ljudske-stvorene i božanske-nestvorene. Upravo naglašavajući riječ volja htjelo se dati do znanja samog smjera djelovanja zapadnog mistika. Ljudska volja djeluje u stvorenom i kroz stvoreno se treba ogledati slava božja po sjedinjenju nakana. Sveta Tereza Avilska17 govori o mističnom vjenčanju duše i Boga kada više ništa ne može rastaviti dvoje koji se ljube. Karakter takvog iskustva teško bi se mogao nazvati mističnim jer čovjek nije ništa otkrio i vidio tajnovito. Naprotiv, tek je saznao da ništa ne zna i da ništa ne može znati o posljednjoj zbilji. Ta istina ga ne baca u očaj jer s namjerom saznanja nije ni krenuo u iskustvo. Ne može se reći uopće o ikakvoj namjeri jer se radi o predanju. U zapadnom pristupu isključen je svaki osobni napor i sve što se doživljava stvar je milosti, darovanog što naravno proizlazi iz temeljne razlike u suštini stvorenog i Stvoritelja.(Ovo se vidi i iz načina kako se Bog objavljuje čovjeku. U judaizmu se javlja kroz proroke dok se Mesija još iščekuje, u kršćanstvu je taj Mesija dočekan u osobi Isusa Krista kao potpune Božje objave ljudima dok u islamu se Bog objavljuje kroz pisanu Riječ iz prorokovih usta.). Stoga se zahvaljuje Bogu na svemu darovanom, i čovjek je po izlasku iz ekstaze malen, manji od ostalih jer sve vidi vrijednijim od sebe. On ne postavlja svoje iskustvo apsolutnim i ne djeluje prema unutra, prema doživljenom Sebi, prema znanju Sebe već djeluje prema van, šireći "radosnu vijest" susreta s Istinom. To nije više mistik nego glasnik, odnosno prorok.
Koji je pristup ispravan? Teško je reći. Ipak, usudio bih se zaključiti da se tek po ostavljenom tragu, po onome kako mistika ili proroka dožive drugi može suditi o valjanosti samog iskustva. Ukoliko je svjetonazor mistika istočnog tipa bio postavljen na čvrstim osloncima on u dodiru sa svijetom neće doživljavati sukobe i preispitivanja i nadogradnje pogleda na svijet već će istu okolinu doživljavati kao dokaz valjanosti i ispravnosti svog uvida. Jer, taj svijet oko jezgre Sebe neće doživljavati ničim različitim već istovjetnim sa spoznatim. Vidjet će da nema razlike između nirvane i samsare te da se samo radi o okretanju točke pozornosti da bi se uvidjela ova istina.
S druge pak strane, glas proroka će se čuti jedino kroz njegovo djelo, i u njemu će se ogledati osoba koju je sreo u ekstazi. I glasnik će vidjeti da je Kraljevstvo među nama jer ga on vidi i u sebi i u drugima te stoga radostan kliče Istinu samim sobom. On vidi druga bića kao izraz jednog Života kojim živi. Objektivno se ne može provjeriti ni jedno ni drugo. Jer kod istočnog tipa iskustva ne možemo prodrijeti u svijest mistika već moramo sami doživjeti a ni tada nećemo znati dijelimo li iskustvo iste stvarnosti dok kod zapadnog tipa ostaje nam samo svojevrsni naputak kojeg nalazimo u Novom zavjetu u kojem Isus govori o ljubavi kao jedinoj Istini i Stvarnosti. Tko u Ljubavi ostaje, u Bogu ostaje a nema veće ljubavi nego kad čovjek položi svoj život za drugog.
Mogu se objediniti oba pristupa ali će biti provjerljiva jedino samo na sebi. Možda je to svojevrsni "protestantski" pristup (koji je krivo shvaćen kroz takozvani protestantski asketizam kojeg je opisao Max Weber18) jer će se kroz uspješnost našeg djelovanja, povratne informacije iz svijeta, ogledati istinitost i iskrenost naših namjera, odnosno dubina samog uvida. Odnosno, svatko sam za sebe zna svoj sklad, svoj uspjeh u objedinjenju nutrine i vanjštine.
Mistik koji doživljava ta stanja uložio je u svom traganju za istinom napor i odricanja te mu doživljaj mističnog stanja-ekstaza dođe kao kruna tog djelovanja, neka vrsta nagrade. Postignuto stanje bljesne onim intenzitetom koji ovisi od uloženog truda i snage zanosa u traganju. No ujedno, sama riječ mysterion označava i skrivenu stvarnost, nepoznatu ljudima koja na neki način postoji među nama ali je ne vidimo. Kao kad bi ribe koje plivaju u moru sebi zamišljale more kao nešto drugo a ne kao ono što u stvari jest. Mi smo okruženi tom nepoznatom stvarnošću, ali ne i nedokučivom i trenutak saznanja biti ili barem naslućivanja kakva stvarnost u stvari jest predstavlja određeni mistični doživljaj i većina ljudi je doživjela takozvano mistično otkrivenje ali ga je zbog nemogućnosti izražavanja u potpunosti potisnula u sebi. Tako smo navikli samo bljeskove velikih snaga ushita nazivati mističnim ekstazama a mnogi nisu svjesni da u sebi nose sjećanje na neposredni uvid u narav takvih ekstaza. Bilo da su mistična iskustva doživljena u većoj ili manjoj mjeri, neke su im stvari zajedničke.
U prvu karakteristiku mističnog stanja spada neizrecivost. Svatko tko je ikad nešto doživio u unutarnjem svijetu svoje duše pri pokušaju da to opiše ostaje kratak na riječima i sve što pokuša upotrijebiti pri predočavanju tog stanja nekom drugom ostaje osuđeno na neuspjeh. Sugovornik ne može znati o kakvim stanjima svijesti govori sve dok sam ne iskusi. Svako opisivanje takvog stanja samo umanjuje i stavlja u određene kalupe beskrajnu bujicu doživljenog. I to onda prestaje biti to, jer si sugovornik zamišlja stanje i ovdje prestaje njegov napor ili želja da ga i doživi. Predočavanje neopisivog je najveća greška koji čine mistici jer time samo umanjuju doživljeno. Sve me to podsjeća na zgodu kada treba voljenoj osobi dokazati ljubav. Količina ljubavi je neiskaziva i nemjerljiva jer ljubav je takva kakva jest kao što je i doživljaj u ekstazi takav kakav jest. Ekstatički doživljaj stoga je usko povezan s iskazivanjem ljubavi jer se radi o istoj stvari. Kod iskazivanja ljubavi odnos je upućen određenoj osobi i uz nju se veže ushit ljubavi dok se u mističnom zanosu također radi o izljevu ljubavi samo što nije vezan niti uz što. Moglo bi ga se opisati kao spontani izljev ljubavi koji je upućen ljubavi samoj. No kod većine mistika radi se o vezivanju doživljaja uz sam predmet traganja. Tako je za one koji su istraživali dubine vlastitog bića u ekstazi došli do spoznaje svoje biti, za one koji su tragali za općom biti došlo je do iskustva opće biti. I za one koji su tragali za božanskim dolazi do otkrića božanske biti u samom sebi neposrednim uvidom. Bez obzira uz što je vezan doživljaj radi se o iskustvu stanja kada ništa više nije potrebno, kao da su svi ciljevi postignuti i sve želje ostvarene. Radi se, naime, o ostvarenju smisla. Problem je u tome što osobe koje dožive spontano takvo stanje pređu preko iskustva i jednostavno ga zaborave dok mistici koji su za njim težili, uklope to iskustvo u stvarni život i počinje življenje biti, ili život sa smislom.
Tu se javlja druga karakteristika mističnog iskustva koja postaju bliža stanjima spoznaje nego stanjima osjećaja. Ta su stanja nedokučiva umovima koji su navikli na logička objašnjenja. U ta stanja spadaju prosvjetljenja, otkrivenja koja su značajna i važna premda ostaju neizrečena, te su popraćena neobičnim i trajnim osjećajem autoriteta. Dostizanje stanja koja nisu običnim smrtnicima nadohvat ruke zna kod nekih mistika dovesti do osjećaja nadmoći i superiornosti. No, usudio bih se reći da se onda ipak radi o nepotpunom doživljaju suštine jer je nespojivo autoritativno ponašanje uz poznavanje zajedničke biti. Može se jedino govoriti kao o prvima među jednakima. Bljeskovi ekstatičkih doživljaja su prolaznog karaktera i ne mogu se trajnije zadržati u svijesti. Kad izblijede kvaliteta im se može "upamtiti". Kad se ta stanja vraćaju kvaliteta se prepoznaje i stalnim vraćanjem ona se profinjuje i usavršava te postaje ono što čovjek osjeća kao unutarnje bogatstvo i što mu postaje važno.
U stanjima svijesti kojima mistik poima pravu bit stvarnosti dolazi do karakteristike pasivnosti samog subjekta doživljaja kojem se čini kao da više ne djeluje nego da je tranpersonaliziran, kao da je njegova osobnost prestala postojati te se stopila s nečim izvan njega. To je razumljivo jer sve ograde oko svoje svijesti koje čovjek gradi su zapravo strahovi od izražaja prave biti. Te su ograde naučene i stečene, tako u stvari predstavljaju čovjeka pred društvom i okolinom. U mističnom stanju te se ograde ruše i na vidjelo izlazi prava priroda pojedinca a tada nestaje onaj lažni ja koji ustupa mjesto novoj osobnosti. Pri istinskom mističnom doživljaju dolazi do uvida ili spoznaje, premda bi najbolje bilo reći prisjećanja, prave stvarnosti koja tada više ne postaje tajnovita i skrivena već osviještena ili stvarna. Bit koja je spoznata pri doživljaju reflektira se u stvarnom životu, kada mistik izađe iz ekstaze u radno stanje svoje svijesti, kroz odnos s drugima ili svojim bližnjima koji je određen dubinom spoznaje. Kako je u većini slučajeva postignuto stanje vezano uz neki pojam ili traganje, potrebno ga se je osloboditi pri djelovanju jer se zbog vezivanja doživljenog stanja uz nešto može lako izgraditi autoritativan položaj prema drugima koji polazi iz zahtijevanja forme doživljaja a ne njegove suštine. Oslobađanjem takve vezanosti uviđa se da to ostaje u čovjeku bez obzira na ideju uslijed koje je došlo do iskustva. Tako počinje istraga i razumijevanje da je to bit svake osobe ili duše ili jastva koje je u stanju planuti na jednu iskru. Nadalje to se ogleda u svim ljudima i nema nikakve razlike između toga od osobe do osobe, te da je u biti Ta bit samo jedna koja se na različite načine pokazuje.
Kako interpretacija mističnog iskustva ovisi o putu do njega nemoguće ga je objektivno verificirati i dokazati. Istine koje iznosi mistik su samo njegove istine i one su doživljaj jedne zbilje. Tu istu zbilju će neki drugi mistik drugačije doživjeti i pri iznošenju iskustva imati drugačiji pristup. No ta zbilja koja se doživljava dana je unaprijed prije samog iskustva ljudskom interpretacijom. Put do iskustva određuje narav iskustva kroz interpretaciju i odjek doživljenog kroz život. Iako se mistično iskustvo može odrediti kao jedinstveno po sebi, ipak ga način života mistika po izlasku iz mističnih stanja određuje kao različito od osobe do osobe. Mistično iskustvo samo produbljuje dotadašnja uvjerenja i put osobe koja ga doživljava. Spuštajući se kroz strukture svijesti koje određuju čovjekovo znanje do najdubljih slojeva, mistik silazi sve do iskustva svijesti po sebi. Na isti način, putem kojim se spuštao opet prolazi pri povratku u radno stanje. Tako svo znanje i iskustvo sakupljeno prije mističnog zanosa biva produbljeno i osvježeno trenucima ushita. Ne postoji mogućnost da se temeljitije promjeni svjetonazor samim doživljajem nego se svjetonazor mijenja uslijed nemogućnosti implementacije unutarnjih stanja kroz vanjski svijet. Mistično iskustvo osnažuje trenutnu svijest koja je određena znanjem na razini razuma te ako neuravnotežena osoba doživi spontano mistično iskustvo može imati problema pri kasnijem odnosu s okolinom. Osobnost čovjeka ne mijenja se unutarnjim iskustvom nego jedino vanjskim kada dolazi u dodir subjektivno i objektivno. Stoga je jedino vanjski svijet dokaz istinitosti mističnog doživljaja te se kroz odnos s njime vidi radi li se o lažnoj ili istinskoj mistici. Odnosno, možemo li uopće reći da se radi o mistici budući da sama riječ označuje produbljivanje znanja o stvarnosti. Razumijevanje stvarnosti se stječe putem razuma, dok se kroz mistiku to znanje produbljuje i dobiva na prohodnosti kroz strukture svijesti koje ga određuju.
Uslijed različitog pristupa stvarnosti i njenoj suštini nastala su dva glavna pristupa doživljenom. Možemo reći da postoje takozvani istočni i zapadni pristup. Pod istočni pristup bih svrstao religije potekle iz Indije i Kine, dakle hinduizam, budizam, taoizam i ostale religiozne misli koje polaze od ideje ili postavke da su bit ili suština čovjeka i bit počela stvarnosti istovjetne. Spoznajom sebe čovjek ujedno spoznaje i krajnju istinu o svijetu oko sebe.
Nasuprot tome pogledu stoje abrahamovske religije: judaizam, kršćanstvo i islam koje niječu istovjetnost čovjeka i Boga kao počela zbilje. Spoznajom sebe čovjek ne spoznaje bit sveopće stvarnosti nego se tek definira kao osoba, tek ostvaruje svoj puni potencijal a on je po učenjima navedenih religija staviti se u službu Bogu kroz drugog čovjeka, zbog svog brata. I zanimljivo je kako sve tri religije imaju u sebi tu ideju sveopćeg jedinstva svih ljudi. Svima je jako zajedništvo i pripadnost jednoj ideji. Doduše u kršćanstvu to pomalo slabi ali je to ipak utkano u sam nauk Crkve. Židovi i muslimani to praktički dokazuju.
Zbog različitog polazišta različiti su i doživljaji, odnosno interpretacije doživljenog kroz mistiku. Kroz istočni pristup čovjek postaje jednak apsolutnom pri iskustvu, on se stapa s Bogom po biti. Zapravo, čovjek samo prepoznaje svoju narav, on se budi iz sna zaborava. Tako je djelovanje istočnog mistika usmjereno prema unutra, on hrli Sebi, svom Bogu i svom počelu. Istočni mistik se odriče svijeta i u njemu ne vidi ništa osim patnje. Svoje iskustvo postavlja apsolutnim zbog same naravi doživljenog i čovjek postaje poput Boga na Zemlji, postaje hodajuća Istina. Povlačenje u Sebe je temeljna ideja istočnog misticizma.
Abrahamovske religije niječu supstancijalno jedinstvo stvorenog i Boga te se mistično iskustvo doživljava kao glas duše kroz koju zbori sam Tvorac. Kroz iskustvo se čovjek zbližuje s Bogom, svojim počelom, ali nikad ne dolazi do sjedinjena po suštini već u krajnjem slučaju do sjedinjenja volja, do sklada dviju različitih naravi, ljudske-stvorene i božanske-nestvorene. Upravo naglašavajući riječ volja htjelo se dati do znanja samog smjera djelovanja zapadnog mistika. Ljudska volja djeluje u stvorenom i kroz stvoreno se treba ogledati slava božja po sjedinjenju nakana. Sveta Tereza Avilska17 govori o mističnom vjenčanju duše i Boga kada više ništa ne može rastaviti dvoje koji se ljube. Karakter takvog iskustva teško bi se mogao nazvati mističnim jer čovjek nije ništa otkrio i vidio tajnovito. Naprotiv, tek je saznao da ništa ne zna i da ništa ne može znati o posljednjoj zbilji. Ta istina ga ne baca u očaj jer s namjerom saznanja nije ni krenuo u iskustvo. Ne može se reći uopće o ikakvoj namjeri jer se radi o predanju. U zapadnom pristupu isključen je svaki osobni napor i sve što se doživljava stvar je milosti, darovanog što naravno proizlazi iz temeljne razlike u suštini stvorenog i Stvoritelja.(Ovo se vidi i iz načina kako se Bog objavljuje čovjeku. U judaizmu se javlja kroz proroke dok se Mesija još iščekuje, u kršćanstvu je taj Mesija dočekan u osobi Isusa Krista kao potpune Božje objave ljudima dok u islamu se Bog objavljuje kroz pisanu Riječ iz prorokovih usta.). Stoga se zahvaljuje Bogu na svemu darovanom, i čovjek je po izlasku iz ekstaze malen, manji od ostalih jer sve vidi vrijednijim od sebe. On ne postavlja svoje iskustvo apsolutnim i ne djeluje prema unutra, prema doživljenom Sebi, prema znanju Sebe već djeluje prema van, šireći "radosnu vijest" susreta s Istinom. To nije više mistik nego glasnik, odnosno prorok.
Koji je pristup ispravan? Teško je reći. Ipak, usudio bih se zaključiti da se tek po ostavljenom tragu, po onome kako mistika ili proroka dožive drugi može suditi o valjanosti samog iskustva. Ukoliko je svjetonazor mistika istočnog tipa bio postavljen na čvrstim osloncima on u dodiru sa svijetom neće doživljavati sukobe i preispitivanja i nadogradnje pogleda na svijet već će istu okolinu doživljavati kao dokaz valjanosti i ispravnosti svog uvida. Jer, taj svijet oko jezgre Sebe neće doživljavati ničim različitim već istovjetnim sa spoznatim. Vidjet će da nema razlike između nirvane i samsare te da se samo radi o okretanju točke pozornosti da bi se uvidjela ova istina.
S druge pak strane, glas proroka će se čuti jedino kroz njegovo djelo, i u njemu će se ogledati osoba koju je sreo u ekstazi. I glasnik će vidjeti da je Kraljevstvo među nama jer ga on vidi i u sebi i u drugima te stoga radostan kliče Istinu samim sobom. On vidi druga bića kao izraz jednog Života kojim živi. Objektivno se ne može provjeriti ni jedno ni drugo. Jer kod istočnog tipa iskustva ne možemo prodrijeti u svijest mistika već moramo sami doživjeti a ni tada nećemo znati dijelimo li iskustvo iste stvarnosti dok kod zapadnog tipa ostaje nam samo svojevrsni naputak kojeg nalazimo u Novom zavjetu u kojem Isus govori o ljubavi kao jedinoj Istini i Stvarnosti. Tko u Ljubavi ostaje, u Bogu ostaje a nema veće ljubavi nego kad čovjek položi svoj život za drugog.
Mogu se objediniti oba pristupa ali će biti provjerljiva jedino samo na sebi. Možda je to svojevrsni "protestantski" pristup (koji je krivo shvaćen kroz takozvani protestantski asketizam kojeg je opisao Max Weber18) jer će se kroz uspješnost našeg djelovanja, povratne informacije iz svijeta, ogledati istinitost i iskrenost naših namjera, odnosno dubina samog uvida. Odnosno, svatko sam za sebe zna svoj sklad, svoj uspjeh u objedinjenju nutrine i vanjštine.